Ako postoji život nakon ovozemaljskog života, što ću susresti na drugoj strani? Svakog će dočekati samo oni sadržaji koje je pohranio u svojoj duši. Tako i svatko od nas kao duša bira svoju daljnju egzistenciju, u duhovnim svjetlijim sferama ili u nižim tamnijim područjima. Ima puno stepenica koje duša mora prijeći dok se ponovo ne vrati u Nebesko Kraljevstvo u kojem nema dualnosti kao ovdje na Zemlji. Ako smo iskoristili vrijeme koje nam je darovano Stvoriteljevom milošću dok smo boravili ovdje na Zemlji i ako smo u datim trenutcima svog zemaljskog života učinili najbolje što smo znali i umjeli, ako smo oprostili onima koji su nas povrijedili, ako smo molili druge za oproštaj, (ako smo se ogriješili o njih), ako smo otpustili nepotrebnu „emocionalnu i karmičku prtljagu“, tada možemo mirne duše i čiste savjesti čekati na ponovni susret sa „Velikim Režiserom“ i pisati dalje neki novi, za nas bolji „scenarij života“. Nemojmo čekati završetak našeg „zemaljskog filma“ da bi učinili neku promjenu.
Mnogi ljudi dođu i prođu sa lica Zemlje, a da se nisu nikada upitali: “Zbog čega sam ovdje na Zemlji? Koja je moja životna svrha? Koje životne lekcije trebam savladati? Kamo odlazim nakon ovog zemaljskog života?” Ako u svojoj svijesti imamo uvjerenje, da imamo jedan, jedini i neponovljivi život, onda postavljanje ovih pitanja i nema baš prevelikog smisla.
Za mnoge ljude poimanje duhovnog svijeta potpuno je strani pojam. To i ne začuđuje kada smo pali u zaborav i trebamo se ponovo prisjetiti – tko smo uistinu mi i odakle smo stigli. Više puta bih znao čuti od nekih ljudi kako govore: „Daj ti meni dok sam ja tu na Zemlji, a za poslije ćemo lako…”
Privlačnost materije uistinu je velika i potrebno je uložiti jako puno truda, vremena i energije za promjenu. Naš zemaljski život izgleda poput filmskog platna. Postoji režiser, scenarist, glumci, statisti… U „velikoj pozornici života“ svatko od nas igra određenu ulogu: „otac- majka, sin- kćer, suprug- supruga, direktor, policajac, radnik, političar… Neke su uloge zahtjevnije, dok su druge manje zahtjevne. Kao i kod svakog filma- postoji radnja filma, početak i kraj filma.
Tko piše scenarij za naš život? Bog ili Viša Sila, sudbina ili ga pak pišemo mi sami? Pođimo od pretpostavke da ga pišemo mi sami. Tada se postavlja pitanje: Ako smo prvi puta ovdje na Zemlji, kada smo scenarij svog života uspjeli napisati? Zašto smo odabrali baš tu ulogu u filmu i izabrali baš taj film?
Postoje različite vrste filmova i kod svakog čovjeka ukusi su različiti. Netko preferira žanr drame, drugi komediju, akciju, znanstvenu fantastiku ili horor film. Neki filmovi nemaju lijepe početke ni završetke. Ako spoznamo da sve što nam se u životu događa nije plod slučajnosti ili koincidencije, tada se bacamo u potragu za odgovorima oko vrste filma i uloge koju igramo u tom filmu.
Ako osvijestimo i priznamo da sve vidljivo i nevidljivo našim očima, uključujući i beskonačna svemirska prostranstva, nije plod slučajnosti, tada možemo i prihvatiti činjenicu da je neka Inteligencija, Vrhovno Biće, Vječna Energija, Bog, Stvoritelj ili kojim god ga imenom nazvali, stvorio sve prisutno, uključujući i naš život.
