Ne osjećati ništa da ne bismo patili pogrešna je strategija koju ponavljamo jer nam je u određenom trenutku jamčila opstanak. Budite stoga oprezni, jer kada ju koristimo plaćamo visoku cijenu: ostajemo prazni iznutra.
Oklop je simbol ljudi koji su mnogo propatili. Zaštita koju odabiru kako bi zaustavila njihovo trošenje, izbjegli ponovnu patnju i lomljenje. To je njihov sigurnosni mehanizam, njihov privremeni spas i njihov način da tiho kažu svijetu “Dosta”.
Živjeti s oklopom nije nimalo lako jer se iza njega krije strah od ranjavanja. Jedan od najparalizirajućih strahova koje osoba može osjetiti i koji može dovesti do izgradnje zidova, sputavanja srca. Ali ponekad, sila prilika ne ostavlja druge mogućnosti za najosjetljivije i najranjivije. Život zna biti naporan i iscrpljujući do te mjere da se radije zaštitimo ili prestanemo uranjati u sve što nam nudi.
“Nema sumnje u to, tvoj oklop te štiti od ljudi koji te žele uništiti. Ipak, ako ga nikad ne skineš, također će te izolirati od jedine osobe koja će te ikada voljeti.” – Richard Bach
Trošenje uzrokovano patnjom
Život nije put koji nam jamči sreću. Neizvjesnost, nestabilnost i patnja uvjeti su specifični za taj put i s njima ćemo se bolje suočiti ako ih uspijemo predvidjeti i pripremiti se za njih. Nitko nije imun na patnju, zato je neophodno naučiti se nositi s njom, inače nas tama može proždrijeti.
Svladati udarce i zacijeliti rane nije lak zadatak, ne možemo uvijek računati na najbolju podršku, alate ili strategije, a ponekad ih ne znamo koristiti. Neki se ljudi bolje nose s razočarenjima ili neočekivanim događajima; drugi dopuštaju da im preuzmu stanje uma i, konačno, postoje oni koji odluče zaštititi sebe kako bi ograničili patnju. Korištena metoda će na ovaj ili onaj način utjecati na njihov svakodnevni život.
No, bez obzira na način na koji se nosimo s patnjom, kada ona odluči ostati uz nas, generira niz fizičkih i emocionalnih posljedica. S jedne strane, zarobljava nas u svojoj nevoljkosti, u tom apsolutnom nedostatku motivacije i zadovoljstva (anhedonija), koja ako je ne držimo pod kontrolom može promijeniti naš tempo života do te mjere da nas odvede u depresiju ili anksioznost.
S druge strane, fizički nas iscrpljuje, umara, tjera da potrošimo svu energiju koju imamo. Pri visokim razinama smanjuje se izlučivanje serotonina, a povećava se količina kortizola.
Oklop i njegova lažna zaštita
Svatko od nas ima svoj oklop, svoj obrambeni mehanizam, svoj osobni štit kojim se štiti od boli. to je normalno. Na ovaj ili onaj način, moramo zaštititi svoj najosjetljiviji dio i pripremiti se za moguće prijetnje i padove.
Problem nastaje kada se ovaj oklop generira, a da nikada nije uništen. Odnosno, kada preuzme kontrolu nad našim životima i na kraju se pretvori u konzervativni filter kroz koji promatramo svijet. Zidovi koji se uzdižu i izoliraju nas, ne samo od patnje i neizvjesnosti, već i od naklonosti i bilo koje vrste društvenog iskustva.
Pokušavajući se zaštititi, na kraju uništimo sami sebe na takav način da postanemo emocionalno blokirani. Ne osjećati ništa da ne bismo patili pogrešna je strategija koju ponavljamo jer nam je u određenom trenutku jamčila opstanak. Budite stoga oprezni, jer kada ju koristimo plaćamo visoku cijenu: ostajemo prazni iznutra. To je ona bilješka napisana manjim fontom u ugovoru koju ne čitamo uvijek niti je uzimamo u obzir prije nego počnemo graditi barijere.
Ta praznina vodi u odsutnost emocija, gubitak sposobnosti da se osjećamo živima i da se povezujemo. Stoga nije neuobičajeno da uskoro završimo svladani onim čega smo se toliko bojali: patnjom. Jer tko je rekao da nas to što ništa ne osjećamo čuva od rizika da živimo loše?
Oklop je nesvjesna zamka, prerušena u osjećaj zaštićenosti i sigurnosti, koja nas vezuje za nelagodu. Stoga je vrlo važno prepoznati i promišljati naše obrambene mehanizme.
Umijeće milovanja duše
Često oni koji se skrivaju iza oklopa obično toliko zlorabe svoj obrambeni stav da na kraju odgurnu druge. Njihov strah od povrijeđenosti je toliki da, čak i ako to ne žele, tjeraju svakoga tko im priđe s jedinom namjerom da ih upozna, a u nekim slučajevima i voli. To se događa zato što su oni koji se štite takvim mehanizmom ujedno i žrtve pukotine u ljubavi, generirane prošlim iskustvom.
Kako bi izbjegli ponovno proživjeti bol svojih rana, doimaju se bijesnim poput nekih životinja kada štite svoj teritorij. Drugi, svaka druga osoba pretvara se u neprijatelja.
Koji je protuotrov za poništavanje tolike štete? Koji je lijek za slamanje oklopa onima koji su pretrpjeli toliko patnje? Kako im možemo pomoći da razriješe ovu čaroliju? Prije svega, važno je reći da se oklop malo po malo urušava. To je proces koji zahtijeva dozu ljubavi, razumijevanja, strpljenja, prihvaćanja i naravno truda.
Ne postoje čarobna rješenja, već duboka povezanost s drugom osobom i, naravno, sa samim sobom. Svatko tko ima veze s osobom zaštićenom oklopom mora shvatiti da većinu vremena nije ona ta koja govori, već njezin strah, to golemo čudovište koje ima prednost nad njom i koje je tjera da vjeruje da je izolacija najbolji način da se suoči sa životom, patnjom.
Slijedom toga, razumijevanje njezinih strahova i pokazivanje naklonosti vrlo su važni aspekti veze. U isto vrijeme treba napustiti ponašanja povezana s potrebom za njezinim poboljšanjem. Odnosno, moramo naučiti milovati njezinu dušu, dodirnuti njezinu osjetljivost i učiniti da se osjeća zaštićenom.
“Ljubav nema druge logike. Oklop se ne otvara silom, već milovanjem.” – Marwan
Tko god je izgradio oklop, mora shvatiti da izbjegavanje patnje na srednji i dugi rok stvara više boli i da, iako život nije uvijek lak, bol je dodatno poglavlje koje se mora integrirati u nečiju priču. Zbog toga se trebamo osloboditi krivnje i tvrdog i krutog odnosa prema sebi, prigrliti sebe i otvoriti vrata ljubavi.
ATMA/lamenteemeravigliosa/Pripremila: Suzana Dulčić
