Baš jučer bio je 7. put u zadnja tri dana, a da me netko upitao što mislim o situaciji koja se trenutno događa u svijetu. Bliski Istok, konkretno. Ne znam zašto me ljudi stalno pitaju takve stvari, s obzirom da često naglašavam da ne pratim vijesti niti portale. Možda zato što sam novinar pa se podrazumijeva da bi trebala biti informirana.
Pretpostavljam. Po struci, mislim, jesam magistra novinarstva, ali u toj branši radila sam svega par mjeseci. I to na lokalnoj televiziji. Dakle, na kraju se ispostavilo da sam ipak volontirala, s obzirom da je vlasnik bio mjesni šerif u Adidas trenirkama i bezdanu ego-kompleksaških tripova (manjak sposobnosti neću spominjati jer klasično hrvatsko ‘da nije pametan ipak ne bi imao to što ima’ služilo bi zapravo kao opravdanje zašto nekih – koliko se sjećam minimalno 20ak ljudi, uključujući i mene drži u firmi bez da im isplati ijednu kintu mjesecima).
Kad sam i sama shvatila da svoj zarađeni novac neću vidjeti nikad, isprovocirala sam otkaz. Tako mlada, valjda sam bila kukavica da ga dam sama, ali opet dovoljno hrabra da si ga ipak namjestim.
Naime, kad sam došla na televiziju, s obzirom da sam tek izašla s fakulteta i bila najmlađa u ekipi, rekli su mi da se moram dokazati ako želim uspjeti na toj lokalnoj televiziji. Isto tako, ako budem dovoljno dobra, mogle bi me vrbovati nacionalne TV kuće za svoja dopisništva i onda sam lijepo mirna do pemzije.
Dokazati se u ovom kontekstu je značilo da moram raditi petke i svece, sve ono što drugi ne žele. I jesam. Bila sam puna elana, energije, volje. Prvi radni dan bio mi je Svisveti. Radila sam 6 dana u tjednu, uključujući Badnjak, Božić, Svetog Stjepana. Hodočastila okolo s kamermanima na predstave lokalnih političara, predstavljanje projekata s nazivima koje, dok pročitaš do kraja, zaboraviš što je bilo na početku. Često se spominjala uključivost, prevencija, jednake prilike, uvažavanje i slično.
Anyhow, s obzirom da sam bila vrijedna puna dva mjeseca, za nagradu sam dobila: pripravnost za sljedeći važni praznik – Novu godinu. Pripravnost znači da smijem biti doma, ali atento, spremna. Ako me pozovu u bilo kojem trenu, moram se u roku 15 minuta nacrtati u redakciji.
Već mi je tad bilo jasno da me se debelo iskorištava i prestalo mi je biti stalo. Da se razumijemo, posao sam voljela, ali nije mi vrijedio toga da sam bez obitelji za baš sve praznike. I to mukte. I sjećam se da sam zapravo bila revoltirana činjenicom da sam radila kao pčela, a opet nisam imala za božićne poklone svojim najmilijima, čak ni za one simbolične, tipa čarape. Ali, nema veze.
Možda bih se još bila strpjela i izdržala da vidim hoće li plaće napokon stići. Možda, da sam novogodišnju noć otišla spavati na vrijeme, kako bih bila spremna za svoju novogodišnju pripravnost. Ali naravno, sa 23 godine bila sam željna društva, zabave i provoda. S obzirom da nisam imala nijedan motiv da pripravnost shvatim ozbiljno, dočekala sam Novu godinu u gradu i otišla spavati otprilike negdje u 5 ujutro. Moja pripravnost završila je praktički odmah na početku radnog vremena, odnosno oko 9:30 ujutro mi je zazvonio mobitel. Zvala je urednica. Nisam se javila. U polusnu sam ugasila ton i nastavila spavati.
Probudio me oko podne miris novogodišnje večere iz pećnice što je majka pripremala. To je onaj miris toliko fin i intenzivan da prođe kroz sve ključanice zatvorenih vrata soba mamurne mladosti koja u njima spava.
Pogledala sam na mobitel, bila su još 3 propuštena poziva urednice. Nisam ništa odgovorila. Sutradan, dakle 02.01. pojavila sam se u redakciji. U 8:20 počeo je kolegij na kojem su se dijelili zadaci za novinare. Nijedan zadatak nije mi bio dodijeljen. Očekivano.
