Priznajem, plačem često. Ne zato što sam duboko nesretna osoba, nego zato što si dopuštam da me dira nepravda, kako tuđa tako i ova životna. Često sam sama sa svojim mislima i lekcijama, često se sjetim ljudi prema kojima nisam bila najbolja i pustim suze. Ne radi emotivnog kaosa, nego jer mi je ponekad žao što nisam mogla ovim očima vidjeti koliko sam bolja mogla biti. Ali, to su upravo te lekcije koje su nam bile potrebne kako bismo danas bili bolji prema novim ljudima koje smo privukli k sebi.
I trebamo biti ponosni i zahvalni za svaku našu lekciju i svaku našu suzu. Jer, osjećamo sva previranja, osjećamo druge duše, puštamo si da se stapamo s njima i rastemo ili padamo skupa. Neprocjenjivo je to u životu. A žalosno je koliko ljudi na emotivne osobe gleda kao na osobe s nekim hendikepom.
Uporno mi govore da se previše preispitujem, da previše osobno doživljavam tuđe nedaće. Recite mi, je li ljudski ne osjećati ništa? Ako ne tugu, onda nemoć jer ne možeš nekome pomoći da postane bolji. Zaboga, nismo roboti, napravljeni smo da osjećamo i da se međusobno dotičemo kroz život.
Tužna li je sudbina onih koji se srame onoga što jesu, a ponajviše onih koji se srame živjeti u skladu sa svim emocijama. Prođemo toliko emocija dnevno, mjesečno, godišnje. Zašto ih negirati kada su sastavni dio nas? Zašto misliš da samo slabići plaču, da je muškima zabranjeno pokazati suze jer su ‘’oznaka slabosti’’ i ‘’manjka muškosti, karaktera’’? Što je s onima koji se ne srame svojih suza, koji ih i priznaju svom muškom klanu? Jesu li zato manje ljudi, manje vrijedni muškarci? Baš naprotiv.
Njihova stvar su njihove emocije i lekcije, ono kako oni doživljavaju svijet i druge ljude. I ne, nije da me briga za to hoćeš li ostati mrtav -hladan na nešto negativno. Ako si sam sebi poželio tako oskudan život, nitko te neće navesti da se ponašaš drukčije. I eto, upravo takve ljude ne žalim.
One koji negiraju sve emocije, lekcije, napredak, suradnju, koegzistiranje. Jer imate izbor, imate oči, imate dušu kao i ja. Možete osjetiti i život i svu silinu emocija pa i dalje bježite od sebe i njih.
Ja ne, niti ću. I divim se onima koji su upravo ono što jesu. Ratnici, sanjari, borci. Oni malo pomaknuti, drukčiji. Oni kojima nije i neće im biti svejedno, koliko god suza i znoja prošli. I u takvim ljudima spoznajem istinsku veličinu i hrabrost. Trebaš biti izuzetno hrabar da bi sebi pokazao vlastite slabosti, borio se kontra njih, i da bi si dopustio ranjivost i empatiju.
A oni, koji kao nemaju vremena za druge, ne žele razmišljati o tuđim problemima jer se njih ne tiču, ne želim u blizini. To je odlika nesretnih i sebičnih ljudi, ili možda onih suviše kukavički nastrojenih, koji se kroz život misle provući tako da zaobiđu sva ona teška i istovremeno neizmjerno bitna iskustva.
Suze nisu oznaka slabosti, koliko god vi mislili da poneke ljude možete tako tretirati. Suze su oznaka hrabrih duša ratnika, onih koji istini uvijek gledaju u oči, koliko god istina teška bila. Oni ljudi koji će isto tako i drugima pristupiti u nevolji prvi, pomoći im da stanu na noge, jer su i njih često ostavljali na cjedilu zato što su bili drukčiji.
Slabost je ne priznati sebi sebe, ne priznati da si od krvi i mesa, da ne možeš napredovati, ako nisi shvatio koliko su emocije u životu bitne. Slabost je odgurivati druge od sebe, pod izlikom da ne trebaš nikoga, da sve možeš sam. Slabost je ne odazvati se svome putu, ne dopustiti si katarzu, kako bi nanovo mogao gledati na svijet, ali ovaj put drugim očima.
Loše je zaobilaznicom ići kroz život, nadajući se da ćeš se tako najlakše usavršiti i postići mir.
Nema mira bez prethodnih nemira, znaj. Niti bez emocija i suza, uspona i padova.
Priznaj sebi sebe, svi imamo poneke loše dane i otvorene rane.
Pusti suzu nek se niz obraz ponosno kotrlja, jer znaš čim i dalje toliko jako osjećaš, živ si.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour
https://marijalombarovic.wordpress.com/
48 UNIVERZUM TI ČUVA LEĐA
