Sve je počelo, ili prestalo, onda kada smo se počeli plašiti smrti, kada smo povjerovali da je smrt naš kraj. U tom uvjerenju i strahu od kraja, mi koji smo beskrajni, počeli smo gubiti sebe, a strah je postao glavni razlog svih naših djelovanja.
Mi ‘volimo’ jer se bojimo biti sami, mrzimo jer se bojimo biti povrijeđeni, radimo jer se bojimo siromaštva, slijedimo druge jer se bojimo nepoznatog, igramo uloge i nosimo maske jer se bojimo istine o sebi.
Zar mi koji smo beskrajni da se bojimo kraja i mi koji smo od ljubavi satkani da se bojimo samoće i odbačenosti? Zaista, zar mi koji pripadamo istini u lažima da živimo i da u lažima izgubimo sebe?
Smrt je naše rođenje, svjedočanstvo našeg beskraja, trenutak kada se opet susrećemo s istinom. Ali netko nam reče da je smrt kraj i da poslije smrti postoji sud i da je sud strašan. I tu se rodi strah, a iz straha nastade ono što zovemo dobro i zlo, i mi se podjelismo.
Jer kad se dobro i zlo odvojeni rodiše iz straha, dobro se uplaši zla, a zlo se uplaši dobra, i tako bitka započe, i karma se rodi.
Karma je dijete dobra i zla, pravedna i nemilosrdna u isto vrijeme, nepokolebljiva pred svime osim pred istinskom ljubavi. Jer jedino ljubav može da ju prekine, jedino ona briše strah dok dobro i zlo u sebe pretvara.
A ako smo išta u svojoj suštini, onda smo Ljubav. Sve drugo smo samo zato jer smo u to povjerovali…
Anđelko Katinić – Ananda
zivottosamja.blogspot.com
