Planinu Meru ne treba pogrešno smatrati običnom planinom jer je toliko visoka da doseže nebo, a polarna zvijezda – polaris (dhruva) sjaji točno iznad nje. Nebeska rijeka Ganges (koja predstavlja životnu energiju i vrhovnu svijest) spušta se na planinu Meru i teče u četiri različita smjera. Uz planinu se vežu mnoge priče. U hinduističkim Puranama, Meru je sam opisan kao božanstvo. On je prijatelj Vayua, boga vjetra, budući da se obojica nalaze u srednjem području (antariksha). Postoji priča koja sugerira da je zbog sukoba između Vayua i Merua Vayu otpuhao dio planine i pao u ocean formirajući mali otok južno od Bharatavarshe, sada poznat kao Šri Lanka.
Blackrock
Prije nešto malo više od 400 godina, vjerovalo se kako je Rupes Nigra (“Crna stijena”), fantomski otok, smještena na Sjevernom magnetskom polu ili na samom Sjevernom polu. Mercator ga je opisao kao veličinu (opseg) od 33 “francuske” milje (oko 147 km), koja navodno objašnjava zašto su svi kompasi usmjereni na ovo mjesto. Ideja je potekla iz izgubljenog djela pod naslovom „Inventio Fortunata“, a otok je prikazan na kartama iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, uključujući one Gerardusa Mercatora i njegovih nasljednika.
Mercator je opisao otok u pismu Johnu Deeju iz 1577. godine:
„Usred četiriju zemalja nalazi se vrtlog, u koji se ulijevaju ova četiri međusobno povezana mora koja dijele sjever. A voda juri i spušta se u Zemlju baš kao da je čovjek prolijeva kroz filterski lijevak. Širok je četiri stupnja sa svake strane pola, to jest ukupno osam stupnjeva. Osim što točno ispod Pola leži gola Stijena usred mora. Njegov opseg je gotovo 33 francuske milje, i sav je od magnetskog kamena prije mnogo godina.“
“Gotovo 4000 ljudi ušlo je u more koje se uvlačilo i nikada se više nisu vratili. Ali 1364. godine poslije Krista osam od tih ljudi došlo je na kraljev dvor u Norveškoj. Među njima su bila dva svećenika, a svih osam bili su od onih koji su prvim brodovima prodrli u sjeverne krajeve.”
Mercator je ovako sažeo svećenikov izvještaj:
“Ostavivši ostatak družine koji su došli na Otoke, on je putovao dalje, kroz cijeli Sjever itd., i zapisao sva čuda tih Otoka, i dao kralju Engleske ovu knjigu, koju je nazvao latinski Inventio Fortunatae.”
Mercatorov suvremenik, engleski povjesničar iz 16. stoljeća Richard Hakluyt, identificira autora Inventio Fortunatae kao Nicholasa iz Lynna.
Nicholas odgovara tom vremenu i imao je odgovarajuće vještine, ali bio je karmelićanski fratar, a ne franjevac, i nijedan raniji biograf ne ukazuje da je proveo godine putujući preko Atlantika državnim poslom. Postoji još jedan mogući kandidat, o kojem se, nažalost, ne zna gotovo ništa. Prema povjesničaru književnosti s početka 16. stoljeća Johnu Baleu, Irac po imenu Hugh, koji je bio franjevac, putovao je u 14. stoljeću i napisao “određeno putovanje u jednom tomu” – ali opet, bez obzira je li ovo bio Inventio ili ne, nije poznat njegov primjerak.
Koncept pola kao magnetske planine seže još u rimsko doba, ali autor Inventio Fortunata je slici dodao i druge značajke, kao i mjerenja. Bez obzira na to je li Inventio izvor srednjovjekovnog koncepta Sjevernog pola kao magnetske planine okružene kružnim kontinentom podijeljenog s četiri moćne rijeke, karte već na globusu Martina Behaima iz 1492. prikazuju regiju na ovaj način.
