“Bibliju je vrlo lako razumjeti. Ali mi kršćani smo hrpa smutljivih prevaranata. Pravimo se da to ne možemo razumjeti jer vrlo dobro znamo da čim to shvatimo, dužni smo djelovati u skladu s tim.”
Søren Aabye Kierkegaard (5.5.1813. – 11.11.1855.), bio je bio danski teolog, filozof, pjesnik, društveni kritičar i religijski autor koji se naširoko smatra prvim egzistencijalističkim filozofom.
Pisao je kritičke tekstove o organiziranoj religiji, kršćanstvu, moralu, etici, psihologiji i filozofiji religije, pokazujući naklonost metaforama, ironiji i parabolama. Velik dio njegovog filozofskog rada bavi se pitanjima kako netko živi kao “pojedinac”, dajući prednost konkretnoj ljudskoj stvarnosti nad apstraktnim razmišljanjem i ističući važnost osobnog izbora i predanosti.
Kierkegaard je kritizirao utapanje u masu koja ne misli svojom glavom i ne odlučuje za sebe, nego samo oponaša druge. Bio je izrazito kritičan prema doktrini i praksi kršćanstva kao religije pod državnom kontrolom poput Danske crkve.
Njegov psihološki rad istraživao je emocije i osjećaje pojedinaca kada su suočeni sa životnim izborima. Nasuprot Jean-Paulu Sartreu i paradigmi ateističkog egzistencijalizma, Kierkegaard se usredotočio na kršćanski egzistencijalizam.
Kierkegaardova rana djela napisana su korištenjem pseudonima kako bi predstavila različita gledišta koja sudjeluju u složenom dijalogu. Do sredine 20. stoljeća njegova je misao izvršila značajan utjecaj na filozofiju, teologiju i zapadnu kulturu općenito. Najpoznatija djela: “Strah i drhtanje”, “Bolest na smrt”, “Pojam strepnje”, “Stadiji na putu života”, “Ili-ili: fragmenti života”, “Dnevnik Zavodnika”.
1. Život nije problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba iskusiti.
2. Funkcija molitve nije utjecati na Boga, nego promijeniti narav onoga koji se moli.
3. Život se može razumjeti samo unatrag; ali mora se živjeti naprijed.
4. Ljudi traže slobodu govora kao kompenzaciju za slobodu mišljenja koju rijetko koriste.
5. Postoje dva načina da budete prevareni. Jedan je vjerovati u ono što nije istina; drugi je odbiti vjerovati u ono što je istina.
6. Tjeskoba je vrtoglavica slobode.
7. Najčešći oblik očaja je ne biti ono što jesi.
8. Istina je zamka: ne možeš ju dobiti bez da ona ne dobije tebe.
9. Najveća opasnost od svih, gubitak sebe, može se dogoditi vrlo tiho u svijetu, kao da to nije ništa. Nijedan drugi gubitak ne može se dogoditi tako tiho; svaki drugi gubitak – ruka, noga, pet dolara, žena itd. – sigurno će se primijetiti.
10. Ja to sve savršeno vidim; postoje dvije moguće situacije — može se učiniti ovo ili ono. Moje iskreno mišljenje i moj prijateljski savjet je ovo: učini to ili ne učini to — požalit ćeš oboje.
11. Najbolnije stanje postojanja je prisjećanje budućnosti, posebno one koju nikada nećete imati.
12. Ono što me etiketira, negira me.
13. Bibliju je vrlo lako razumjeti. Ali mi kršćani smo hrpa smutljivih prevaranata. Pravimo se da to ne možemo razumjeti jer vrlo dobro znamo da čim to shvatimo, dužni smo djelovati u skladu s tim.
14. Sadašnje stanje u svijetu – pa i svega živog – je bolesno. Da sam liječnik i pitam za savjet, rekao bih: Stvorite tišinu! Navedite ljude na šutnju!
15. Ljubav je izraz onoga koji voli, a ne onoga koji je voljen. Oni koji misle da mogu voljeti samo one ljude koje preferiraju, ne vole uopće. Ljubav otkriva istine o pojedincima koje drugi ne vide.
16. Usuditi se znači trenutno izgubiti tlo pod nogama. Ne usuditi se znači izgubiti se.
17. Kad bih išta želio, ne bih želio bogatstvo i moć, nego strastven osjećaj potencijala, oko koje, uvijek mlado i žarko, vidi moguće. Zadovoljstvo razočarava, mogućnost nikad. A koje je to vino tako pjenušavo, što tako mirisno, što tako opojno, kao mogućnost!
18. Tiranin umire i njegova vladavina je gotova, mučenik umire i njegova vladavina počinje.
19. Odvažiti se izaziva tjeskobu, ali ne odvažiti se znači izgubiti samoga sebe… A odvažiti se na ono najviše znači upravo biti svjestan sebe.
