Što ako „pravi“ ne postoji?!

Najranije sjećanje koje pamtim, a u pogledu ljubavnih priča, bile su naravno bajke… Kao i milijun curica urezali su mi se u podsvijest ženski likovi iz bajki kojima se sve završava kad se pojavi onaj pravi i tad sve prestaje jer oni žive sretno do kraja života.

Toliko je to nekako sigurno prezentirano da je to sto posto sretno do kraja života, da nitko nema potrebe da ni u segmentima bar prikaže taj dio tj. bar dijelove ostatka tog života.

I onda tako počinje svaka ženska osoba praviti svoj osobni popis u formiranju „onog pravog“. Popis koji počinje s crticama osobina koje su prvenstveno u ranoj dobi osobine očeva, koje idealiziramo do adolescencije i odrastanja, a onda crtice vezane za vizualnu ljepotu koja iako manje bitna u nekim segmentima tinejdžerstva je nešto najbitnije…. I tako se crtice u popisu tog nekog „nama pravog“ redaju i redaju pa dođu i do par A4 listova…

I tu negdje izgubi se razumijevanje u pogledu činjenice  – pa što on ne dolazi već! Okreneš se i shvatiš da je (po godinama, po tvojoj zamisli kako si isplanirala, očekivala) on ne da je već trebao biti tu, nego ste vi već naveliko trebali živjeti sretno do kraja života. A vi niste ni počeli. Bože, svašta!

I onda idu sve one najezde ženskih tekstova kako treba sve ili ništa, kako možete sve same, kako ili treba biti pravi ili nitko i kako ste vi dobre, savršene, baš takve kakve jeste. I stvarno povjeruješ u to.

Stvarno nije do tebe majku mu! Čak što više, a ne smiješ reći ni na glas, da ne bi djelovala kao ego manijak, ti si smanjila kriterije, a ono i dalje ništa… Svašta! A već odavno spisak „onog pravog“ ti definiran, utvrđen, neke crtice si prekrižila tijekom sazrijevanja pa si precrtala kriterij visine pa umjesto njega dodala smisao za humor, ali jedno je sigurno, ti sto posto znaš što tražiš. I u tome nema kompromisa, mislim ti misliš da praviš kompromise, ali u stvari ne praviš.

A onda prođu duge veze, bolni raskidi, putovanja, upoznavanje mali milijun različitih osoba, muškaraca, što u izlasku, što u poslu, što na internetu, što na faksu…. I onda se zapitaš, naravno ne na glas, da nije do tebe kad se „taj pravi“ ne pojavljuje, što se događa?!….

Ili još jedna moguća opcija, naiđe taj laf pravi, po onome kako ste ga vi zamislile i poželjele i smatrale da je to ono baš što vam treba i da je to vaš princ pa se ispostavi nakon nekog vremena da je govnar od čovjeka ili da ste mu vi pripisali sve osobine koje ste poželjele, a koje u stvari i nisu njegove, ali nekako idu uz njega…

Vi ste ga odabrale da bude taj! A nije! Ne možete prevariti samu sebe… Ne znam iskreno što više zaboli. Kad imate tu situaciju pa vam trebaju godine da sebi priznate i uvidite, ono što vam govore svi, da taj netko i nije bio taj pravi već ste ga vi takvim prezentirali samoj sebi jer ste željele  da on bude „taj“ ili je bolnija ova varijanta da vam se ne dogodi ni to, a ni ništa drugo vrijedno da biste usporedili s tim pravim….

Sjećam se i nekih stariji parova iz djetinjstva koji su mi bili uzori, ideali, a onda se iznenada oni rastanu i dok trepneš on je našao neku koja čovječe uopće ne ide uz njega, nije do koljena onoj bivšoj, a tek sad, iz ove perspektive, iz ovih godina vidim da je baš ona bila prava i evo oni ostariše zajedno…..

I onda u jednom trenutku koji je za svaku ženu individualan, nekoj je to moment puhanja svjećica kojih ima preko trideset, nekoj razvod od srednjoškolske ljubavi, nekoj moment kad bilijunti put sama ide po dijete u vrtić, nekoj kad u pedesetim shvati da je u stvari sve radila pogrešno čineći da joj djeca predstavljaju smisao života pa je svoj zaboravila, da bi pod svaku cijenu očuvala obitelj, makar i lažnu u kojoj je ona i mater i ćaća, svaka ima svoj tajming, ali ono u što sam sad sto posto sigurna je da svaka žena ima moment u sazrijevanju kada shvati da onaj „pravi“ ne postoji….

