Priznajem, osuđujem tuđe ponašanje, izgled, odluke i izbor. Koliko nas je spremno priznati ovu naviku sebi i ostatku svijeta?
Poput većine pribjegavam donošenju zaključaka iako ne znam što je prava istina. Na osnovu površnih i poluistinitih podataka utvrđujem „činjenično stanje“, uokvirujem, pakiram u kutije, slažem u ladice, kategoriziram i lijepim naljepnice. Vrlo jednostavno donosim presudu i živim svoju zabludu, promatrajući ljude i situacije jednodimenzionalno.
Kao netko tko želi promatrati svijet kao „širu sliku“ morala sam dopustiti sebi da sagledam stvari iz različitih uglova, i tako izazovem sebe u nastojanju da promijenim naviku koja me vukla korak unazad. Već na početku počela su navirati pitanja:
- Je li moje mišljenje o nekome stvarno važno?
- Je li propast svijeta ako ponekad nemam mišljenje?
- Koliko krivo pretpostavljanje i automatsko zaključivanje može štetiti meni i drugima?
Na prvom pitanju ego se već strašno uznemirio, vrišteći: „Pa valjda Ja nešto znam! Moje mišljenje je ispravno i objektivno! Samo govorim onako kako jest, ne rugam se, ne kritiziram, ali jednostavno je tako!“ Iz vizure ega moja objektivnost je neupitna. Razmišljajući dublje, moja objektivnost je rezultat različitih utjecaja, programa i kalupa.
Vjerovatno je nekad netko koga sam, iz nekog razloga, smatrala objektivnim ili stručnim rekao nešto što sam usvojila kao apsolutnu istinu i uvjerila sebe da je to moje mišljenje. Uvjerenost u ispravnost tog mišljenja zbilja je smiješna kao i potreba da je drugi uvaže kao relevantnu.
Definicija objektivnog bi glasila: lišenost emocija, vrijednosti i svega neopipljivog. Međutim, objektivno se često miješa sa normalnim, zdravorazumskim, ustaljenim i društveno prihvatljivim. Svi mi koji tvrdimo da smo objektivni, zapravo smo debelo subjektivni, samo odbijamo priznati da progovaramo iz svog sistema vrijednosti, iz osobnog balkona, koji nas koči da vidimo širu sliku.
Naravno, možda se pitate kakve to veze ima s praksom kritiziranja. Povezano je jer se iza paravana objektivnosti želi sakriti ranjivost, odnosno pokušava se maskirati nesposobnost prihvaćanja osobne prirode. Naša mišljenja su itekako osobna, subjektivna, obojena vrijednostima, emocijama, prošlim iskustvima, odgojem, itd. I to je sasvim u redu!
Ipak, nije u redu bježati od toga, jer smatrati svoje mišljenje „ekspertnim“ doprinosi aroganciji koja podrazumijeva kritiziranje svega i svakoga. Zbog toga je u najmanju ruku neozbiljno i nesmotreno donositi sudove iz egoistične pobude da budeš pametan, ispravan i objektivan pogotovo onda kada raspolažeš s malo ili nimalo činjenica.
Kada sam upitala sebe: „Da li je ok ne imati mišljenje?“ ego je uzvratio protupitanjem: „Kako to misliš da nemaš mišljenje, helou?“ Sasvim normalna reakcija, jer ja sam uvijek imala spreman odgovor, svakom loncu poklopac i najpametnija.
No, radeći na tome da to promijenim, uvidjela sam da je odgovor „ne znam“ ponekad više nego dovoljan i da nema ništa loše u tome što ne znam, čak štoviše mnogo je bolje nego iznositi stav koji je pogrešan ili iskrivljen.
Začepiti usta sveznalici u meni sa skromnim, sramotnim i glupavim „ne znam“ značilo je veliki uspjeh. Tada sam shvatila kolika sam zapravo neznalica kada se upuštam u kritiziranje drugih bez da znam stvarne uzroke njihovih odluka i ponašanja, odnosno što je to što se zaista događa iza kulisa.
To me osvijestilo u pogledu toga da je vrlo teško znati istinu, sve je relativno i vrlo je lako upasti u zamku automatskog zaključivanja na osnovu pukog pretpostavljanja. Kako je sve moguće, ništa nije isključeno i sve je isključeno. Ključna riječ, u mom vokabularu rijetko korištena – MOŽDA!
Dakle, mogu nagađati do besvijesti bez da donesem automatsku presudu i zaključim predmet. Ostaviti otvorena vrata ili da nešto visi u zraku, također je iznimno teška zadaća za osobu poput mene koja sve želi završiti, uobličiti i dati ime. Prvi put sam prepoznala tu crtu rigidnosti koja me u prošlosti mnogo koštala.
Nanijela je štetu meni i drugima. Grubo sam otpisivala druge zbog njihovih mana i nedostataka. Biti u krivu – veliki je pomak jer svoje „pravo da sam u pravu“ nikad nisam dovodila u pitanje. Iz ove perspektive, želja da budem u pravu i da se takmičim u tome, izgleda mi krajnje djetinjasto i traži mnogo energije.
Prestati osuđivati također iziskuje mnogo truda i posvećenosti, ali cilj vrijedan toga je – preskočiti „balkon“ koji nas sputava u razumijevanju i prihvaćanju drugih onakvih kakvi oni jesu. Šira slika o kojoj govorim je princip ništa ljudsko nije mi strano, jer svaki pokušaj da se odvojimo od drugih, isticanjem razlika, zanemarujući sličnosti je produbljivanje patnje i odstupanje od ljubavi prema sebi.
Tada se moramo zapitati zašto oštro sudimo sebi pa se to ogleda u nemilosrdnoj kritici tuđeg načina života, osobina ili nečeg potpuno banalnog poput stila oblačenja? Varka je misliti da smo bolji od drugih ako iskažemo „objektivan“ stav naspram toga kako žive ili rade. Bijedan je izgovor i utjeha, također. Dok smo fokusirani na druge, naši neriješeni problemi se gomilaju poput neopranog suđa.
Gledati svoja posla je najkonkretnija životna formula, jer dokle god se bavimo drugima zapostavljamo sebe.
Ako nekome nedostaje motivacije i akcije da poboljša svoj život na bilo kojem polju, sve što treba učiniti jeste prestati pričati negativno i arogantno o tuđim životima, odnosno prestati trošiti energiju na prosuđivanje i osuđivanje. Tada će se po defaultu okrenuti sebi, pronaći će vrijeme neophodno da se posveti svojim ciljevima.
Ono što je još bitnije, promijeniti će se u odnosu prema drugima, postati će tolerantnija i otvorenija osoba nego ranije, razumjeti će njihove razloge, dati će im prostor i slobodu djelovanja. To je prirodan proces za koji je potrebna jaka volja i entuzijazam da se iskorači u novo područje, da čovjek testira svoje granice i mogućnosti.
Šira slika podrazumijeva da svako od nas djeluje iz svog trenutnog nivoa svjesnosti i zbog toga nema opravdanog razloga za grubost, podsmijeh i osudu. Neznanje, neosvještenost, postojeći programi razmišljanja i postupanja su samo polazne stanice na kojima treba razvijati prihvaćanje, milost i ljubav, ali prvo prema sebi.
Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com
72 PRVA POMOĆ ZA EMOCIJE