Mi, ljudi, uglavnom percipiramo život kroz svojih pet osjetila. Ostaju nam skrivena znanja o našem pravom duhovnom porijeklu. Kroz sustav školstva, materijalističkih znanosti i religijskih institucija, mi ne dobivamo odgovore na mnoga suštinska i životna pitanja. Dok nam u životu „ide sve kao po loju“, možda niti nećemo sebi postavljati neka pitanja, već ćemo biti uljuljkani i zaokupljeni materijalnom svakodnevicom. Kada se pak nekome dogodi neka bolest, tragedija, smrt, osobni gubitak, katastrofa,… netko će se zapitati: „Čemu sve ovo?“ i „Zašto?“.
Mnogi ljudi govore: „Da postoji Bog i ako je On Bog Ljubavi, zašto dopušta da nevini ljudi ili mala djeca stradavaju kroz razne bolesti, prirodne katastrofe, sudbinske udarce i slično?
Sjećam se kada smo kao mala djeca trčkarali i igrali se vani, a netko bi pao ili se nezgodno ozlijedio, mi bi znali reći: „To te je Bog kaznio!“. Tako su naši dječji umovi već od najranije dobi bili programirani i tada još nismo mogli znati smisao i pozadinu pojedinih događaja. Mnogi kada postanu odrasli ljudi i dalje kroz svoj život nose u sebi predodžbu da nas netko ili nešto kažnjava zbog nečega, a mi nemamo pojma zbog čega.
Prije 2000 godina na Zemlji je među ljudima boravio najveći Prorok i Učitelj, Isus iz Nazareta. On je govorio: „Ono što sijete, to ćete i žeti“, „Ne činite drugima ono što ne želite da drugi vama čine“.
Probajmo osjetiti i shvatiti dublji smisao tih rečenica. On je ljude tadašnjeg vremena poučavao često kroz parabole (prispodobe), kao npr. ako posijemo dobro sjeme u zemlju, izniknut će dobar plod i slično. Što je s onima koji nisu imali vremena sijati „dobro sjeme“ jer su prerano otišli sa Zemlje, kao novorođenčad ili kao mala djeca? Oni nisu uspjeli odigrati svoj film do kraja, recimo do 70-80 godine života.
Oni koji su roditelji, znaju da djeca dok ne sazriju i ne preuzmu odgovornost za svoja djela i postupke često čine pogreške. Koji bi to dobar roditelj – Otac ili Majka, zauvijek kaznio svoje dijete, ne pružajući mu ponovo priliku da ispravi neku pogrešku ili dok ne nauči određenu lekciju?
„Imaš samo jedan život i nemaš pravo na popravni ispit! „Što si napravio, to si napravio“. „Kada dođeš pred Vrhovnog Suca, On će dalje odrediti kuda će tvoja duša dalje ići!“.
Ovo zvuči poprilično nepravedno i nemilosrdno, zar ne? Neka svatko sam za sebe razmisli na koji način to djeluje na njegovu svijest.
No, ipak ima jedna kvaka, a to je da postoji univerzalni kozmički zakon, koji se spominje u različitim duhovnim tradicijama i poznat je pod sličnim nazivom: Zakon uzroka i posljedice, zakon karme, zakon sjetve i žetve ili zakon akcije i reakcije. Najbolji primjer za to je bumerang: Na koji god način bacim bumerang, on će se uvijek vratiti meni, a ne nekom drugom!
Iz fizike znamo da se energija ne gubi, već se samo pretvara iz jednog oblika u drugi. Ako je naše fizičko tijelo sačinjeno od energije, onda su i naša počinjena djela, riječi koje izgovaramo, misli i osjećaji, isto tako energija. Kamo odlazi sva ta energija?
Zamislimo svemir kao ogromno računalo koje svu tu energiju „pohranjuje“, poput našeg kućnog računala ili mobitela na kojeg spremamo razne sadržaje poput slika, glazbe, video zapisa i slično. Razlika je u tome što naša računala i mobiteli imaju neka ograničenja, a to je koliko imamo slobodnog prostora na svom disku ili memorijskoj kartici ili koliki kapacitet ima naša radna memorija za procesuiranje raznih sadržaja. „Svemirsko računalo“ nema prostornih ili nekih drugih ograničenja i može svakodnevno primati beskonačno mnogo različitih podataka.