Onaj „pravi“ ne postoji, ali postoji pravi!

Onaj zamišljeni frajer od dva metra, intelektualac ili obični čovječuljak, kojeg ste zamislile za sebe, smatrajući da ne tražite previše, onaj čije ste poželjne osobine satkale odrastajući i dodajući ih u svoju „listu želja“, onaj koji je plod vaših očekivanja i zasluge (jer život nema veze s očekivanjima i zaslugama), onaj koji će nadoknaditi sve vaše nedostatke, koji će učiniti da život ima svrhu i da živite sretno do kraja života, onaj koji će vas voditi, onaj za kojeg jedva čekate da ga pokažete svijetu jer evo što ste uhvatile, onaj koji je divlji i strastven, a ujedno topao i nježan i koji će znati kad treba šutjeti, kad pričati, kad samo treba riješiti problem, kad samo saslušati i kad samo zagrliti, ma iznenadim i sama sebe kad shvatim koliko sam do u detalja, sitnica, onih najgluplji, zamislila u tom mom „pravom“, onaj koji će znati što vi želite samo dok ga pogledate…..

A sve vam je to u dvije riječi šuplja priča.

Taj ne postoji!

Jer ne možemo naručivati željene osobine, nismo svi isti, nismo svi isto odrastali, nisu nas isto odgajali, nisu nam isti pogledi na obitelj i nisu nam isti brakovi roditelja od kojih nosimo puno toga, nisu nam isti prioriteti u životu, nisu nam iste vrijednosti koje su nam svetinja, nisu nam isti tajminzi kad smo sazrijevali ili prolazili kroz neke životne faze, nije nam isto satkan i mozak, logično jer smo dva različita spola…..

Realnost je nešto sasvim drugo. Života nas išiba! Istroši! Nekog više, nekog manje, nekog prije, nekog kasnije, ali svatko ima svoju priču i ničiji život nije samo duga i cvijeće, ma koliko se to činilo nekad sa strane. Treba se nekad osvrnuti pa vidjeti u što ste se vi pretvorili u odnosu na onu princezu iz bajke, kako i dan danas zamišljate sebe.  Kada netko kaže da se nije promijenio i da je uvijek isti, naježim se jer je to notorna laž – pa život te mijenja sam od sebe, htio ti to i ne, ali po meni to je jedna i od blagodati istog, jer i ne treba sve biti isto, život je ionako jedna rijeka koja konstantno teče.

I možda mi u nekoj fazi izgledamo sami sebi smireno, idealno i poželjno po svim kriterijima, a kad prođe neko vrijeme vidite koliko ste bili, hm, možda izgubljeni tada, nezreli i agresivni u ostvarivanju ciljeva, da je možda to odbijalo ljude oko vas, ili prenapadni, definirajući to kao samopouzdanje da uzmete što poželite, ili niste bile dovoljno spoznale same sebe pa i to što ste dobivale i što vam je u stvari bilo super-niste se pronašle u tome.

Poanta jest da ništa nije idealno, ali baš ništa.

I ne postoji taj „pravi“, ali postoji pravi koji zaista postoji i živ je, opipljiv i svoj!

Netko tko je kraj vas ili tko će se tek pojaviti, netko tko neće biti idealan ali je realan, koji neće odustajati od vas ma koliko ga tjerali (kao posljedica ogromnih gardova koje ste stavili zbog prethodnih rana), netko tko će biti čudan, a možda i preobičan, netko tko se neće uklapati u nekog tko „ide uz vas“ ili netko koga roditelji, okolina, zamišljaju da ide uz vas, ali će biti tu, svjestan svih svojih mana, realističan i spreman na kompromis i na zajednički život, borbe, uspone i padove. Tu pridodajte i svoj udio da kako zračite tako privlačite, ne možete tražiti obiteljskog lika, a gubiti vrijeme na neozbiljne sheme koje nikud ne vode, ali eto da imate nekog tu.

