Smrt – vrata u slijedeći život

Svatko želi ući u raj, ali nitko ne želi umrijeti, no jedno nije moguće bez drugoga. Smrt može biti velika prilika, iako je mnogi ljudi neće doživjeti na taj način. Ne moramo je smatrati tragedijom, već konačnim iscjeljenjem, novom prilikom da krenemo ispočetka. Svaki put kada završimo jednu aktivnost, započinjemo neku drugu. A kraj života jednostavno predstavlja nov početak negdje drugdje i može biti velika prilika ako je pravilno iskoristimo. U tome se krije važnost smrti što je čini ozbiljnim obredom zrelosti i trebala bi se promatrati na taj način. Prema njoj bi se trebalo odnositi kao prema iznimno posebnom događaju, a ne se od nje skrivati ili je se bojati.

Smrt su vrata

Svatko želi ući u raj, ali nitko ne želi umrijeti, no jedno nije moguće bez drugoga. Smrt nam otvara vrata vječnosti. To je početak pustolovine koja nas može približiti našem stvarnom identitetu, ona je nastavak duhovnih napora koje smo činili u ovome životu, pod uvjetom da smo iskreno pokušavali.

Međutim, duhovni život ili život vječnosti ne mora započeti sa smrću, već i puno ranije. Na primjer, da otklonimo veo dnevnih briga, mogli bismo ući u taj život za koji se čini da je moguće ući samo posredstvom smrti. Tada bismo vidjeli svoj odnos s Bogom i da je On Bog živih, ne mrtvih, zato jer su svi uvijek živi. Samo zbog vela iluzije, maye, izgleda kao da umiremo. Da možemo prozreti njezin veo, vidjeli bismo da umiranjem samo napuštamo svoja materijalna tijela, ali smo još uvijek i te kako živi i puno svjesniji nego u ovim ograničenim fizičkim oblicima.

Jer, kao što je rečeno:

“Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.” (Bhagavad-gita 2.20)

U stvari, ova fizička tijela stvarni su uzrok svih naših problema. Zato smrt nije tragedija niti bi se trebala promatrati na taj način. To je prilika za preobrazbu prema oslobođenju od svih ograničenja. Samo zamislite koliko bi svijet bio drugačiji da ne moramo brinuti o ovim materijalnim tijelima. Smrt može dati takav oblik slobode.

Patnja, starenje i umiranje mogu uzrokovati duboke i značajne promjene zbog potrebe da ponovno procijenimo tko smo, što radimo ovdje i koja je priroda našeg postojanja. Većinom dostižemo taj stadij preispitivanja tek kad patimo ili postanemo svjesni svoje neminovne smrti. Tek se tada pitamo čemu i koji je smisao svega te se otvaramo za odgovore i realizacije. Misli o neizbježnoj smrti mogu nas dovesti u stanje poniznosti kako bismo ušli u pravo stanje uma i prihvatili višu mudrost. U protivnom i dalje nastavljamo s uobičajenim obrascima u životu bez pravilnog samoispitivanja i raspitivanja. Naravno, ako se ponizno ne pitamo zašto već reagiramo ljuto ili buntovno, kao da je riječ o nepravdi, nećemo se otvoriti za učenje niti ćemo u tome pronaći smisao. Ako to ne shvatimo, opet ćemo biti testirani na isti način kako bismo prihvatili pravilno stanje uma koje će nam pomoći da shvatimo tko smo zapravo u ovom svijetu.

Mi smo promatrači

Život je prilika za duhovno buđenje, kao i smrt. Sudjelujemo u svom životu i smrti ali smo istodobno odvojeni od njih. Mi smo promatrači. Samo to iskustvo već je dovoljno da shvatimo kako nismo ovo tijelo. Da smo samo vreća mesa, koji bi bio smisao buđenja? Bili bismo probuđeni od čega? To je kao da noću u snu vidimo sebe u opasnoj situaciji. Kada se sljedeće jutro probudimo, sjećamo se svojeg sna kao promatrači, znajući daje to iskustvo bilo odvojeno od onoga što mi zapravo jesmo. Bio je to san, iluzija, projekcija uma. Misliti da smo samo ovo tijelo, takva je vrsta iluzije, pogrešno poistovjećivanje uma.

Stoga, to je svrha života: probuditi se do razumijevanja toga tko i što mi uistinu jesmo, a to često započinje patnjom i starenjem jer tada počinjemo shvaćati da stvari nisu onakve kakvima su se činile. Konačno, što ćemo misliti o sebi kad jednom počnemo gubiti na težini, ostarimo, kad nam se na licu pojave bore, kad izgubimo zube, vid ili sluh? To nas prisiljava da ponovno pogledamo sebe i vidimo tko smo u stvari mi. Što je to što se ne mijenja? Tko je osoba unutar svega toga?

Ako smo si već prije postavljali takva pitanja, sve to neće biti tako teško. No, ako smo tu konačnost poricali, iskustva prije smrti mogu biti drastična, gotovo nalik tečaju u nuždi za suočavanje s realnošću. Prisiljeni smo naglo otpustiti ego i maske te se približiti Istini. Kada jednom shvatimo iluzornu i privremenu prirodu tijela, postajemo otvoreniji za realnost. A to je prilika koja nas priprema za smrt. Ona nas prisiljava da prestanemo biti ono što mislimo da jesmo, da odbacimo svoje maske i vanjštine, svoj imidž. Prisiljava nas da prilagodimo percepciju sebe i značenja života. Više ne možemo prianjati uz promjenjiv identitet. Moramo se prilagoditi. Moramo promatrati iza privremenoga i početi shvaćati tko u stvari jesmo, da smo nešto više od ovog materijalnog oblika.