Universalior cogniti orbis tabula Johannesa Ruyscha iz 1508. godine sadrži rubnu bilješku u kojoj se spominje Inventio Fortunata:
“Rečeno je u knjizi koja se odnosi na sretno otkriće [Inventio Fortunate] da na arktičkom polu postoji visoka magnetska stijena, trideset tri njemačke milje u opsegu. Uzburkano more okružuje ovu stijenu, kao da se voda ispušta nizbrdo vaza kroz otvor. Oko njega su otoci od kojih su dva naseljena.”
Karta svijeta Gerardusa Mercatora iz 1569. odražava njegovo čitanje Cnoyenova Itinerarija. Tu je i rubna bilješka koja aludira na njegovo “otkriće”, ali ne i na samu knjigu koju on nikada nije vidio:
“Preuzeli smo [arktičku geografiju] iz Itineriuma Jacobusa Cnoyena iz Haaga, koji navodi neke citate iz Gesta Arthura od Britanije; međutim, veći i najvažniji dio naučio je od određenog svećenika na dvoru kralja Norveške 1364. On je potjecao iz petog koljena onih koje je Arthur poslao da nasele ove zemlje, i ispričao je da je godine 1360. izvjesni Minorit, Englez iz Oxforda, matematičar, otišao na te otoke; i ostavivši ih, napredovao je još dalje magičnim umijećem i sve ih mapirao i izmjerio astrolabom u praktički spojenoj figuri, kao što smo naučili od Jacobusa. Rekao je da četiri kanala na slici teku takvom strujom prema unutarnjem vrtlogu, da ako plovila kad jednom uplove, vjetar ih ne može vratiti.”
Arktička karta umetnuta na Mercatorovoj karti svijeta iz 1569. bila je prototip za utjecajni i široko rasprostranjeni Septentrionalium Terrarum iz 1595., koji je posthumno objavio njegov sin, i karte u Orteliusovom Theatrum Orbis Terrarum iz 1570. Obje pokazuju istu konfiguraciju Arktika regije kao na karti iz 1569. godine.
U svom pismu Deeju, Mercator dalje citira Cnoyenov opis sjevernih regija:
“…Usred četiri zemlje nalazi se Vir u koji se ulijevaju ova četiri uvlačeća mora koja dijele Sjever. A voda juri i spušta se u zemlju baš kao da je netko izlijeva kroz lijevak filtera. Široka je 4 stupnja sa svake strane Pola, to jest ukupno osam stupnjeva. Osim što točno ispod Pola leži gola stijena usred mora.
Njegov opseg je gotovo 33 francuske milje, a sve je od crnog magnetskog kamena (magnetita). I visok je kao oblaci, tako je rekao svećenik, koji je primio astrolab od ovog minorita u zamjenu za oporuku. A sam minorit je čuo da se sve oko njega može vidjeti s mora, i da je crno i svjetlucavo. I ništa ne raste na njemu, jer na njemu nema ni šake zemlje.”
Postojanost ove ideje geografije krajnjeg sjevera održala se kroz 16. i 17. stoljeće pod utjecajem Ruyscha, Mercatora i Orteliusa. Karte su revidirane tek kada je regija navodno istražena, a izrađivači karata stekli znanje o navodno pravoj geografiji Arktika.
Modernim istraživačima zanimljiviji su ljudi koje je fratar susreo, “pigmeji” koji bi mogli biti identični Skrælingima koji se spominju u starim nordijskim tekstovima o Grenlandu, prethodnicima modernih Inuita.
Godine 1956. u Archivo General de Simancas (Španjolska) pronađeno je pismo engleskog trgovca Johna Daya koje je upućivalo na postojanje knjige “Najveličanstvenijem i najvrjednijem gospodaru – Lordu velikom admiralu” (vjerojatno Kristoforu Kolumbu ).
