Naziv megalit (od grčkih riječi: velik i kamen, stijena) 1867. godine je uveo u upotrebu godine poznati francuski enciklopedist i gramatičar P.A. Larousse. Smatra se da je megalitička kultura – najduža i najrasprostranjenija graditeljska kultura u povijesti – stasala oko 3800. godine p.n.e. i da je trajala gotovo tri tisućljeća. No, kako je počela nije jasno. Nastala je iznenada, na samom početku ljudske povijesti, u ono doba za koje se smatra da je u njemu čovjek…
… prvi put kretao iz primitivnog načina života prema sofisticiranim civilizacijama. Megaliti su se brzo proširili po svijetu, ali nije poznato niti što je potaknulo taj razvoj.
Autor: Krešimir Mišak
Izvor: http://misakvecernji.blog.hr/2008/04/index.html
Koliko je danas moguće zaključiti, megalitičko graditeljstvo poteklo je iz jugoistočnog Sredozemlja, s područja današnje Libije i Palestine, gdje se u raznim oblicima pojavilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Najstarija europska megalitička kultura nastala je na Pirinejskom poluotoku, a zatim se vrlo brzo proširila na područje današnje Francuske, Italije, Engleske, Nizozemske, Njemačke, Danske i Švedske, sve do udaljenih Orkneyskih i Shetlandskih otoka, sjeverno od Škotske, na kojima su također podizana megalitička zdanja.
Širenje megalitičke kulture u Europi pripisuje se – s velikim ‘možda’ – drevnim moreplovcima, koji se nameću kao logično objašnjenje za tu zagonetku. No, nastanak mnogih autohtonih megalitičkih kultura u ostalim međusobno vrlo udaljenim dijelovima svijeta (Afrika, Indija, Oceanija, Srednja Amerika) i dalje predstavlja zagonetku i takvo objašnjenje stavlja pod upitnik.
Faze gradnje i vrste megalita
Gradnja megalita na području zapadne Europe dijeli se u nekoliko faza. Najstariji megaliti – mnogi od njih teški i po nekoliko desetaka, a ponekad i stotina tona – podizani su od oko 3800. do 3000. p.n.e. na velikim ledinama i obroncima brda, a obrađivani su kamenim oruđem. Oko 2600. p.n.e počinje nova faza obilježena činjenicom da su stanovnici zapadne Europe počeli proizvoditi metalna oruđa. Tijekom te faze podignut je najveći broj skladnih kamenih krugova od kojih su mnogi očuvani do naših dana. Oko 900. p.n.e. interes za podizanjem megalitičkih zdanja slabi.
Ostavštinu megalitičkih graditelja danas se dijeli na tri osnovne vrste. Prema sažetom i slikovitom opisu koji nam nudi dr.sc Ivan Šimatović, koautor knjige HOMO X, prvu predstavljaju menhiri (bretonski: men – kamen, hir – dugačak). To su ogromni, dugački uspravljeni blokovi od prirodnog ili grubo tesanog kamena čvrsto usađeni u tlo. Najčešće su valjkastog, stožastog ili vretenastog oblika i visine od 1,4 do 20m. Težina im se kreće u rasponu od 3 tone pa sve do fantastičnih 350 tona. Najviše ih je sačuvano u Francuskoj (oko 6200), zatim u Engleskoj i Italiji, a ima ih i na Krimu. Najdomljivije formacije menhira su dugački kameni redovi kod Carnaca i Meneca u francuskoj pokrajini Bretagni. Kod Carnaca je u tri reda dugačka 3,9 km, koji teku u obliku blago valovite linije, poslagano oko 3000 menhira, dok ih je na polju kod Meneca, na prostoru veličine oko 1000x100m, u 11 redova raspoređeno oko 1100. Visina iznad tla im je najčešće u rasponu od 4 do 7 m, a težina im je od 15 do 40 tona.
