Da bismo postigli bilo što u ovom životu, potreban je trud. Ptica, da bi mogla poletjeti, mora mahati krilima. Kako bi nastavila letjeli, također mora neprestano mahati krilima. Plivač, kako bi preplivao rijeku, mora neprestano zamahivati rukama i nogama. Onog trenutka kada ptica prestane mahati krilima, počinje padati. Kada plivač prestane zamahivati rukama i nogama, počinje tonuti. Ulaganje truda je sastavni je dio života.
Slično tome, zakon prirode u ovom svijetu je da osobu čini ponosnom i zaluđenom svojim egom. Čak je i siromah ponosan na svoje novčiće. Bogati se ljudi ukrašavaju boljim nakitom od drugih bogatih ljudi, a siromasi spavaju u boljim krpama od nekih drugih siromaha. Skoro se svatko natječe s nekim svojim suparnikom kako bi bio u boljem položaju. Skoro svatko želi čast i poštivanje. Priroda je iluzije da našu svjesnost spušta na egoistični nivo. Ali naš cilj je nešto drugo.
Potrebno je uložiti truda i boriti se protiv te sklonosti k egoizmu i iskorištavanju te postati ponizni; da ne iskorištavamo, već služimo, da ne tražimo poštivanje, već da ga pružamo. Ako damo sve od sebe, Bog će nam dati snagu da uspijemo u tome. Tada možemo iskusiti najuzvišenije blago prave duhovne poniznosti. U takvoj poniznosti, možemo shvatiti veličanstvenost i slavu Vrhovne Duše, koji nam pruža krajnje blaženstvo.
