Strah na ulicama Zagreba

Neki će reći da se, u usporedbi sa stvarnim problemima koje Hrvatska ima, radi o gotovo nevažnom skretanju pozornosti. A meni se čini da se radi o iznimno važnoj borbi između starog i novog svijeta koja se prividno odigrava na području svjetonazora, a zapravo se svodi na borbu između ljubavi i straha. „Stvarni problemi“ samo su posljedica zastrašenog, neukog mentaliteta nesposobnog da pogleda izvan nametnutih granica. Naravno, taj su strah namjerno usadile i izazvale institucije kojima je u interesu imati pokoran, povodljiv narod koji sluša sve što mu se kaže, gorljivo radeći protiv svog vlastitog interesa.

Ono što ste neki dan vidjeli na ulicama Zagreba bilo je lice straha. Taj je strah nepotreban, naravno, ali itekako stvaran. On prijeti svakome od nas, jer u svojoj sljepoći želi biti siguran da ništa, ama baš ništa neće ugroziti njegovo postojanje.

Ne gledam televiziju prečesto, ali jučer sam ipak vidio kako stariji bračni par iz zaleđa Imotskog brani svoj svjetonazor. Muškarac je čvrsto izjavio kako se on osjeća kao „muškarčina“ i kako neće dozvoliti da mu netko ugrozi taj osjećaj. Njegova je vjerna supruga nato rekla kako se boji da bi njezin muž (taj isti „muškarčina“) mogao sutra izjaviti da je žena, i kakva bi to onda sramota bila za nju, jer je pedeset godina provela s njim! Ljudi se boje, razumljivo. Neka tamo konvencija mogla bi promijeniti njihov osjećaj identiteta. Nedopustivo.

Vidio sam i dvije djevojčice koje su ponosno izjavile kako one žele imati mamu i tatu, a ne roditelja 1 i roditelja 2. Koje se dijete neće bojati tako strašne stvari kao što je gubitak mame? Odjednom, srdačni, brižni i topli lik njihove majke postat će samo roditelj s brojem. Cure se boje da će od sada nadalje morati ujutro reći: „Roditelju broj jedan, gdje su mi cipele za školu?“. A roditelj broj jedan će reći: „Ne znam, pitaj roditelja broj 2.“. Zastrašujuće, zar ne? Pa i ja bih izišao na ulice da mi netko želi namjestiti takvu podvalu.

Stvar je naravno u tome da strah vidi ono čega nema i što se nikako ne može dogoditi, osim u glavama onih ljudi koji su, nesigurni i zaplašeni, marširali ulicama Zagreba. Njih mogu samo žaliti, iako su jedim dijelom i sami krivi što su dopustili da ih se zaplaši do te mjere da svoju neuku sramotu javno izlažu.

Ali, vidio sam i organizatore, figure iz javnog života, vrlo utjecajne, rječite i vješte. Oni jako dobro znaju što rade i to će činiti sve dok Hrvatska ne bude po njihovoj volji; dovoljno zastrašena da i ne diše, osim ako joj se to ne dozvoli s oltara.

A što su oni rekli? Pa, rekli su da nije stvar u nasilju nad ženama (oni su protiv toga, razumljivo) već u „rodnoj ideologiji“. To je glavni neprijatelj kojeg se trebamo bojati. Zanimljivo, ali nitko zapravo ne zna što se krije iza tog naziva jer se, zapravo, ne krije ništa. Taj su naziv doslovce izmislili konzervativni, desni i klerikalni mislioci ne bi li stvorili „vanjskog neprijatelja“ protiv kojeg se treba boriti. Ne postoji ništa koherentno, oblikovano i zaokruženo da bi se moglo zvati „rodnom ideologijom“. S druge strane, postoje ljudi kojima je doista stalo do slobode mišljenja i življenja. Postoje također i manjine, iznimke, posebnosti. Postoje oni čijim životom doista upravlja ljubav, tolerancija i želja da svatko na ovom svijetu ima jednaka prava. Takvi s tugom gledaju na ovo što se događa i vide pravo lice marša po Zagrebu – to je lice straha. I, neizbježno, lice represije, netolerancije i nametanja svjetonazora drugima.

Čuo sam paradokse koji bi zdravom razumu bili smiješni, da u praksi nisu tragični. Žena iz udruge koja prima novac od države i sada javno širi desničarsko-katolički svjetonazor, prijeti s govornice da će konvencija obvezati državu na financiranje udruga koje će pod krinkom pomoći ženama širiti svoj svjetonazor. (!). To je naravno u redu kad se širi njezin svjetonazor, ali je nedopustivo ako je u pitanju onaj drugačiji. Tolerancija? Ni slučajno. Nasilje najgore vrste, prikriveno licemjerjem najgore vrste.

Čuo sam čovjeka, čiji je politički angažman doveo svećenike u škole i praktično obvezao svu djecu na indoktrinaciju jednim svjetonazorom, kako grmi da neće dopustiti nikome da nameće svoje ideje „našoj djeci“. Zanimljivo. A zašto je onda vjeronauk u školama? Zašto se njegova crkva miješa u život „naše djece“?

Vidio sam bijesna lica iskrivljena strahom i osjećajem ugroženosti kako tvrde da ne žele biti kolonija Briselu, nego da Hrvatska treba sama odlučivati o svojoj sudbini. I to bi bilo u redu, da njihova ideja „samostalnog odlučivanja“ nije izrazito vezana za to što će reći biskupi i crkva. Izgleda da smo mi već odavno Vatikanska kolonija, ili čak i gore od toga: provincijska državica koja služi kao poligon ortodoksno-klerikalnim idejama. Jer, u ime straha čulo se u subotu u Zagrebu da se trebamo ugledati na svijetle primjere Poljske i Bugarske, a ne na zaostalu i nazadnu Njemačku ili Francusku.