20. Suočite se s činjenicama da ste ono što jeste, jer to je ono što mijenja ono što jeste.
21. Iznad svega, nemojte izgubiti želju za hodanjem. Svakodnevno ulazim u stanje blagostanja i odlazim od svake bolesti. Ušao sam u svoje najbolje misli i ne znam nijednu toliko tešku misao da se od nje ne može otići. Ali što više sjedite mirno, to ste bliže osjećaju bolesti. Dakle, ako netko samo nastavi hodati, sve će biti u redu.
22. Ako bi netko na rubu akcije trebao sebe prosuđivati prema ishodu, nikada ne bi počeo.
23. Varati samoga sebe iz ljubavi najstrašnija je prijevara; to je vječni gubitak za koji nema nadoknade, ni u vremenu ni u vječnosti.
24. Ponosna osoba uvijek želi učiniti pravu stvar, veliku stvar. Ali budući da to želi učiniti svojom snagom, ona se ne bori s čovjekom, nego s Bogom.
25. Istina je uvijek u manjini, a manjina je uvijek jača od većine, jer manjinu uglavnom čine oni koji stvarno imaju mišljenje, dok je snaga većine iluzorna, koju čine bande koje nemaju stav – i koji, dakle, u sljedećem trenutku (kada se vidi da je manjina jača) zauzimaju svoje mišljenje… dok se istina ponovno vraća novoj manjini.
26. Mnogi od nas jure za užitkom s toliko žurbe bez daha da jure kraj njega.
27. O najvišim i najljepšim stvarima u životu ne treba čuti niti čitati niti vidjeti, ali, ako se hoće, treba ih živjeti.
28. Tako je teško povjerovati jer je tako teško poslušati.
29. Dosada je korijen svega zla – očajničko odbijanje da se bude ono što jesi.
30. Ne smijemo omalovažavati paradoksalno… jer paradoks je izvor misliočeve strasti, a mislilac bez paradoksa je poput ljubavnika bez osjećaja: beznačajna prosječnost.
31. Nemoguće je postojati bez strasti.
32. Ne postoji ništa čega se svaki čovjek toliko boji kao spoznati koliko je enormno sposoban učiniti i postati.
33. Dužnost je ljudskog razuma da shvati da postoje stvari koje ne može razumjeti…
34. Uvijek je lakše gunđati na svijet i njegovu nesreću nego se udarati u prsa i stenjati nad samim sobom.
35. Poslušajte plač žene u porodu, pogledajte borbu umirućeg čovjeka, a zatim mi recite može li nešto što tako počinje i završava biti namijenjeno uživanju.
36. Kad ne bi bilo vječne svijesti u čovjeku, kada bi u dnu svega postojalo samo divlje vrenje, snaga koja bi uvijajući se u mračnim strastima proizvodila sve veliko ili nebitno; kad bi nedokučiva, nezasitna praznina ležala skrivena ispod svega, što bi život bio nego očaj?
37. Samouvjereni vjernik veći je grešnik u Božjim očima od problematičnog nevjernika.
38. Gdje sam? Tko sam ja? Kako sam došao ovdje? Što je ovo što se zove svijet? Kako sam došao na svijet? Zašto nisam bio konzultiran? A ako sam prisiljen sudjelovati u tome, gdje je redatelj? Želim ga vidjeti.
39. Stvar je razumjeti sebe: stvar je pronaći istinu koja je istinita za mene, pronaći ideju za koju mogu živjeti i umrijeti. To je ono što sada prepoznajem kao najvažnije.
40. Skok vjere – da, ali tek nakon razmišljanja.
41. Zašto se truditi prisjećati se prošlosti koja se ne može pretvoriti u sadašnjost?
42. Sreća je najveće skrovište za očaj.
43. Uklonite paradoks od mislioca i dobit ćete profesora.
44. ‘Ne’ ne skriva ništa, ali ‘da’ vrlo lako postaje prijevara.
45. Nada je strast za mogućim.
46. Svaki mentalni čin sastavljen je od sumnje i uvjerenja, ali vjera je ono što je pozitivno, to je vjera koja održava misao i drži svijet na okupu.
47. I ovo je jedna od najvažnijih definicija za cijelo kršćanstvo; da suprotnost grijehu nije krepost nego vjera.
48. Ne zavaravajte sami sebe! Od svih prevaranata najviše se plašite sebe!
49. Jedini inteligentan taktički odgovor na životni užas je da mu se prkosno nasmijemo.
50. Nikada nemoj prestati voljeti osobu i nikada ne gubi nadu za nju, jer čak i izgubljeni sin koji je pao najniže, još uvijek može biti spašen; najljući neprijatelj, a i onaj koji vam je bio prijatelj mogao bi opet biti vaš prijatelj; ljubav koja je ohladnjela može se rasplamsati.
