Mostovi života zovu da se preko njih prelazi, jer jedino tako rastemo i idemo prema sebi. Stajanjem ne postižemo ništa, osim lijenosti prema životu i sebi.

atma.hr – 78




Glasovi! Misli! Koliko ih samo prostruji kroz nas tijekom jednog nam životnog koraka? Koliko ih je tek tijekom cijelog života? Kad i pomislimo da je nastupilo vrijeme spokoja, mira, pojavi se nešto, netko, da nas razbudi kako se ne bi uljuljali u osjećaj potpunog smiraja.

Nešto ili netko što će nas ponovno prodrmati i potaknuti na razmišljanje o vlastitom sustavu vrijednosti, o vlastitoj slobodi, o ljubavi. Ti drmači, poticatelji, nisu planirani. Nismo ih priželjkivali. Maštali smo o nečem i nekom drugom. No, dogodili su se. Sad kad su već tu, hajdemo vidjeti što nam žele poručiti.

Koliko god bilo ugodno sjediti u svom omiljenom naslonjaču ili na obali rijeke, mora, oceana, ili ležati ispod sunca koji grije naše konačno mirno tijelo, vrijeme je za buđenje.

Vrijeme je za podići se, iskusiti nešto novo. Nešto što će nas možda podsjetiti tko je taj kojeg želimo i što je to što hoćemo. Možda će nas upozoriti da ne lutamo po zastarjelim maštanjima.

Što god da jest, vrijeme je da stanje potpunog mira ne pretvorimo u lijenost prema životu. Ne vezati se za letargiju, nazivajući ju mirom. Život se događa. Konstantno! Teče! Želi nam pokazati što je još za nas priredio.


Widget not in any sidebars

Jesmo li spremni za nove izazove?

Jesmo li spremni stati pred nove izbore, pa makar nam donijeli suze? Jesmo li spremni ponovno otvarati srce, dozvoliti tijelu da ugodno trne dok gledamo njega/nju kako ulaze u naše živote? Jesmo li spremni dozvoliti mentalno i tjelesno osjećati, čak i pod cijenu povrijeđenosti? Cijenu povrijeđenosti, ali i rasta? Jesmo li spremni ići prema sebi, a ne od sebe?

Ne znam je li most mog trenutnog životnog razdoblja stabilan, kvalitetno učvršćen, snažan i siguran. Ne znam! Imam dva izbora. Stajati na njegovom početku, misleći kako život kojim živim je baš dobar i nisu mu potrebna godišnja doba, ciklusi, mijene. Ili, mogu zakoračiti, pažljivo, opipavajući njegovu (ne)stabilnost, promatrajući na kojim mjestima je čvrst, a na kojima klimav.

Mostovi života zovu da se preko njih prelazi, jer jedino tako rastemo i idemo prema sebi. Stajanjem ne postižemo ništa, osim lijenosti prema životu i sebi. No, to i nije nekakvo postignuće, zar ne? Ako pak dosta vremena utrošimo hodanjem klimavim dijelom mosta, misleći kako je to njegov čvrsti dio, i to je dobro. Dobro je, jer ćemo ipak, kad-tad, naići na stvarno čvrsti, sigurni, stabilni dio koji će ohrabriti naša tijela, naše misli, rastjerati loše glasove i usmjeriti hod i pogled prema onome što nas čeka.

atma.hr – 78




Odlučila sam ne stajati, već hodati. Hodati prema naprijed, iako mi pogled ponekad odluta prema nebu, jer netko mi reče priču o Mjesecu, Suncu, zvijezdama. Podužim pogledom prema gore, ne znajući što je ispred nas, možemo se ponovno dovesti na klimavi dio puta. Noga posrne, tijelo klone. Zaneseni ljepotom i pričom onih koji su došli samo na tren. Spuštam pogled s neba, usmjeravajući ga prema sebi, a time i naprijed. Dugujem si to. Dugujem si ne izgubiti se, dugujem si sebe.

Dugujem hodati po čvrstom tlu, stabilnim mostom, osluškujući sebe. Gledajući prema naprijed, ali i prema zvijezdama, s onim koji je došao da i ostane. Njegov životni most bi onda trebao biti blizu mojem. Time bi se čuli, slušali, razmjenjivali misli, doticali. A kad za to dođe vrijeme, sagradili bismo prijelaz preko svojih mostova, kako bi slobodno i u ljubavi mogli posjećivati međusobne pute.

Dugujemo si to.

Dugujem si takav hod. Hod od mene sebi. 🙂

Tajana Ćosić – Tajči, tajanacosic2205.wixsite.com

67 STVORITE NOVO JA

banner za knjige stvorite novo ja