Potom me urednica pozvala u svoj ured. S bradom podignutom u zrak te očima napola zaklopljenim, što je odavalo dojam iznimne strogoće, uručila mi je kuvertu s papirima. Istu onu koju sam donijela prvi dan kada sam počela raditi. Netaknutu, neotvorenu.
Diplome, radnu knjižicu, poreznu karticu, što li je sve već u njoj bilo. Iako s tim papirima nije napravila ništa, nisu prošli put do knjigovodstva, čega li već i kako ide postupak prijave radnika u firmu, bila je stava kao da sam zeznula otkriće lijeka protiv melanoma. Ili neku važnu svemirsku stvar u NASA-i. Bila je stava kao da sam ja ta koja njima nešto duguje. Rezignantno me opisala kao personu non grata u njezinoj redakciji i zaključila izjavom da pravi novinar ni pod cijenu života ne ignorira poziv svoje urednice. Potpuno svjesno zanemarujući činjenicu da taj isti život kojeg bi joj trebala posvetiti košta.
I tu je završila moja karijera novinara. I ne zato što je urednica to sredila, već zato što sam ja tako odlučila za sebe.
Ne želim biti dio tog svijeta, koji te ne cijeni ni kao radnika, a ni kao čovjeka. Dat ću se u PR i marketing. Posao za kćeri i ljubavnice, kako kažu. Ja nisam bila ni kćer ni ljubavnica, ali sam u toj branši bila i ostala poprilično uspješna. Dakle, ljudi lažu. Većinom.
Skrenula sam s teme možda, ali samo da vidite da ne znam zašto me ljudi pitaju za ‘sitovacije’ u državi i svijetu, jer kad je novinarstvo u pitanju, imam samo diplomu kojom sam davno obrisala guzicu.
Iako sam neosjetljiva na portale, osjetljiva sam na tuđu patnju. Možda zato što znam kako je kad kao dijete slušaš sirene za uzbunu umjesto uspavanki, kad se tvoja teta baca preko tebe i dere koljena da te zaštiti od prijetećih granata, kad se susjed iz zgrade s kojim (između ostalih) boraviš u skloništu naljuti jer se popiškiš po njemu. Bila sam u njegovim očima razmažena i zločesta, ali pretpostavljam da nije znao da djeca piške gaće onda kad su u smrtnom strahu.
Možda i zato što kad djetinjstvo provedeš u ratu, odrasteš bojeći se svega. Mozak zaboravi, sjećanje negdje potisneš, ali tijelo ne zaboravlja nikad. Emocija živi. Živci isto reagiraju pa ostaju u stanju pripravnosti svaki dan tvog života.
Tako i dan danas kad Civilna zaštita izvodi vježbe na način da probno pušta sirene za uzbunu (većinom subotom oko podne) ti panično potrčiš mada ne znaš ko te goni, kao ni gdje sama goniš. S traumom nema probe. Samo oživljavanje.
Pa kad tražiš u panici tko će te zaštititi, tko će se baciti preko tebe da te sačuva. Ili kad više možda ne piškiš u gaće jer ti je refleks malo ojačao, ali ruke se tresu, a dišni putevi hiperventiliraju na svaku situaciju koja te iole podsjeti na taj period. Obična grmljavina na primjer. Pa, iako se tješiš da je 2023. i da je sve odavno prošlo, neki dio tebe ipak to živi svaki dan.
Netko u sjećanju, a netko nažalost i dalje u novoj realnosti. Iako mi je prva asocijacija na Izrael i Palestinu – i ovo će zvučati jako loše i kontradiktorno – ali upravo grupa SARS i riječi pjesme: ratujemo ti i ja ko Izrael i Palestina.
Nažalost, naizgled sarkastična i povremeno oksimoronična pjesma postala je teška balada. Tako sam bar otkrila na portalima koje sam nakon dugo vremena krenula istraživati.