Sva ta halabuka nastala je zbog navodne „rodne ideologije“ u Istanbulskoj konvenciji. Strah od gubitka tradicionalnog načina života, viču; ako potpišemo tu konvenciju nestat će pravih muškaraca i žena. Zanimljivo, nikad u životu nisam pomislio da bi neka konvencija, zakon, društveni običaj ili bilo što izvana moglo ugroziti moj osjećaj spolnog i rodnog identiteta. Ali, svi ti ljudi na zagrebačkim ulicama očito su osjetili tu nesigurnost, tu duboku neizvjesnost i opasnost po svoj rod. I tako uplašeni, izišli su na ulice ne bi li potvrdili svoju muškost ili ženskost, i time pokazali i svojoj djeci da se rod i spol brani na barikadama, te da zapravo nema veze s dubokim unutarnjim osjećajima i intimom kojom upravlja ljubav.

S obzirom na to da su im taj strah usadili jedini muškarci koji javno hodaju u haljinama i u čijim redovima prečesto cvjetaju sumnjive seksualne sklonosti, možda ti ljudi doista nikad nisu osjetili pravu vrijednost svoga roda i istinsku moć svoje seksualnosti. A ako je tako, razumljivo, strah je opravdan. Morali su izići na ulice i pokazati koliko se boje.

Ne znam ništa o „rodnoj ideologiji“, ali me zasmetalo i to što čak i oni koji brane Istanbulsku konvenciju, uporno uvjeravaju ljude da toga u njoj nema. Naravno, upali su u dobro smišljenu zamku. Ne možeš nabrzinu dokazati da ne postoji nešto što ionako ne postoji. Zastrašenima navodno smeta što je Kanada, još jedna nazadna država u kojoj su se ljudi odlučili vratiti u srednji vijek, uvela treći ili četvrti rod, poštujući tako pravo svakog tko se osjeća drugačijim, da se tako i izražava. Izgleda da se nitko u nas ne usudi braniti takvo stajalište. Umjesto toga, Istanbulska se opravdava nepostojanjem te zastrašujuće pošasti. No, u ovom trenutku uopće više nije bitno čega ima ili nema u IK; očito došli smo do novog svjetonazorskog raskola, do nove borbe između tolerancije i netolerancije.

Nije me previše briga jesu li moji stavovi dio onoga što će uplašeni narod, a još više njihovi pastiri nazvati „rodnom ideologijom“, ali znam kako bi trebalo izgledati društvo zasnovano na ljudskosti i ljubavi.

Zamislite da postoji jedan čovjek u Hrvatskoj (pazite – jedan; ne jedan posto, već jedan jedini) koji je rođen u tijelu muškarca, a osjeća se kao žena. Ili, zamislite da postoji jedan jedini koji se ne osjeća ni kao muškarac ni kao žena, već nekako treće ili četvrto. U takvom slučaju, ne samo konvencije i zakoni nego i društveni običaji naroda koji bi djelovao u ime tolerancije i ljubavi, morali bi tom jednom dati za pravo da se izrazi onako kako se osjeća. Svi ostali bi to morali poštovati. U ime ljubavi, naravno. I sva djeca, onih poteklih iz 80% katoličkih obitelji, kao i svih drugih vjera i nevjera, od najmanjih bi se nogu trebala poučavati da poštuju posebnosti i manjinske orijentacije bilo koje vrste. Roditelj jedan i dva? Pa, zašto ne, ako su istog spola, a djeca posvojena? Što ako u nekoj obitelji postoje dva oca i jedna majka? Nezamislivo? Možda, ali ako bi u Hrvatskoj postojala jedna jedina takva obitelj, ona bi trebala imati isti status kao i sve druge. Tako bi trebalo biti u ime ljubavi.

I kad bi se kojim nevjerojatnim slučajem to sutra dogodilo u Hrvatskoj, kad bi svatko tko je drugačiji bio jednak pred svijetom i zakonom, bi li to ugrozilo muški identitet „muškarčine“ iz zaleđa Imotskog? Ako bi, odmah mu poručujem da nikad nije, niti će ikad biti muškarac, a kamoli muškarčina.

Bi li takvo, na istinskoj ljubavi i prihvaćanju zasnovano društvo oduzelo majku onim djevojčicama koje su tako nesmiljeno zaplašili demonom „rodne ideologije“? Nikako. Njihovu majku, ako je doista žena, nitko izvana neće natjerati da se osjeća drugačije, niti pak njih da je prestanu zvati „mama“. S druge strane, poštivanje drugačijeg, posebnog i manjinskog, omogućilo bi drugim ljudima da se osjećaju kao ljudi, a ne kao čudovišta i izrodi kojima nije mjesto na ovome svijetu.

U ime ljubavi, tako bi trebalo biti. U ime straha…

…marš ulicama Zagreba i zagovaranje netolerancije, diskriminacije i izolacije onih koji su drugačiji.

Malo je vjerojatno da ću kao netko tko osjeća i živi istinsku ljubav prema čovjeku ikad izići na ulicu. Nisam načinjen od takvog materijala, iako ću podržati one koji će tako učiniti. Jer, trebalo bi – mirno i s ljubavlju – pokazati da nas ima, mnogo više nego što ima onih kojima upravlja strah.

Za sada, nadam se da će se dogoditi čudo. Možda tim uplašenim i nesigurnim ljudima u nekom mirnom trenutku, kad ostanu sami sa sobom, ljubav ipak dodirne srca i oni odbace strah koji ih je u subotu doveo na ulice Zagreba.

Znam, čuda se rijetko događaju, ali nada nikad ne umire, zar ne?