Sve češće nailazimo na pojmove poput duhovnosti ili duhovnog života, koji ne podrazumijevaju pripadanje nekoj od religija ili denominacija. “Bavim se duhovnošću.” ili “Ja sam duhovna osoba.” naizgled postaju općeprihvaćene izjave, premda malo tko od nas istinski razmatra pa onda i razumije dublje značenje, koje leži u pozadini ovakvih i sličnih izjava. Što je onda duhovnost i što nas to čini duhovnim osobama?
Iako oni od nas, koji se koriste ovakvim ili sličnim izjavama, zasigurno nemaju loših namjera, čini se kako u tom pristupu ipak leži nešto suštinski pogrešno. Koristeći se (vlastitim) poimanjem duhovnosti, mi sebe naizgled izdvajamo od drugih. Naglašavajući tu karakteristiku kod sebe, šaljemo poruku kako je ona ono nešto što nas čini izuzetnima, posebnima ili drugačijima od drugih.
Na taj način duhovnost činimo dijelom svoje lažne osobnosti, a to nas navodi i da lakše kliznemo u uloge, koje istu naglašavaju. U stvari, mi prisvajamo nešto bezgranično, sveto, prostrano- nešto što suštinski pripada svima nama, te ga pokušavamo umanjiti stavljajući ga u kalup, kojemu jednostavno ne pripada.
Bez obzira na našu rasnu, kulturološku i vjersku pripadnost te sve ostale ljepote individualnosti kojima se volimo kititi, pa onda i definirati, svi smo mi duhovne osobe. Drugim riječima, ne postoji osoba koja nije duhovna.
Duhovnost je tako temeljno obilježje svakog ljudskog bića, koje je samo jedna mala kapljica svijesti u oceanu beskrajnoga.
Svatko od nas je samo duša na svome putovanju, spuštena u dimenziju materijalnog svijeta i naizgled, u većoj ili manjoj mjeri, opterećena njegovim karakteristikama. Što je u nama jača spoznaja naše transcedentalne prirode- to je manja naša opterećenost, a jača mogućnost promjene i sustvaranja. Ovaj svijet nije ništa doli igra kreacije i ispoljavanja različitih potencijala. Igra je to, koja nas obogaćuje i zabavlja.
Ulazeći u uloge, kiteći se karakteristikama, na svoje golo lice navlačimo maske, kako bismo spremno sudjelovali u igri koja se odvija. Ova je igra počela mnogo prije našeg dolaska, a nastaviti će se i dugo nakon našeg odlaska. Naizgled mali i beznačajni, prolazeći nivoima igrice koja nam se otvara, dolazimo do raznih spoznaja, a oni malo hrabriji među nama ostavljaju i dublji trag, čineći velike promjene u načinu na koji se ta igra igra.
Neki ovu zemaljsku igru igraju ovlaš i to kako bi ju što brže dovršili. Neki su u nju potpuno uživljeni. Neki je se nikako ne mogu zasititi. Neki joj traže prečice. Oni drugi ju proširuju. Neki rade preinake. Svi igrači, sigurno je, igraju najbolje što znaju i umiju, vođeni tihim snagama davno potpisanih sudbinskih ugovora.
Svi mi, po završetku igrice i raspadu našeg materijalnog tijela, neminovno se vraćamo svijetu duha- svom pravom domu i istinskom porijeklu. U tom se smislu čini pogrešnim duhovnost učiniti još jednim dijelom naše navučene maske, samo još jednom razinom naše igre… Obzirom da je ona “Ono Nešto” iskonsko i bezgranično- Ono što nadilazi igre i igrače, predstave i glumce, kulise i programske sustave…
Svaka individualna duša pripada univerzalnoj duši, jednako kao što svaka materijalna stvar pripada nematerijalnom svijetu. Jedino što “razlikuje” duše jesu njihove razine svijesti, koje se odražavaju u prisjećanju na njihovu pravu prirodu i božansko porijeklo.
Možemo odbijati svoju duhovnu prirodu… Možemo ju tući, udarati, zanemarivati… zaboraviti, ali ju ne možemo uništiti. Ako je sve drugo laž, ona je jedina i vječna istina.