Druga vrsta su dolmeni (bretonski: dol – stol, men – kamen) – jednostavna trokamena zdanja u obliku stola podignuta od dvaju uspravljenih masivnih kamenih blokova jednake visine i natkrivena teškom vodoravno položenom kamenom pločom. To su najrasprostranjenije megalitičke građevine u Europi. Izvorno su bili zasuti zemljanim humkom (tumulusom) ili tucanikom. Izvedba dolmena kreće se u rasponu od najjednostavnijih trokamenih zdanja sve do neobično velikih monumentalnih grobnica s pristupnim hodnikom i više odaja za čiju gradnju su utrošene stotine tisuća grubo obrađenih kamenih blokova.
Treća vrsta su kromleci (bretonski: crom – krug, lech – mjesto) – kružno ili eliptično raspoređene formacije od desetak do stotinjak neobrađenih ili grubo obrađenih masivnih kamenih blokova. To je najintrigantnija skupina megalitičkih zdanja. Odlikuje ju definirani geometrijski oblik (kružnica, elipsa, ovoidi i tzv. zaravnjena kružnica) i izuzetna preciznost izvedbe. Prva ozbiljna istraživanja, na temelju geodetskih snimaka, otkrila su da je (uvažavanjem i mogućnosti da mnogi kameni blokovi nisu više na prvotnim mjestima) maksimalno odstupanje od idealnog geometrijskog oblika ispod 1%.
Osim ove tri glavne vrste megalita, postoji i četvrta vrsta nazvana ‘allees couvertes’ (francuski: natkrivena ulica), koju čine dva usporedna niza kamenih blokova pokrivena vodoravnim masivnim kamenim pločama.
Mnogi megalitički kameni prstenovi bili su koncipirani i izvedeni tako da predstavljaju vrlo pravilne kamene vijence koji nerijetko dosta odstupaju od kružnice kao najednostavnije zatvorene krivulje. Na taj neobičan fenomen kod kromleka je među prvima upozorio škotski arheolog Alexander Thom, nekadašnji profesor Oxfordskog sveučilišta, koji je veći dio života sa svojim sinom posvetio istraživanju složenih megalitičkih zdanja. Obišao je i detaljno izmjerio brojne kamene vijencea na Britanskom otočju i u sjevernoj Francuskoj, u pokrajini Bretagna, te je uspio odrediti nekoliko tipiziranih oblika kamenih vijenaca. Pretežno se radilo o kružnicama, elipsama i simetričnim jajolikim oblicima. Najstariji vijenci poredanih masivnih kamenova imali su oblik kružnice, dok su mlađi vijenci većinom bili u obliki elipsi ili jajolikih oblika.
Menhiri, dolmeni i kromleci bili su izgrađeni od neobrađenog kamena, što je u skladu s oruđem za rad koje su tadašnji ljudi imali na raspolaganju. No, čini se da su ljudi tada poznavali neobičnu osobinu materije – da zaobljenost u unutarnjoj krivulji gomila energiju. To je uočljivo kod svetišta na otoku Malti, kod kromleka, kao i kod mnogih drugih kružnih građevina. Na kasnijim građevinama energetskog karaktera vidljiv je razvoj oruđa i obrtničke spretnosti. Obrađeni menhir bio je nazvan obeliskom, a sve te građevine u obliku tornja – prema neortodoksnim istraživačima – ispunjavale su energetsku funkciju menhira. Razvoj se prati i na dolmenima, koje se postupno počelo graditi s četiri zida – što je, u krajnjoj liniji, već podsjećalo na kapelice, kojih u raznim oblicima i na raznim kontinentima ima bezbroj.
Svrha megalita
Puno je nagađanja, ali malo čvrstih zaključaka po pitanju namjene megalita. Predložene teze kreću se u opreznom rasponu od tvrdnji da je riječ o religijskim spomenicima, graničnim kamenima ili putokazima, pa sve do teza da megaliti predstavljaju astronomske stupove jer su neki od njih bili postavljeni tako da su pokazivali položaj izlaza Sunca na obzoru na dan ljetnog ili zimskog suncostaja. Generalno govoreći, prevladavaju neodređena tumačenja da megalitička zdanja imaju neke veze s nekim pretpovijesnim religioznim kultovima, o kojima se danas više ništa ne zna. No, na tri temeljna pitanja dosadašnja istraživanja nisu uspjela dati uvjerljive odgovore: koja je bila namjena gorostasnih megalitičkih zdanja; kako su bili izrađivani, transportirani te uspravljani ili podizani brojni megaliti (menhiri, dolmeni i kromleci) kao i izuzetno teški masivni kameni blokovi težine od nekoliko desetaka pa sve do više stotina tona u nekim monumentalnim građevinama; čemu su zapravo služila megalitička zdanja i koje su neposredne koristi od njih imali njihovi graditelji?