51. Što je pričljivost? To je rezultat uklanjanja vitalne razlike između govora i šutnje. Samo onaj tko zna suštinski šutjeti može stvarno govoriti – i suštinski djelovati. Šutnja je bit nutrine, unutarnjeg života. Puko ogovaranje predviđa pravi razgovor, a izražavanje onoga što je još u mislima slabi djelovanje time što ga sprječava. Ali onaj tko stvarno može pričati, jer zna šutjeti, neće govoriti o raznim stvarima nego samo o jednom, i znat će kada treba govoriti, a kada šutjeti. Kad je puki opseg u pitanju, pričljivost pobjeđuje, bez prestanka se brblja o svemu i ničemu… U strastvenom dobu veliki događaji (jer korespondiraju jedni s drugima) daju ljudima nešto za razgovor. A kada se događaj završi, a nakon toga nastupi tišina, ima se još čega sjetiti i razmišljati dok se šuti. Ali pričljivost se boji tišine koja otkriva njezinu prazninu.
52. Zadatak mora biti težak, jer samo teškoća nadahnjuje plemenita srca.
53. Ako želiš biti mrzak Bogu, samo trči sa stadom.
54. Ono što stvarno trebam je razjasniti što moram učiniti, a ne što moram znati, osim u onoj mjeri u kojoj znanje mora prethoditi svakom činu. Ono što je važno je pronaći svrhu, vidjeti što je zapravo ono što Bog želi da učinim; presudno je pronaći istinu koja je istina za mene, pronaći ideju za koju sam spreman živjeti i umrijeti.
55. Potrebna je hrabrost da se ne prepustimo domišljatim ili suosjećajnim savjetima očaja koji bi čovjeka naveli da se eliminira iz redova živih; ali iz ovoga ne slijedi da svaki baraba koji je ugojen i hranjen u samopouzdanju ima više hrabrosti od čovjeka koji se prepustio očaju.
56. Čovjek koji je kao fizičko biće uvijek okrenut prema van, misleći da je njegova sreća izvan njega, na kraju se okrene unutra i otkrije da je izvor u njemu.
57. U nesavršenost svega ljudskog spada činjenica da čovjek može ostvariti svoju želju samo prolazeći kroz njezinu suprotnost.
58. Imati vjeru je upravo izgubiti razum da bi pridobio Boga.
59. Uvjeren sam da je Bog ljubav, ova misao za mene ima primitivnu lirsku valjanost. Kad osjećam da je prisutan, neizrecivo sam blažen, kad ga nema, žudim za njim žešće nego ljubavnik za svojim objektom.
60. Sa svakim porastom stupnja svijesti, i proporcionalno tom porastu, raste intenzitet očaja: što je više svijesti, to je očaj intenzivniji.
61. Nevolja zbližava ljude i stvara ljepotu i sklad u životnim odnosima, baš kao što hladnoća zime stvara ledene cvjetove na prozorskim staklima, koji nestaju s toplinom.
62. Što je mladost? San. Što je ljubav? Sadržaj sna.
63. Čemu služi egzistencija osim za smijati se ako su ljudi u svojim dvadesetima već postigli najviše?
64. Kada netko jednom u potpunosti uđe u carstvo ljubavi, svijet – koliko god nesavršen bio – postaje bogat i lijep, sastoji se isključivo od prilika za ljubav.
65. Jer tko ljubi Boga bez vjere, razmišlja o sebi, a tko ljubi Boga vjerom, razmišlja o Bogu.
66. Izgubiti se u bezdušnosti je najstrašnija stvar od svega.
67. Vjera je najviša strast u ljudskom biću.
68. Ne zaboravite voljeti sebe.
69. Ljudi se zadovoljavaju razinom očaja koju mogu tolerirati i nazivaju to srećom.
70. Samo osoba koja je suštinski sposobna šutjeti, sposobna je suštinski govoriti.
71. Bolje se izgubiti u strasti nego izgubiti strast.
72. Svoje vrijeme dijelim na sljedeći način: jednu polovicu spavam; drugu polovicu sanjam. Nikad ne sanjam kad spavam; to bi bila šteta, jer spavati je vrhunac genija.
73. Život ima svoje skrivene sile koje možete otkriti samo živeći.
74. Nije ono što mi se događa ono što me čini velikim, već ono što radim.
75. Ljudi misle da je nemoguće da ljudsko biće voli svoje neprijatelje, jer neprijatelji jedva podnose pogled jedni na druge. Pa, onda, zatvorite oči – i vaš neprijatelj će izgledati kao vaš susjed.
76. Ljudi se rijetko koriste slobodom koju imaju, na primjer, slobodom mišljenja; umjesto toga traže slobodu govora kao naknadu.