Možda polako naslućujemo tko bi mogao biti „Glavni Režiser“ u našem životu. Sada se prebacimo na scenarista. Scenarij našeg zemaljskog života pišemo mi sami. „Glavni Režiser“ samo dopušta i koordinira rad sa glumcima da se odigra sve onako kako je zapisano u scenariju.
Netko će pomisliti: „Hej, stani malo! Ja nisam izabrao/izabrala ovaj scenarij svog života! Ne želim patnju, bol, stradanje… Želim lijep i ispunjen život, život u blagostanju, želim druge ljude i drugačije okolnosti u svom životu, drugu državu, drugi posao, drugog partnera…
Moja baka je za života ovdje na Zemlji znala često govoriti: „Nitko nije kupio bolest i ne može je prodati“. Ta izjava bi značila da netko drugi odlučuje umjesto nas. Tko je taj drugi? Da li je to neki nemilosrdni Bog koji jednima daje zdravlje, obilje i blagostanje, a drugima bolest, patnju i bol?
Neće se svatko zapitati: Od kuda dolazi uzrok određene bolesti? Svatko od nas je odgovoran za ono što mu život donosi, uključujući i svoje zdravlje. Ako spoznamo da smo vječne duše koje privremeno borave u ovom fizičkom tijelu i da smo samo „gosti“ ovdje na Zemlji, tada se otvaramo prema široj slici života i sve dobiva jedan dublji smisao.
Baka i ja smo znali često voditi razgovore o temi života poslije ovog života. Ona bi znala reći: „Nitko se sa druge strane nije vratio da ispriča kako je tamo.”
Postoje mnoga autentična iskustva ljudi koji su doživjeli tzv. „kliničku smrt” i do u detalje su opisali što se događalo sa njihovim fizičkom tijelom kada su izašli iz njega, kao npr. kod saobraćajnih nesreća ili kod nekih operacija. Mnogi od njih su imali i kratkotrajna iskustva boravka u duhovnom svijetu i susrete sa svojim bližnjima sa kojima su bili povezani na Zemlji.
Mnoge duše koje su sada inkarnirane na Zemlji, poznate i kao „indigo ili kristalna djeca”, imaju saznanja i sjećanja na svoje ranije proživljene zemaljske živote ili na nekim drugim planetima, kao i sjećanja na boravak u duhovnom svijetu, prije samog fizičkog utjelovljenja.
Mnoga mala djeca, negdje do 3-4 godine života osjećaju i vide „nevidljive prijatelje”, anđele ili duhovne vodiče. Kada dijete počne pričati o tim stvarima, roditelji koji su na većoj duhovnoj razini svijesti, dat će mu potporu i poticaj, razgovarat će sa djetetom i postavljati mu pitanja.
Oni roditelji koji ne znaju ništa o ovome, odmahnuti će rukom i možda to pripisati dječjoj mašti ili fantaziji. Kako dijete bude odrastalo i sve više se ukalupljivalo u ovu fizičku, materijalnu realnost, sjećanja na prethodna iskustva iz duhovnog svijeta sve će više blijedjeti.
Većina ljudi nema sjećanja o tome gdje su boravili prije samog fizičkog utjelovljenja. Neki ljudi kada ne dobiju odgovore na pitanja poput- zašto im se događaju određene traume, bolesti ili katastrofe u životu, posežu za regresijom (hipnotičkom ili ne hipnotičkom), tj. vraćanjem u prošle živote.
Iako nekome može olakšati neku tešku situaciju i pružiti mu utjehu i smisao, isto tako određena saznanja mogu pojedinu dušu „opteretiti“ koja možda nije dovoljno zrela za prihvaćanje onih sadržaja koje je npr. počinila nekom drugom, u nekim ranijim egzistencijama i u nekom drugom vremenu i prostoru i sada to kao posljedicu mora sama iskusiti na svom fizičkom tijelu u ovom životu.