Išla sam i na Wikipediju jer sam zaboravila zapravo tko je tu kome zasmetao. Mozak s vremenom zakržlja pa ako se ne daš u Pub kvizove, svo gimnazijsko gradivo zaboraviš. To me sjetilo i na epizodu Najslabije karike kad je Danijela Trbović pitala natjecatelja što je završio. On je rekao: gimnaziju. Na što je ona odgovorila: dakle, ništa. Možda sam iznimka, možda imam slabo pamćenje, a možda me nije ni briga. Vjerojatno tu ima svega pomalo.
Nakon dva sata istraživanja, shvatila sam da o sukobu Izraela i Palestine i dalje ne mogu donijeti suvisao zaključak. O tome tko je u pravu. Jer ovisim o internetima koji su proturječni. Lažljivi. Neistiniti. Kontradiktorni. Senzacionalni. Pristrani. I znam, dijelom sam i sama kriva za to. Zbog onog brisanja guzice diplomom. Iako sam oduvijek htjela biti istraživački novinar. Ali, takvi završe u zraku razasuti u milijun komadića. Hm, odjednom mi je u glavi blicnulo ime Ivo. Čudno.
Tko je tu u pravu, dakle sud nisam donijela. Imam samo vlastiti zaključak o tome da se u svijetu već stoljećima ništa nije promijenilo. Ljudi ratuju, djeca umiru. Nezamislivi užasi su nečija sudbina. Danas. Sada.
Kad pokušam zamisliti, za mene bi najveći užas bio da gledam užase koji pogađaju moje bližnje. Ali po vjeri svi smo svima bližnji. Osim kad smo druge rase, religije ili jezika. Kada je u pitanju religija, postoji jedna rečenica koju je napisao čovjek, ali koja sažimlje vjerojatno sve svete knjige na svijetu. Ide ovako:
Sve ste krivo shvatili. U potpisu: Bog.
Mi ljudi, željni svoje pravde shvatili smo najljepše poruke ljubavi ikad tako da iste vrijede samo za određene. Da se podijelimo na bolje i gore. Na normalne i luđake. Na crne i bijele. Na vjernike i fanatike.
I onda svijet gleda naše sukobe. I to je to. Gleda.
Ono što me najviše osobno šokira u cijeloj situaciji danas, ono što nas je sve šokiralo i prije, ali i nedavno u vrijeme šišmišavske bolesti – sve ovo na što se snebivamo iz (danas) sigurne udaljenosti, može se dogoditi bilo kad, bilo kome i bilo gdje.
Ustav je mrtvo slovo na papiru, kao i razne inicijative, ugovori, konvencije, zakoni, sporazumi, državni, međunarodni, svemirski. Sloboda je fiktivna. I krhka.
Nakon što su se svi desetljećima kleli da ljudska rasa ne smije sebi opet dozvoliti da najneviniji ostanu nezaštićeni. Ne smije, ali hoće. I može. Mogu ti uzeti slobodu, dostojanstvo, zdravlje, posao i život. Preko noći. Podmuklo i proračunato.
Nešto kao i silovanje. Budi to što jesi, ali time izazivaš. Napadač je uvijek isprovociran. Njega se taklo u živac, njemu se podignuo (živac jel) i nema druge jadan nego da se iskali. Nitko te neće zaštiti, nitko nas neće zaštititi. Ako se nekome sprdne da je tvoj dom interesantan, da su tvoji resursi zavodljivi, da na tebi može obrnuti pare, da mu odgovaraš za novu političku kartu, da zato mora pobiti koliko je god ljudi potrebno – hoće. Na ovaj ili na onaj način. Neće ga nitko spriječiti. Svi će se iščuđavati, snebivati, ali nitko neće spriječiti. Nepredvidivo je.
Zapravo kao elementarna nepogoda. Potres ili vulkan ili plimni val. Neočekivano, nenajavljeno, iznenadno. A opet, u trenu kad krene izgleda kao da smo to vrlo lako mogli predvidjeti. Gledajući štakore kako bježe.
Samo što je priroda puno milosrdnija nego mi, sisavci s razumom. Ali, kako je krenulo, neće nas ni ona štedjeti još dugo.
Statistike kažu da je najsmrtonosnija životinja na svijetu komarac malaričar. Druga najsmrtonosnija životinja na svijetu je: čovjek.
Ali sreća pa smo mi daleko, od drugih po redu najsmrtonosnijih životinja, i to nam je karta sigurnosti. Mi smo dio EU, dio NATO saveza. Daleko smo. Daleko smo bili i od Černobila. Karcinomi su od cigareta ionako.
