Mi gradimo svoj život kao kuću na pijesku, ne shvaćajući da, ako se već moramo držati čvrsto za nešto, onda je to ovaj trenutak, naš osjećaj bivanja. To je sve što imamo. To je jedini čvrsti stup i oslonac u olujnom vihoru prolaznosti. Jer ono što istinski određuje naš život kad se sve zbroji i oduzme nije ono što smo radili, nego tko smo bili dok smo to radili.
Nije li zanimljivo kad pogledamo malo dublje, kako je ovaj život svima nama zapravo prekratak, ispunjen paradoksima i naizgled nepomirljivim koegzistirajućim suprotnostima i apsurdnim tragikomičnim pojavama koje nam sve daju jasan nagovještaj da on nije ni izbliza toliko ozbiljan i racionalan kako smo ga bili uvjetovani doživljavati i da njegova izvorna svrha nema gotovo nikakve stvarne veze s onom u koju smo bili naučeni vjerovati, nego da je tu, ispod svega toga, riječ o nečemu mnogo širem, mnogo dubljem i smislenijem.
Riječ je o nečemu što nadilazi naše svakodnevno uobičajeno poimanje, da se tu zapravo radi tek o grandioznoj igri oblika, o veličanstvenom plesu energija koji traje prekratko da bismo ga potratili na mržnju, brigu, neprestane sukobe i bjesomučna nadmetanja, ali dovoljno dugo da bismo se s radošću i divljenjem prisjetili zašto smo tu i tko smo u suštini mi.
Cijeli život neprestano komunicira s nama kroz široku paletu raznih situacija i svakodnevnih okolnosti s kojima se susrećemo i koje nam se pojavljuju. Svaka je višeslojna i sadrži jednu dublju poruku, dublji uvid, svaka naizgled nevažna okolnost, usputna impresija i dojam, svaki naoko beznačajni događaj nam ima nešto za poručiti, samo ako smo spremni dovoljno pažljivo gledati i osluškivati.
Ispod površinskog ništavila i mentalne praznine sve vrije dubljim značenjem i smislom. Ništa nije bez veze, ništa nije besmisleno. Sve je baš onako kako treba biti, sve je tu s razlogom. Svaki dan je jedinstven i donosi nove lekcije, nove prilike za dublje razumijevanje i šire shvaćanje onoga tko i što mi jesmo, ciklički pred nas postavljajući i suočavajući nas sa stvarima i situacijama koje trebamo vidjeti, kako bismo ih, sukladno našoj sposobnosti shvaćanja i stupnju razumijevanja, mogli uvidjeti i razriješiti. Iscijeliti.
Sve situacije i okolnosti koje se pojavljuju, one “dobre” podjednako kao i one “loše”, su tu kako bi doprinijele našem rafiniranju, našem brušenju i pročišćavanju, kako bismo sa svog istinskog bića spontano otresli i otpustili sve ono što nam više ne koristi u prepoznavanju naše istinske prirode.
To je zapanjujući i veličanstven proces koji se svakodnevno odvija spontano i blago pred našim očima, nenametljivo, u toj mjeri da je gotovo neopaziv, kao da se skriva i čeka da bude prepoznat od strane nas dobrovoljno, da se mi sami potpuno otvorimo za te “slučajnosti” i sinkronicitete, kako bismo preko njih postali svjesni tog dubljeg vodstva, prisutnosti tog životnog učitelja koji prebiva duboko u našim grudima i koji je izvorni pokretač cjelokupne ove manifestacije za koju vjerujemo da se odvija izvan nas.
Naše sebstvo je ono koje nas vodi prema sve dubljem razumijevanju o tome koje su istinske i jedine prave vrijednosti u životu. I to radi na takav savršen i veličanstven način, da nas ostavlja u oduševljenju, bez i jedne jedine trunke sumnje s nepogrešivom jasnoćom o suštini našeg identiteta koja se može sažeti u spoznaju: “Ja sam ljubav!”
Sve što vidiš je Bog koji ti se očituje preko svega, tvoje vlastito izraženo sebstvo, tvoje istinsko Biće. Ti – božanski, koji si zalutao i zaboravilo svoju pravu prirodu, sada se ponovo budiš za istinu svog vlastitog bića – ti si sveto, sve to je tvoje, sve to je igra ljubavi. Misterij bivanja. Sve ovo što vidiš i što misliš da je stvarno je samo kontekstualno polje iskustava i doživljavanja koje služi kao ogledalo božanskom principu koji stoji na samom izvoru percepcije u korijenu svakog našeg udaha.
Ti si ljubav. To je istina našeg bića, to je srž onoga što jesmo. Nema se što drugo raditi, sve je posljedica želje života za samim sobom i prisjećanjem, za prepoznavanjem toga. Sve ostalo je sekundarno, trivijalno, sve pojavnosti su samo prekrasni i šareni dekor, bogato ukrašeni veo kojim se kiti ta srž i čija ljepota dobiva smisao samo kada je gledana tim očima Ljubavi. Bez Ljubavi, ništa nema smisla, bez ljubavi, sve gubi sjaj.
Kada takvim jasnim očima pogledaš u samo srce života, kako odjednom smiješno sve ostalo postaje, kako sva naša trvljenja, skrbljenja i grčevite borbe za sutrašnjicu postaju apsurdne i djetinjaste. U tom trenutku postaje nam sasvim jasno na kakvim smo krhkim i nestabilnim temeljima navikli graditi svoj život i kako svaki svoj trenutak života žrtvujemo i podređujemo nekakvim imaginarnim budućim ciljevima i očekivanjima za koja vjerujemo da će nam donijeti tu dugoočekivanu sreću i mir dok nam istovremeno istinska sreća i radost ovoga dana, ovog svetog trenutka nepovratno curi kroz prste i odmiče sve dalje čim više posežemo za njom.
Vežemo se čvrsto i držimo čvrsto za nešto što je prolazno i kratkotrajno. A to radimo jer smo uhvaćeni u zamku vremena, jer vjerujemo u budućnost! Međutim, istina je da budućnost ne postoji, vrijeme je iluzija koja nema uporišta u stvarnosti nego postoji isključivo kao privid u našem umu.
Još nitko u cijeloj povijesti čovječanstva nikada nije dočekao sutrašnji dan! Jer taj sutrašnji dan je za naše biće uvijek današnji. Samo u našem umu on postoji kao sutrašnji. Mi gradimo svoj život kao kuću na pijesku, ne shvaćajući da, ako se već moramo držati čvrsto za nešto, onda je to ovaj trenutak, naš osjećaj bivanja. To je sve što imamo. To je jedini čvrsti stup i oslonac u olujnom vihoru prolaznosti. Jer ono što istinski određuje naš život kad se sve zbroji i oduzme nije ono što smo radili, nego tko smo bili dok smo to radili.
Tada se budimo za tu “savršenu nesavršenost” koja se služi jezikom ljubavi i razumijevanja, za to fluidno bivanje prožeto inteligencijom koje nije ni konceptualno ni racionalno nego prvenstveno osjetilno i doživljajno, koje komunicira slikama, osjećajima i dojmovima i rastače se u melodijama radosti i slobode i ispunjava svaku poru prostora prožimajući sve-mir beskrajne jednosti i ljubavi koje prepoznajemo kao svoje sebstvo.
Prepoznavanje toga ispunjava naš um mirisom mirnoće, spokoja i dubinske radosti kojom odiše cijelo naše postojanje. Nešto je, ispod svega toga, duboko očarano i oduševljeno puninom spoznaje o tome što to uistinu znači biti živ!