Kroz svakodnevne situacije i dnevne događaje nama prilaze one „lekcije“ koje trebamo prepoznati i po mogućnosti ih savladati, kako bi bili spremni za neke druge.
Ovdje na Zemlji imamo dva načina učenja: putem samospoznaje, uz pomoć „Glavnog Režisera“, svjesnim življenjem, opraštanjem i ispravnim djelovanjem, tako da ne ponavljamo ista ili slična djela, tj. čišćenjem duše od karmičkih opterećenja ili otplaćivanjem preko bolesti, sudbinskih udaraca ili smrti. Svaka duša sama bira svoj put i način djelovanja prije samog dolaska na Zemlju.
Slično je i sa školom. Ne možemo iz prvog razreda osnovne škole krenuti u srednju školu ili na fakultet. U „velikoj igri života“, svatko od nas živi u svom „skrivenom, unutarnjem emocionalnom svijetu“.
Poznajemo li uistinu sami sebe? Mnogi se zavaravaju stvarajući „lažnu sliku o sebi“. Netko će npr. reći: „Zašto bih se uopće mijenjao? Ja sam dobar, iskren, pošten, ne činim nikome zlo, zašto bih „istjerivao demone iz sebe“?
Kako mnoga poduzeća obično pred kraj tekuće godine ili početkom nove godine naprave inventuru, tako je poželjno da i mi povremeno napravimo „inventuru svog života“. Što još možemo popraviti dok smo ovdje na Zemlji? Koje ciljeve želimo ostvariti? Stara mudra poslovica kaže: „Put od tisuću milja počinje jednim korakom“.
Bolje je učiniti više manjih koraka do nekog određenog cilja, nego uzeti neki veliki cilj i ne pokrenuti se s mjesta i u konačnici ga niti ostvariti. Kakvu god odluku donijeli za neku promjenu u svom životu, ne čekajmo neko drugo vrijeme, jer vrijeme curi i imamo ga samo u ograničenoj količini.
Nemojmo čekati završetak našeg „zemaljskog filma“ da bi učinili neku promjenu. Mnogi ljudi pred sam kraj svog zemaljskog života žale za nečim što nisu uspjeli ostvariti i učiniti. Neki drugi pak odlaze sa ovog svijeta u grču i nemirne savjesti zbog svojih počinjenih nedjela.
Zašto je kod mnogih ljudi jedan od najvećih strahova, upravo strah od smrti? Dobrim djelom i zbog toga što mnogi svoj identitet poistovjećuju sa fizičkim tijelom i smatraju da ako izgube fizičko tijelo, da sa njime nestaje i njihova svijest ili osobnost.
Zatim, tu je prisutan i strah od nepoznatog. Ako postoji život nakon ovozemaljskog života, što ću susresti na drugoj strani?
Svakog će dočekati samo oni sadržaji koje je pohranio u svojoj duši. Tako i svatko od nas kao duša bira svoju daljnju egzistenciju, u duhovnim svjetlijim sferama ili u nižim tamnijim područjima. Ima puno stepenica koje duša mora prijeći dok se ponovo ne vrati u Nebesko Kraljevstvo u kojem nema dualnosti kao ovdje na Zemlji.
Ako smo iskoristili vrijeme koje nam je darovano Stvoriteljevom milošću dok smo boravili ovdje na Zemlji i ako smo u datim trenutcima svog zemaljskog života učinili najbolje što smo znali i umjeli, ako smo oprostili onima koji su nas povrijedili, ako smo molili druge za oproštaj, (ako smo se ogriješili o njih), ako smo otpustili nepotrebnu „emocionalnu i karmičku prtljagu“, tada možemo mirne duše i čiste savjesti čekati na ponovni susret sa „Velikim Režiserom“ i pisati dalje neki novi, za nas bolji „scenarij života“.
Milan Troskot/Živi trenutak