U ime propasti duše u najdublji mrak zaborava, možemo činiti i najgnjusnija djela, koja će na sve načine naizgled demantirati našu čistoću, svetost, beskrajnu kreativnost i dobrotu, ali ćemo ih, ako ne prije, onda po odlasku s ovog svijeta, biti prisiljeni pogledati očima onoga što zaista jesmo- očima iskonskih pravednika.
Radi iskušavanja igre, govorimo i činimo prljave stvari – vrijeđamo, zlostavljamo, traumatiziramo, otuđujemo i ubijamo, ali, koliko god ono teško bilo- ni jedno od tih dijela nikada ne dotiče našu pravu suštinu, ono iskonsko “ja” koje je beskrajno dobro, svjetlo i pravda. Ta čistoća je ponekad zaprljana slojevima i slojevima taloga materijalnog svijeta, ali je naše neosporivo pravo. Zajednička je svecima i činiteljima kaznenih dijela.
Uživljeni smo u igricu i njezine razine. Duboko smo zapetljani u karmičke procese. Pa opet, i onda kada činimo loše, isto činimo uglavnom ponukani dogovorom, koji smo davno zaboravili. Gorko- slatka istina je: i ono najteže i najgore, nerijetko činimo u službi iskonskog dobra.
Činimo ga u službi ispunjenja duševnih ugovora. Naš zaborav tog ugovora isti ne čini ništa manje stvarnim i pravovaljanim, samo manje prisutnim u našoj svijesti, pa onda i načinu na koji opažamo i interaktiramo sa svijetom u kojem živimo.
Ugovore sklapamo s bićima koji žive na raznim dimenzijama. Neki od tih ugovora su u službi zaborava, a sklopljeni su kako bi nam omogućili još dublje uživljavanje u igricu, a radi njezine studije i prikupljanja vrijednih podataka.
Oni drugi su u službi našeg buđenja, koje nas privodi kraju igrice i odlasku s ovih dimenzija. Nekada se radi i o istim ugovorima koji se, svjesno ili nesvjesno, transformiraju i prekidaju po ispunjenju obaveza njihovih strana, odnosno po svojevrsnom nadrastanju određenu priče i prelasku duše na drugi nivo igrice. I jedni i drugi ugovori, u službi su većega dobra.
Mi učimo: promatrajući, doživljavajući, doprinoseći- čak i onim najmračnijim razinama ove razine postojanja. Pa ipak, u cijelom tom šarenilu pojavnosti i zbivanja, duhovnost uvijek ostaje primarna. Duhovna priroda je naša prava priroda. Nematerijalno je izvor sveg postojanja.
Govoreći da smo duhovni (djelomično, možda, i apelirajući da drugi to nisu), mi samo želimo naglasiti rađanje određene spoznaje u nama. Uglavnom na mentalnoj, a rjeđe na emocionalnoj ili duhovnoj razini, ponovno smo spoznali svoje pravo porijeklo.
Približavajući se kraju igrice, najavljujemo svoj dolazak na razinu na kojemu svojim mislima, riječju i djelima (ili samo novim, pomodnim maskama) pokušavamo afirmirati ono što nam se čini kao istina. Mi pokušavamo, padamo, nadilazimo pa se vraćamo na početak…, ali, prije ili kasnije, neminovno uspijevamo.
Duhovnost, u užem smislu, tako označava određeni oblik djelovanja, koji se očituje ponašanjem koje odražava poštovanje određenih moralnih normi te prakticiranje određenih tehnika i rituala, koje nam omogućavaju privremeni bijeg iz ovoga svijeta te povezivanje s našim Iskonskim Ja, ali i uzašlim bićima, koja počivaju u našem duhovnom domu.
U tom smislu, duhovna osoba bi bila osoba koja navedeno prakticira ili mu se, pak, potpuno predala.
Svi smo mi isti. Poigravamo se i prorađujemo različite aspekte ovog zemaljskog iskustva. Ukrašavamo se različitim maskama i tapkamo različitim puteljcima.
Tražimo svjetlo na rajskim plažama i u mračnim podzemljima. Pa ipak, svi smo sišli u ovaj svijet s jasnom svrhom, prepuni nadanja. Vršimo volju univerzalne duše i omogućavamo joj da spozna sebe u svim razinama postojanja.
Ana Matorić- Akasha/zagrljaj-cjelovitosti.com