77. Samo su plemenita srca pozvana na poteškoće.
78. Skromno je od slavuja da ne zahtijeva da ga itko sluša; ali to je i njegov ponos što mu je svejedno sluša li ga tko ili ne.
79. Onaj koji voli sebe postao je velik u sebi, i onaj koji voli druge postao je velik svojom predanošću, ali onaj koji ljubi Boga postao je veći od svih.
80. Potpuno je točno ono što kaže filozofija: da se život mora shvatiti unatrag. Ali zbog toga se zaboravi na onu drugu: da se mora živjeti – naprijed. Što više o tome razmišljamo, to više dolazi do značenja da život u vremenskom postojanju nikada ne postaje sasvim razumljiv, upravo zato što ni u jednom trenutku ne mogu pronaći potpunu tišinu da zauzmem poziciju gledanja unatrag.
81. Voljeti samo jednog je premalo; voljeti sve znači biti površan; upoznati sebe i voljeti što više, pustiti duši da u sebi sakrije sve moći ljubavi, tako da svaka dobije svoju posebnu hranu, a svijest ipak sve to prihvaća – to je uživanje, to je življenje.
82. Vi, koji ste tako pažljivi, bez sumnje ćete prihvatiti generalizaciju da se ljudi dijele u dvije velike klase, one koji žive uglavnom u nadi i one koji žive uglavnom u sabranosti.
83. Otvorio sam oči i vidio stvarni svijet, počeo sam se smijati i od tada nisam prestao.
84. U najdubljem smislu, biće u stanju grijeha je grijeh, pojedinačni grijesi nisu nastavak grijeha, oni su izrazi njegovog nastavka.
85. Ono što je jedino bitno jest pronaći svrhu, ključna stvar za mene jest pronaći istinu koja je istina za mene, pronaći ideju za koju sam voljan živjeti i umrijeti.
86. Biti čovjek nije činjenica, već zadatak.
87. Naš život uvijek izražava rezultat naših dominantnih misli.
88. Ovako čovjek uvijek dobiva hrabrost; kad se boji veće opasnosti, uvijek ima hrabrosti suočiti se s manjom; kad se silno boji jedne opasnosti, druge kao da uopće ne postoje.
89. Tjeskoba je želja za onim čega se čovjek boji, simpatična antipatija. Tjeskoba je strana moć koja obuzima pojedinca, a ipak se ne može otrgnuti niti ima volje za to; jer se čovjek boji, ali ono čega se boji to i želi. Anksioznost onda pojedinca čini impotentnim.
90. Što se više osoba pati, vjerujem da ima više smisla za komediju.
91. Nevjera i praznovjerje, oboje su strah od vjere.
92. Gospodine, biti u tebi, to je sve!
93. Da sam morao upisati neki epitaf na svome grobu, ne bih tražio ništa drugo nego “onaj pojedinac”.
94. Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom metodom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom – da je živio u iluziji … Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe.
95. Sreća – jedina vrata koja se otvaraju iznutra: da bi se otvorila potrebno je skromno napraviti korak unazad.
96. Iako je točno da je poimanje Boga apsolutna pomoć, to je također jedina pomoć koja je apsolutno sposobna otkriti čovjeku njegovu vlastitu bespomoćnost.
97. Duhovno, čovjekove misli moraju biti zgrada u kojoj živi, inače je pogrešno.
98. Vjerovati doista znači izgubiti razumijevanje da bismo zadobili Boga.
99. Molitva znači slušati.
100. Gospodine, biti u tebi, to je sve
To je sve, to je savršenstvo, to je spas.
Tjelesne oči zatvoriti, oči srca otvoriti
i uroniti u tvoju nazočnost.
Sabrat ću i svoje rastresenosti
i povjeriti se tebi.
Sebe stavljam u te kao u veliku ruku.
Nije mi potrebno govoriti da ti čuješ.
Ne treba brojiti čega nemam,
Niti treba govoriti tebi što se na ovom svijetu događa
i zašto nam je potrebna tvoja pomoć.
Ne želim bježati od ljudi niti im izmicati.
Niti ču mrziti buke ni jurnjave.
Želim ih samo uključiti u svoju šutnju i biti
pripravan za tebe.
Htio bih šutjeti umjesto svih što trče,
što buče, što su rastreseni,
imati vremena umjesto svih što vremena nemaju.
Sa svojim osjetilima i mislima čekam da ti dođeš.
Gospodine, biti u tebi, to je sve, što za sebe molim.
Time sam izmolio sve što mi treba za vrijeme i za vječnost.
Što god moja molitva bivala pobožnija i usrdnija,
sve manje sam imao što govoriti.
I na kraju posve sam umuknuo.
I postao sam slušatelj.
A to je nešto posve suprotno od govora.
Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