U pismu, napisanom ili u prosincu 1497. ili u siječnju 1498., John Day kaže,
“… Sluga vašeg lordstva donio mi je vaše pismo. Vidio sam njegov sadržaj i bio bih vrlo željan i vrlo sretan da vam služim. Ne nalazim knjigu Inventio Fortunata, a mislio sam da ja (ili on) donosim sa svojim stvarima, i jako mi je žao što je nisam [našao] jer sam vam silno želio poslužiti. Šaljem drugu knjigu Marka Pola i kopiju zemlje koju je pronašao [John Cabot]“.
Neki dijelovi knjige Inventio Fortunata navodno su sačuvani i izdani kroz izdanje knjige iz 1881. godine koji se još uvijek mogu naći u pojedinim knjižnicama širom svijeta, a na internetu je dostupan i primjerak u pdf-u.
Planina Meru u hinduističkoj mitologiji
Hindusi vjeruju kako je Planina Meru, zlatna planina, središte svemira. Planina Meru je najsvetiji objekt u svemiru jer podupire nebesa i bogove. Geografski, kaže se kako postoji u središtu svemira u vodama života, okružena je sa sedam koncentričnih mora, od kojih se svako smanjuje u veličini od središta. Jambudvipa, što znači otok stabala Jambu (uloga stabla jabuke iz Rajskog vrta), počiva u jednom od tih oceana.
Tehnički, to je cijela jedna kopnena masa Zemlje, okružena planinama. Otok, Jambudvipa, podijeljen je na četiri dijela. Taj dio Jambudvipe, južno od planine Meru, naziva se zemljom Bharata (Bharatavarsha). Bogovi borave na nebu, na vrhu planine, okruženi mudracima, bogovima, nebeskim bićima, nebeskim djevojkama (apsarama) i sl.
Planinu Meru ne treba pogrešno smatrati običnom planinom jer je toliko visoka da doseže nebo, a polarna zvijezda – polaris (dhruva) sjaji točno iznad nje. Nebeska rijeka Ganges (koja predstavlja životnu energiju i vrhovnu svijest) spušta se na planinu Meru i teče u četiri različita smjera. Uz planinu se vežu mnoge priče.
U hinduističkim Puranama, Meru je sam opisan kao božanstvo. On je prijatelj Vayua, boga vjetra, budući da se obojica nalaze u srednjem području (antariksha). Postoji priča koja sugerira da je zbog sukoba između Vayua i Merua Vayu otpuhao dio planine i pao u ocean formirajući mali otok južno od Bharatavarshe, sada poznat kao Šri Lanka.
Prema Devi-bhagavatamu, istočno od Merua nalazi se Indrin grad, nazvan Devadhanicka, gdje borave bogovi; na jugu je ciy Yame, gospodara Smrti, po imenu Samyamani; na zapadu je veliki grad Varuna, imenom Nimnochani, gdje sunce zalazi; a na sjeveru je Mjesečev grad, po imenu Vibhavari.
Sunce ide oko Merua i uzrokuje da svjetovi i bića ostanu aktivni. Svaki dan putuje nekoliko tisuća yojana brzinom od 14 200 000 yojana u sekundi (muhurt). Oni koji žive na planini uvijek vide sunce u središtu. Stanovnici Zemlje vide sunce kako izlazi na istoku i zalazi na zapadu, ali oni koji žive na planini vide sunce uvijek i znaju da ono nikada ne miruje. Obilazeći Meru i putujući kroz četiri grada koji postoje na četiri strane Meru, sunce stvara iluziju vremena i postaje manifestator vremena.
Planina Meru također se spominje u budističkim i džainističkim tekstovima. Ona je dio budističkog svemira i u budističkim mandalama je prikazano kao središte svemira. Također se naziva i planina Sumeru. Budistički tekstovi također spominju njegove dimenzije. Rečeno je da je udaljen oko 84 000 yojana (oko 8 500) milja. Indra, gospodar neba, živi na vrhu planina, dok četiri nebeska kralja borave na četiri strane planine. Sumeru, kao takav, okružen je sa sedam koncentričnih prstenova planina, svaki pak odvojen od sljedećeg sa sedam mirisnih oceana.
