Duboko u svakome od nas postoji ogroman rezervoar duhovne energije, ali u većini slučajeva ona drijema. Stoga svako živo biće u ovome svijetu nalikuje neaktivnu vulkanu. Međutim, kad se duša probudi, ta drijemajuća energija sune uvis, upravo kao aktivni vulkan, uklanjajući sve prepreke. Probuđena duša doživi nevjerojatnu navalu energije: veliki entuzijazam, osjećaj da je sve postalo moguće i izravno opaža Gospodinovu opunomoćujuću prisutnost.

Čak ni smrt fizičkoga tijela ne zaustavlja napredak tako duhovno probuđene duše. Da bismo bolje razumjeli ovo buđenje, pogledajmo važan stih iz Bhagavatama:

bhaktih paresanubhavo viraktir
anyatra caisa trika eka-kalah
prapadyamanasya yathasnatah syus
tustih pustih ksud-apayo ’nu-ghasam

„Posvećenost, neposredan opažaj Svevišnjega Gospodina i nevezanost za sve drugo, tri su stvari koje se istodobno javljaju onome tko je stao pod okrilje Svevišnje Božanske Osobe, kao što onaj tko jede istodobno i sa svakim zalogajem sve više osjeća užitak, nahranjenost i povlačenje gladi.“ (Srimad Bhagavatam 11.2.42)

Izraz „vulkanska energija“, međutim, ne izražava samo usnuli potencijal živoga bića, već i potrebu da duhovnu energiju ispravno usmjerimo kako bismo dostigli krajnje odredište, Svevišnju Božansku Osobu.




Opasna energija

Kada sam bio u posjeti Parku divljih lavova u Južnoj Africi, vidio sam primjer koliko vulkanska energija može biti opasna kad nije ispravno usmjerena. Lavovi su navodno jeli nešto ranije istog dana; mirno su hodali uokolo i provodili svoje vrijeme u odmoru i druženju. Dakle, bio sam razočaran: eto me po prvi, i vjerojatno jedini put u svom životu oči u oči s divljim lavovima, a oni su pitomi kao kućne mačke. Želio sam vidjeti ogromnu snagu po kojoj su divlje životinje poznate. Nakon što sam malo promislio, odlučio sam probuditi njihovu ćud. Zanemarivši pravilo da prozori automobila moraju biti zatvoreni u svakoj prilici, spustio sam prozor i zasvirao – cin, cin, cin – na svojim karatalima. U taj čas, dok su prozori bili spušteni, miris ljudskog mesa pogodio je osjetila lavova i uznemirio ih. Sa zatvorenim prozorima, automobil je za njih bio tek hrpa gume i goriva, ali s otvorenim je prozorima bio donositelj ukusna ljudskog mesa…

Nikad neću zaboraviti naglu promjenu kod dva lava koji su nas čuli i namirisali: nalik dvjema munjama, jurnuli su prema nama, divlje nas gledajući u oči. Bilo je jasno da se probudio njihov ubojiti nagon. Više nismo predstavljali nezanimljiv predmet što miriše na gorivo. Ne. Sada smo bili njihov plijen ukusnoga mesa i uljezi. Kakva je snaga zračila iz njih! Kakva nesalomljiva i smrtonosna odlučnost! Oči su im sijevale pokušavajući uhvatiti naš pogled. Morali smo zakloniti svoje oči. Odjednom smo se osjetili tako savršeno ranjivi da smo zaboravili kako se nalazimo u automobilu. Osjećali smo goli užas, jer nas je napao daleko moćniji napadač. Čim smo se prisjetili, brzo smo podigli prozor i ponizno odjurili na sigurno. Dok su se velike vratnice zatvarale za nama, vidio sam dva lava koja su zurila u nas s druge strane visoke i snažne kapije, a oči su im još uvijek bile ispunjene smrtonosnom odlučnošću da ubiju.

Bio sam potpuno zadivljen neočekivanom reakcijom, preobrazbom lijene mace u divlju životinju. Pomislio sam kako je to moćna analogija za samospoznaju. Kako bi divno bilo kad bih mogao naći prekidač kojim se budi ta usnula vulkanska energija u meni!

Prečesto otkrijemo da smo iznimno uvjetovani materijom i duhovno uzeti. Ta je duhovna uzetost iskazana u sljedećoj pjesmi Rainera Marie Rilkea. Napisao ju ne nakon što se Rilke preselio u Francusku kako bi počeo raditi kao tajnik za slavnoga kipara Rodina. Jednog dana, Rilke je priznao Rodinu da je u zadnje vrijeme, kako se činilo, izgubio poticaj za pisanje. Rodin mu je savjetovao da ode u zoološki vrt (Jardin des Plantes) i da gleda u jednu životinju dok je uistinu ne vidi. Kao kipar, Rodin je vjerovao da pravi umjetnik treba učiniti vidljivim ono što se ne vidi golim okom. Kipar, na primjer, mora „osloboditi anđela koji je već sakriven u kamenu“. Mora ga osloboditi i predstaviti ga drugima. Pjesnik mora učiniti isto riječima: nevidljivo učiniti vidljivim.

Rilke je poslušao Rodinov savjet i tako je nastala pjesma pod nazivom „Pantera“:

Šipke kaveza prolaze pred njome,
umaraju pogled, iznemoglost cvjeta,
čini joj se: tisuće šipaka je lome,
a iza svega toga nema svijeta.

U lakonogu hodu snažan korak gine,
u tim se malim prostorijama vije,
pričinja se plesom snage iz sredine
u kojoj zapretana snažna volja zrije.