Na taj način smrt nije konačni kraj, već ulazak u novo postojanje. Stoje to što prožima tijelo? To je svjesnost. Svjesnost je simptom duše unutar tijela. A duša jednostavno prenosi svoju svjesnost iz jednog oblika u drugi, kao što cvijet širi svoj miris. Smrt je samo prenošenje energije duše. Životne promjene su prijelazi energija koje postoje u ciklusima što se vječno izmjenjuju. Naša tijela, budući su materijalna, sudjelovat će u materijalnoj egzistenciji, ali naša je duša vječni dio Vrhovnog Energetika, Boga, i ostaje takva. Stoga, sudjeluje u vječnoj i duhovnoj prirodi čiji je dio, iako tijela koja prihvaća dolaze i odlaze.

Kao što je objašnjeno:

“Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva promjena.” (Bg. 2.13)

Slično tome:

“Kao što voće i cvijeće na drvetu tokom vremena prolazi kroz šest promjena – rođenje, postojanje, rast, preobražaj, nestajanje i smrt – materijalno tijelo, koje duhovna duša dobiva pod različitim okolnostima, podliježe sličnim promjenama. Duhovna duša, međutim, ne podliježe takvim promjenama.” (Bhag. 7.7.18)

Kad počnemo shvaćati kako je sve što nas okružuje samo ispoljavanje energije Svevišnjega i da je dio Njega, uključujući i nas same, tada ćemo isto tako shvatiti da smo već kod kuće. Vizija ovog svijeta kao materijalnoga isto tako spada u iluzornu koncepciju života, baš kao što se bez duhovnog razumijevanja smrt čini suprotnom životu. Pomoću duhovne vizije možemo razumjeti daje smrt samo još jedna epizoda u trajnoj avanturi. Smrt je blagoslov kroz koji to razumijemo još jasnije. Ona je avantura i čudesno otpuštanje ka neprestanom razvijanju našeg stvarnog duhovnog Ja. Gledano na taj način, već smo kod kuće. Smrt neće imati nikakav utjecaj osim što će nam dati jasniju duhovnu viziju.

Vrijeme je za Istinu

Priprema za smrt sagledavanje je istine o sebi. Čineći to, isto tako učimo i živjeti. Na taj način živimo život iz druge perspektive i napuštamo površnost što nam pomaže da pažnju posvetimo dubljim pitanjima i živimo prema onome što je uistinu važno u životu, prema onome što zahvaća stvarne nas. Život u Istini najviši je oblik življenja. Priprema za smrt može nas tome približiti mijenjajući čitav naš svjetonazor i čineći stvari jasnijima.

Čuli smo mnogo primjera ljudi koji su doživjeli iskustva tik do smrti ili oboljeli od neke smrtonosne bolesti da bi se nakon toga promijenili zauvijek. Možda su živjeli svoje svakodnevne živote, kroz svoja postignuća i uspjehe, da bi ih zadesila neka nesreća ili problemi sa zdravljem nakon kojih su shvatili da im je sve to zapravo malo značilo, da je donosilo malo zadovoljstva njima i drugima te daje nastupilo vrijeme za velike promjene.

To se neprestano događa. Stoga je lako shvatiti kako je razmišljanje o smrti i otrežnjavajuća spremnost na nju veliki učitelj. Kako se smrt približava, ljudi ponekad imaju mistična iskustva, susreću svoje pradjedove, prabake ili druge preminule rođake, pa čak i Isusa, Majku Mariju, Budhu ili Krišnu. Oni nas na taj način tješe dajući nam do znanja da ono što umire nismo mi. Istina postoji iznad privremenog tijela i svih tjelesnih opažaja. Ta Istina je sve što traje. Razumijevanje toga oslobodit će nas svakog straha koji imamo od smrti.

Znam za osobu koja je umirala u jednom svetom mjestu u Indiji i koja je počela doživljavati iskustva svojih aktivnosti u vječnim zabavama Gospodina Krišne. Kako se smrt bližila, na to je usmjerila svu svoju pažnju. Počela je opisivati što vidi kao i svoje aktivnosti u duhovnom svijetu. Drugi su isprva sa sumnjom slušali što je pričala u polusvjesnom stanju. No, nakon malog istraživanja, shvatili su da je bilo autorizirano i točno. Nije umjetno pokušavala sve to opisati ili vidjeti. Međutim, što je još važnije, razotkrivao joj se njezin sljedeći život zbog svih duhovnih aktivnosti i prakse koje je učinila u svome životu.

Takva otkrivenja mogu biti zapanjujuća prilika kao i svjetlo vodilja dušama koje odlaze. Što više pažnje usmjere na takve duhovne vizije, to će lakše izravno ući u više predjele duhovne realnosti, čak i prije napuštanja fizičkog tijela.

Smrt možemo usporediti s napuštanjem malog stana. To može biti tužno i možda nas uz njega vezuju brojne uspomene. Međutim, ako znamo da se selimo u veću kuću s boljim pogledom i predivnim susjedima, selidba više ne izgleda kao teška ili tužna stvar. Ne, zapravo je velika pustolovina i prilika za slavlje. Na taj je način smrt najveća prilika u životu. Ne prilazimo joj sa strahom već se pripremamo za nju kako bismo ostali otvoreni i puni poleta jer ćemo moći otkriti tko smo i što nas očekuje. To je nalik pustolovini u svemiru – smrt je platforma za polijetanje u novi svijet, pustolovina prijelaza u novo područje, otkrivanje tajni o kojima su se ljudi oduvijek pitali. Umjesto da smo vezani uz ono što je bilo možemo se veseliti onome što nas očekuje.

Stephen Knapp