Kao pojedinci i kao civilizacija, konstantno, kontinuirano, u umu vrtimo jednu temeljnu krivu pretpostavku o našem iskustvu, o tome što je što i što je zapravo stvarnost. I upravo zbog ove krive pretpostavke postoji praktički sva disharmonija u našim životima, kao pojedinaca i kao civilizacije.
“Najveći problemi u svijetu rezultat su razlike između toga kako priroda funkcionira i toga kako ljudi misle da funkcionira.” ~ Gregory Bateson
Ova kriva pretpostavka vezana je za temeljnu ideju o prirodi stvarnosti i naš identitet kao ljudskih bića. Ono što nam se čini je da smo mi bića koja postoje unutar svijeta koji doživljavamo. Čini nam se da postoji taj stvarni svijet koji je takav kakav se nama čini i da smo mi dio tog stvarnog, opipljivog, materijalnog svijeta.
Na jednoj razini svijesti ovo izgleda potpuno realno i čak se čini smiješno ovu pretpostavku dovesti u pitanje. Međutim, ono što s jedne razine izgleda stvarno, s druge može biti prepoznato kao nestvarno. Kao skulptura koja mijenja oblik ovisno o tome s koje strane gledate.
Kad zakoračimo korak dalje prema otkrivanju pozadine onoga što se čini kao stvarno, korak prema dubljoj istini i to direktno, ne kroz opise uma i igranje konceptima, možemo primijetiti da ova uvriježena pretpostavka nije točna na način na koji se činila.
Umjesto podjele na nas koji “jesmo ovo tijelo” sa svim sadržajima uma, svijesti i podsvijesti, svime što vežemo uz svoj identitet i s druge strane – svijet, “ono što nismo mi”, otkriva se jedna potpuno drugačija, “točnija” podjela.
S jedne strane postoji naše iskustvo, s druge strane smo MI. Toliko je jednostavno. Dublja perspektiva pojednostavljuje stvari, ne komplicira ih. Tim uvidom u našem shvaćanju dešava se sinteza umjesto analize.
Sve što možemo doživjeti i doživljavamo na dnevnoj bazi jednom riječju možemo nazvati naše iskustvo. Iskustvo je jedna jedina “stvar” sastavljena od mnoštva “gradivnih jedinica”. Postoje gradivne jedinice različitih oblika, međutim priroda im je svima ista. Ove gradivne jedinice možemo nazvati misao. Zamislite da gradite kuću od cigli. One mogu biti različite boje ili različitog oblika, ali sve su u suštini ista stvar, isti materijal. Tako je i s mislima – građevnim jedinicama iskustva. One mogu stvoriti bilo što što u svijetu forme možemo doživjeti – od fizičke boli i boja kroz koje vidimo vanjski svijet preko naših sjećanja i maštarija pa sve do intenzivnih emocija.
Međutim, sve je to uvijek JEDNA “stvar” – naš DOŽIVLJAJ, naše ISKUSTVO.
Ništa ovdje nemojte pokušavati shvatiti intelektualno. Umjesto toga osjetite ove riječi. Osjetite što to znači. Sve što u bilo kojem trenu doživljavate je jedna jedina stvar. Ono što se čini u našem uvriježenom načinu “shvaćanja” stvarnosti jest da doživljavamo mnoštvo potpuno različitih “stvari” u svom danu. Međutim, kakav je osjećaj kad se sjetite da nema tog mnoštva stvari već da je sve samo jedno – iskustvo? Uvijek.
Nemamo posla s ničim osim s našim iskustvom. Što god doživljavali.
A to znači da nikad ne doživljavamo ništa drugo, tj. naša svijest nema kontakt s ničim drugim osim našeg iskustva satkanog isključivo od naših vlastitih misli.
Da se sad vratimo na podjelu koju smo definirali za potrebu ovog izlaganja – za nas postoje samo dvije stvari – naše iskustvo i MI. Mi nismo naše iskustvo niti dio našeg iskustva kao što se to obično čini. Dakle, mi smo nešto drugo, nešto što nije iskustvo, nije misao, nije “nešto” što na uobičajeni način možemo doživjeti. Um to ne može dohvatiti, ukalupiti u još jednu riječ, pojam, koncept, mentalni program, doživljaj.
Mi smo ono što nije iskustvo forme, mi smo onaj koji doživljava to iskustvo. Ovo su dublje i suptilnije razine i još jednom ponavljam, nemojte ništa pokušavati shvatiti, samo pustite da riječi kroz vas prolaze.
Promotrite sad svoje iskustvo, svoju trenutnu “stvarnost”. U jednom trenutku možete otkriti da se sadržaj onoga što doživljavate stalno mijenja. I da nešto što je vaša “stvarnost” u jednom trenu, dok o tome razmišljate, u drugom trenu više nije već dolazi nešto drugo. Što je ono što ostaje? Mogli bi ste reći, tijelo je ono što ostaje, ono što je uvijek tu. Međutim, je li to zaista tako? Je li vaše tijelo uvijek dio doživljaja u vašoj svijesti? Desi li se ponekad kad se uživite u neku radnju, razgovor ili film, da prestanete opažati vlastito tijelo, da vas određeni sadržaj toliko uvuče da u tom trenu ništa drugo ne postoji pa tako ni doživljaj tijela, da nemate misli koje stvaraju osjećaj bivanja u tijelu?
I vlastito tijelo doživljavamo kroz misao. I to je dio našeg iskustva koje u svojoj suštini po ničemu nije drugačije od doživljavanja nečega što vidimo kao vanjsko. Iskustvo je JEDNO.
Dakle sadržaj iskustva se konstantno mijenja, neke stvari brže, neke sporije, kao slojevi oblaka na nebu.
Međutim, ono što mi na kraju krajeva istinski želimo i tražimo nisu ti oblaci, nije još jedan sadržaj, nije nešto što je već dio ISKUSTVA. Ono što istinski tražimo i čemu težimo je otkrivanje SEBE – onoga što nije iskustvo. Kako to neki zovu, samospoznaja.
O SEBI nećemo puno pisati, to ostavljam svakome od vas da otkrijete sami. To je uvijek misterija i nikad je nećemo ukalupiti umom, međutim, možemo je doživjeti, kao nešto najdublje, najmoćnije, najčišće, najbliskije..
Ono što u tom otkrivanju djeluje kao okidač za pomak na sljedeću razinu svijesti je prepoznavanje svega onoga što NISMO mi. A to je sve u ovom svijetu, sve što je dio forme, našeg doživljaja. Uključujući sve ono s čim se redovito poistovjećujemo – tijelo, osobnost, osobine, talenti, slabosti, uloge… sve te stvari su uvijek samo jedan dio našeg iskustva. Kad istinski sve dublje znamo što sve mi nismo, ono što jesmo izranja na površinu i ukazuje se samo od sebe.
Neka u vama ostane odzvanjati pojam ISKUSTVA kao takvog, kao jedne cjeline i bit će vam sve lakše ne vezati se za vlastite misli, vidjeti ih kao ono što jesu – samo misli, samo dio iskustva, a ne nešto stvarno.
Sad zastanite na trenutak, osjetite sebe, dopustite si da promatrate iskustvo i ne ulazite ni u jednu priču, ni jednu misao i počet ćete otkrivati ono što oduvijek tražite.
Darko Pribeg
darkopribeg.com