Tek katkad zjena očiju prosine,
bez šuma se otvara u sliku ili ljude,
prolazi kroz nju, kroz napete tišine –
u srcu tada prestaje da bude.

Kako pronicava analogija! Vidite li se u njoj? Zarobljena pantera predstavlja sputanu dušu i njenu drijemajuću vulkansku energiju.

Aktivna energija

Božja ljubav može nas osloboditi. Bhaktivinoda Thakura piše o tome u drugom poglavlju Jaiva-dharme: „Jedna iskra u dodiru sa zapaljivim predmetom potaknut će silan požar, sposoban da uništi cijeli svijet. Slično tomu, jiva (duša) koja je dostigla krajnji cilj – krishna-premu (ljubav prema Bogu)– može njome preplaviti čitav svemir! Međutim, sve dok sićušna jiva nije u dodiru s pravim predmetom svoje duhovne prirode, izgleda oslabljena. U ovom dobu Kali, ljubav prema Bogu, može se osloboditi snagom svetog imena.“

U sljedećoj kratkoj priči ova je poanta vrlo jasno opisana.

Jednom je jedan učenik došao svom guru-u sa žalbom: „Sveti učitelju, koliko već mogu, držim se svoje male prakse: mantram, molim se, čitam i slijedim neka pravila. I, koliko već mogu, nastojim očistiti svoje srce. No često osjećam da to radim suho i mehanički. Čini se da ne postižem napredak. Reci mi, što još trebam učiniti?“

Stari guru ustane da odgovori, a lice mu je zasjalo entuzijazmom: „Postani vatra! Ako želiš ući u vatru Božje prisutnosti, prvo moraš postati vatra.“ Njegove su zelene oči zablistale. „Najveći je Gospodinov dar to što živo biće ima sposobnost pristupiti vulkanskoj energiji duše, a ona je duboko u nama.“

Tada se stari redovnik počeo kretati, gotovo kao da pleše. Otišao je do potoka ispred kućice, pozvavši svoga učenika. „Pogledaj potok. Njega privlači zov moćnog oceana. Na svom putu ne poznaje zapreka. Neka i naša privučenost na isti način bude uvijek upućena Gospodinu, bez da skrene k ičemu drugome.“

Učiteljeve su oči sada nalikovale zvijezdama. „Danas razmišljam o Jagaiju i Madhaiju, iz davnina, koji su bili duhovno mrtvi. Pogledaj što im se dogodilo kada su se pridružili kirtani Gospodina Caitanye, nakon što su oslobođeni svojih teških grijeha! O, oni su izgarali u vatri toga zanosnog plesa! Postali su vrtlozi užitka. Nešto ih je staro sasvim napustilo, a nešto je novo bilo udahnuto u njih. Osjećali su zanos i unutarnje nadimanje duha. Čak je i bog smrti pao u nesvijest od zadovoljstva, osvjedočivši se što se dogodilo, a moćni Brahma i Šiva plesali su u takvom zanosu da su gotovo izgubili odjeću.“ (priča iz Sri Caitanya Caritamrite)

Sada su oči sveca bile poput sunca i mjeseca: „O, razmišljam o festivalu koji smo ove jeseni održali u ovoj šumi, kada je nastupio mjesec Kartika (izuzeno povoljan mjesec u vedskoj astologiji za duhovne djelatnosti u kojem se trenutno i nalazimo); kako smo pjevali sveta imena; kako se čak i onaj stari, osušeni pustinjak pridružio našim djelatnostima i zaplesao posve se zaboravivši.“

Redovnik je postao tih i gledao je dugo vremena svog učenika: „Dragi, ne zaboravimo bit! Bhakti je stvar ljubavi, ljubavi prema Bogu. Ta se ljubav krije u svetom imenu i samo čeka da bude otkrivena.“ Tada je ponovno utihnuo i prihvatio se mantranja na brojanici. Nije bilo potrebe da išta više kaže. Suze su mu stale kliziti niz obraze kako je uranjao u nektar svetih imena, a te su suze isprale sve preostale sumnje u njegovom učeniku.

Ljubav uvijek počinje kada nečemu obraćamo pažnju, punu pažnju. Obraćanje potpune pažnje Bogu, Njegovu svetom imenu i svetoj praksi sadhana-bhakti oslobađa našu „vulkansku energiju“. Molim vas, pridružite se pustolovini koju predstavlja oživljenost vulkanskom energijom!

Sacinandana Swami







Prethodna objavaSmrt – vrata u slijedeći život
Slijedeća objava4 mane koje vas čine nevjerojatno neodoljivima – treća je zaista smiješna, ali simpatična!
Sacinandana Swami
Sacinandana Swami, duhovni učitelj, pisac, pustolov i putujući propovjednik. Njegovo je duhovno putovanje kulminiralo u otkriću učenja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupade, osnivača ISKCON-a, ogranka drevne Gaudiya Vaishnava Sampradaye, duhovnog nasljeđa čija učenja datiraju od pamtivjeka. Preveo je Bhagavad Gitu na njemački jezik, redovit je predavač na mnogim institucijama posvećenim rasprostiranju duhovnog znanja, uključujući i Institut za više obrazovanje u Vrindavanu, u Indiji i Bhaktivedanta College u Belgiji. Duhovni je ravnatelj Akademije Veda, međunarodno priznatog univerziteta vedskog nauka, umjetnosti i filozofije u osam zemalja. U njegova objavljena djela spadaju: Nektarski ocean Svetog Imena, Studija Gayatri mantre, Put velikog rastanka, Umijeće preobraženja, Duhovni tonik, Božanska imena…

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.