Taj netko neće doći kad vi mislite da ste spremne, da ste zrele, kad vi želite, nego zaista kad budete spremni, koliko to zvuči kao klišej, ali je zaista tako.  Za neke to znači moment kad spoznaju ovo gore da  i same privlače te pogrešne, neke kad dignu ruke u traženju jer su se previše davale i previše žrtvovale, ali poanta je da prije no što on naiđe vi morate biti načisto same sa sobom.

A možda je taj pravi godinama kraj vas, a vi se trošite pokušavajući promijeniti neke njegove osobine koje vam smetaju pa neuspijevajući to pripisujete činjenici da vas ne voli, a ne vidite da je sve te godine vjerno tu, onako kako on zna pokazati, u većini slučajeva isto kao što je pokazivao i prije puno godina, ali ste ga vi prihvatili, u očekivanju da to promijeni, a on nije.

A za ove druge, samo kad vi zaista budete spremne onda ćete dati šansu tom možda pravom, tom nekom tko zaista postoji ili tko će se pojaviti, tko je možda totalna suprotnost vama, za koga nikad niste ni pomislile da bi vam odgovarao, netko tko neće znati s vama, ali će željeti to naučiti. I neće to biti kao što zamišljate, kao u bajkama, bumm, više će to biti KLIK i jednostavno ćete kliknuti, a bez i da se trudite nešto posebno, što me jako iznenadilo pa to definiram sada kao ono suđeno, dugo mi je trebalo da shvatim da (veliko) žrtvovanje nije jednako ljubav tj. mjerilo ljubavi.

Daleko od toga da to znači da će se sve samo od sebe poklopiti i da neće imati osobine koje će vas izluđivati, zbog kojih ćete zabrinuto gledati u budućnost, ali to je realnost, samo je bitno poznavati i slušati sebe i samoj sebi iskreno priznati i biti na čisto što možete prihvatiti i s čim se možete izboriti, a što zaista ne, jer sve što lažete sami sebi, kasnije će vam doći na duplu naplatu.

Zato ako vam se pojavi taj pravi, ako uspijete ga prepoznati u njegovom basic obliku, ako ste spremne raditi na vama kao paru, jer kompromisi i rad su jedino što će dovesti do uspjeha  da dvije neovisne, formirane osobe funkcioniraju kao jedno, ako ste ga spremne prihvatiti takvog kakav jest i pronaći način kako da prihvatite i izborite se s njegovim nepoželjnim osobinama koje su dio njegove prirode (nešto se može promijeniti, korigirati, ali priroda osobe ne), jer je on realistično pravi, a među nama – to se pokaže brzo, samo ako ste iskrene same prema sebi jer svaka žena ima svoje testove koje usavrši godinama, a naročito u onome što je njoj najbitnije (a svakoj je to različit segment) pa ako prođe te testove – aleluja svaka mu čast, prepustite se i dajte vama šansu…..

Ne razmišljajte unaprijed jer ništa nije sigurno i laž bi bila da sebi samima obećamo da ćemo nekog voljeti zauvijek, jer što reče jedna pametnica – na ponašanje možemo utjecati, ali ne na emocije, to može biti želja i pokretač da radite na vama i da stvarno živite sretno do kraja života (čiji sastavni dio, veliki dio su i padovi, ali ih zajedno preživite), ali ne treba time opterećivati i ne dopustiti da strahovi od budućnosti, stare rane i oklopi utječu na vas, ali i ne uzimati je zdravo za gotovo, da se i da će se podrazumijevati, jer neće.

Ne možete znati je li on taj za zauvijek, ali u momentu kad kažete ono sudbonosno da  – važno je da vi to vjerujete, a život će pokazati svoje pa i ako ne budete sretni do kraja života, a koliko surovo zvučalo i to je ok i život ide dalje, možda tako treba biti.

Zato olakšajte same sebi i pustite tog „pravog“ da ostane u svijetu bajki i onu djevojčicu u vama, koja je odavno odrasla i sve je samo ne princeza, a vi postanite svjesnije same sebe i dopustite, dajte šansu, da vam možda i onaj nepravi postane stvarno pravi!

Sreća, to nam svima treba na tom putu, bilo da je na početku ili da već dugo traje! Najteži zadatak (?) biti samim sobom u svijetu gdje svatko pokušava napraviti te nekim drugim.

Autor: Maja Despot