Jambudvipa, kopno, leži u slanom oceanu, koji je najudaljeniji ocean. Jambudvipa je podijeljena na četiri kontinenta i okružena najudaljenijim planinskim lancem koji stoji na rubu svijeta. Južni kontinent u Jambudvipi je rodno mjesto Buddhe i to je mjesto gdje se prakticira njegova doktrina. Za budiste, Mt.Sumeru je sveti simbol, jer je središte svemira. Jednako sveta je planina Kailas. Prema vjerovanjima tibetanskih budista, Demchok, gnjevni Buddha (ekvivalent Shivi), boravi na ovoj planini.
Hiperboreja
Mitovi o Hiperboreji, zemlji praotaca na dalekom Sjeveru, zemlji koja počiva „iznad sjevernog vjetra“, veoma su duboko utkani u mitologije i kolektivno nesvjesno skoro svih indoeuropskih naroda (i naravno, ne samo njih).
Najstariji nama znan pomen hiperborejskog mita je onaj koji nalazimo u Herodotovoj Istoriji. Herodot nam prenosi čudnu povijest o Aristeju s Prokonesa koji je, idući tragom Apolona, dospio do Isedonije. Aristej je u Metapontu bio štovan u vidu kulta jer je, kako se vjerovalo, sedam godina proveo s Apolonom, u zemlji Hiperborejaca. Evo tog basnoslovnog opisa, kojeg Herodot duguje Aristeju, pjesniku danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama, a koji i danas privlači komentatore i tumače: „iza Isedonjana stanuju Arimaspi, ljudi s jednim okom (…) iza njih su orlovi, čuvari zlata, a još dalje od ovih, sve do morske obale, stanuju Hiperborejci”. (Upravo ovdje, prema Plutarhu, sniva Kronos, bog Zlatnog doba.) Aristejev opis sadrži jasno sjećanje na Zlatno doba, na prvobitnost, na „prvu i najbolju od svih zemalja“, na Hiperboreju.
Ultima Thule a sole nomen habens
Pozno helenska i pozno rimska varijacija hiperborejskog mita je mit o Ultima Thule. To je zemlja vječne svjetlosti nakrajnjem Sjeveru, Ultima Thule a sole nomen habens. Izvjesni Piteas, negdje u drugoj polovini IV stoljeća stare ere, poduzeo je putovanje brodom iz rodne Masalije (današnjeg Marseja) na krajnji sjever Europe. Posljednjoj zemlji do koje je doplovio dao je ime Ultima Thule (Posljednja Tula).
Ostat će zabilježeno i kako je Konstancio Klor poduzeo pohod na britanske otoke kako bi kontemplirao „najsvetiju zemlju, najbližu nebu“. Ali se toponim Tula javlja i u mnogim tradicijama pretkolumbovske Amerike: središte imperije Tolteka zvalo se Tula (Tuljan). Za Tulu, zemlju vječnog sunca na sjeveru, „kod velikih voda“, znaju i mitologije plemena Naua i Azteka.
Indijanci iz plemena Kvike (CentralnaAmerika), prema legendi, poduzeli su put ka Tuli ali su je našli pod ledom i u tami, bez Sunca. 1925. godine, Indijanci plemena Cuna pokušali su da oružjem uspostave neovisnu republiku Tula. Tula je toponim izuzetno raširen u Euroaziji, od Rusije (stari grad Tula i jezero Tulos u Kareliji), Ukrajine (Tuljčin), do Francuske (Tulon i Toulouse).
Značenje riječi, međutim, sačuvano je u ruskom i srpsko-hrvatskom, gdje riječ utuliti ima značenje prigušivanja, skrivanja, a tuliti znači jadikovku, žalopojku. Isto kao što značenje riječi Borej, sjeverni vjetar, ima analogiju u sanskritskom bhurati, bora kod Rusa (uraganski vjetar) i našem (i staroruskom) bura.
provjeri.hr/facebook (Veli Jože)