Naletjela sam nedavno na Trumpa u jednom obraćanju gdje je rekao da ukoliko dođe do svjetskog rata to neće biti rat tenkovima ni puškama. Pobrisat ćemo se sami s lica zemlje ‘‘sofisticiranim” oružjem. Možda je tako i bolje. Možda bi se manje patili.
Trump mi je čak i simpatičan. Ima svoje mane, ali kažu da za njegova predsjedničkog mandata Amerika nije pokrenula nijedan novi rat. A i osuđeno je najviše pedofila. Ne voli strance, ok. Ali kad pogledaš, tko ih voli u svojoj zemlji. Zato nam i je tako kako je. I što da onda radimo?
Da dignemo ruke? Od sebe, na sebe?
Kad smo kod celebrity-ja, Miley Cyrus mi je dugo išla na živce zbog izjave da ne želi imati djecu jer ih ne želi ostaviti u ovakvom svijetu. Danas ju razumijem.
Ne mogu ni ja, a nećeš moći ni ti utjecati na svijet kojeg ćeš ostaviti svojoj djeci. Ali moći ćeš utjecati na to kakvu ćeš djecu ostaviti svijetu. To nam je jedina šansa. To nam je ujedno i zadnja šansa.
I vjerujte to je i toj djeci zadnja šansa. Vi ste im zadnja šansa. Vrtim se ukrug. Ali to i je krug. Krug života. Od nas uče, na kraju krajeva. Sjetite se toga kad ispred njih idući put ogovarate, osuđujete, odbijate pomoći, zatvarate oči pred nepravdom, širom pak otvarate da istu samo gledate, kad ih štitite dok bully-raju druge, kad ih izlažete bilo kojoj vrsti nasilja, osude, netrpeljivosti ili antagonizma. Kad zatirete autoritete njihovih učitelja koji su ipak u prilici vidjeti širu sliku i sigurno provode više svjesnog vremena s vašom djecom, nego vi sami. Kad nazivate ljude pogrdnim imenima, kad se ponašate onako, mediokritetski.
I završit ću polako s mišlju da sve što možete učiniti, osim gledanja, jest odgoj i život u svoja četiri zida. Tu ste (još uvijek) gospodari. Tu ste koliko toliko još sigurni.
Razgovarajte s tom djecom, pitajte ih da vas glume. Iznenadit ćete se što primjećuju na vama. Pitajte ih jesu li danas kome pomogli, rekli lijepu riječ. Pitajte ih što gledaju na internetu, što čitaju, čime se zabavljaju. Pitajte ih tko im je uzor. Ako kažu da ste to vi, pitajte ih zašto. Što su naučili od vas, a što bi htjeli još naučiti. Ako im vi niste uzor, nešto radite pogrešno. I to veoma pogrešno.
I za kraj, bliži se Božić. U svom malom, ali zasad, Bogu dragom hvala, sigurnom domu prakticiramo već par godina advent dobrih djela. To znači da izrežem 20ak papirića, i na svakom napišem po jedno dobro djelo, stavim ih u vrećicu i djeca svakog dana adventa izvade po jedan papirić sa zadatkom kojeg moraju izvršiti. Ali, ne samo one, nego i ja.
Zadatci su primjerice, pomoći starijem, zahvaliti nekome, posaditi biljku, ohrabriti nekoga, prići u školi nekome tko je usamljen, potišten, itd. Toplo savjetujem ako imate djecu. Isto vrijedi i ako ih nemate.
Probajte sad samo promisliti 25 dobrih djela. Malih, svakodnevnih, pristupačnih. Nabrojiti ih. Njih 25. Trebat će vam vremena. Trebalo je i meni. Dapače, vidjet ćete da ih se nećete moći toliko ni sjetiti. Možda zato što ih ne radite. Vjerojatno zato. Mislite da su ta djela prebanalna pa da nemaju smisla, da ne treba. A znam i da ne stignete. Ali, u redu je. Iako je 5 do 12, još uvijek nije kasno da počnete. Jer treba. Jer nisu banalna.
Nego su jedino što možete napraviti da spasite ovaj svijet.
Napisala: Ivana Perica, perca-mudrosti.com