Misterij se s grubo obrađenih divovskih kamenova prelijeva i na brojne druge sofisticiranije megalitičke građevine koje su gradile prve poznate civilizacije Bliskog istoka, Afrike i Južne Amerike, a čiji su graditelji iz nepoznatih razloga i nepoznatim oruđem za gradnju koristili kamene blokove teške desetke i stotine tona. Jedan od najdramatičnijih primjera su kameni blokovi korišteni u Baalbeku u današnjem Libanonu, od kojih su neki bili teški 750 tona. No, ovoga puta zadržat ćemo se kod menhira i njihove braće dolmena i kromleka.
Odgovore na spomenuta pitanja u nastavku teksta potražit ćemo u nekim egzotičnijim hipotezama – poput onih da su neke megalitičke tvorbe možda podizane zbog korištenja neke fine (danas još nedetektirane) energije, možda poput one koju na dalekom istoku zovu ki ili ći, a kakvu je Wilhelm Reich zvao primordijalnom orgonskom energijom. Možda je ta energija korištena za neke magijske obrede ili liječenje? Nisu niti to najčudnije teze. Neki ezoterici nagađaju da su golemi kameni krugovi predstavljali posebna mjesta na kojima su drevni svećenici ili magi uz određene rituale izvodili izvanosjetilna opažanja. Ipak, zadržat ćemo se kod energija i energijskih tokova.
Kozmička energija
Postoje učenja koja Zemlju vide kao neku vrst divovskog organizma koji upija, prerađuje i emanira različite energijske tokove. Primjerice, Wilhelm Reich (Freudov učenik i utemeljitelj bioenergetike) je smatrao da se radi se o tokovima orgonske energije koji se rasprostiru svemirom, a sveprisutni su i stalni. Orgonsku energiju nije moguće mjeriti instrumentima niti izolirati zbog njezine nadmaterijalne prirode. Ona je nematerijalan pozadinski medij preko kojeg se manifestiraju i rasprostiru elektromagnetska i gravitacijska polja.
Prema ovakvom viđenju stvari, na cijeloj Zemlji se stalno odvija dvosmjerni energijski proces u kojem primordijalni energijski tokovi iz svemira dotječu do površine Zemlje i jednim dijelom prodiru u njezinu unutrašnjost. U interakciji s nekim Zemljinim poljima, tamo se preoblikuju u živorodnu energiju. Ta transformirana energija se zatim izdiže do površine Zemlje. Pri tom na određenim mjestima stvara snažna energijska vrela iz kojih se duž površine tla šire moćni energijski tokovi. Oni se, kao iz velikog vodoskoka, razlijevaju na sve strane. Ta nadmaterijalna polja sila neophodna su za stvaranje i održanje života na Zemlji.
Zbog toga su po čitavoj površini Zemlje rasprostranjena brojna jača ili slabija energijska žarišta. Neki ih uspoređuju s dišnim otvorima kojima Zemlja “udiše” kozmičku energiju, a “izdiše” životorodnu terestričku energiju. Naravno, ta nevidljiva energijska žarišta energije nisu ravnomjerno raspoređena površinom Zemlje, već se koncentriraju na određenim mjestima koja tada predstavljaju lokalna energijska žarišta ili čvorišta. Čvorišta su međusobno povezana mrežom pravocrtnih energijskih linija. Splet čvorišta i linija tvori energijsko tkivo nalik mreži akupunkturnih točaka i kanalima na čovjekovom tijelu.
Zmajeve linije
Da stare crkve, pretpovijesni zemljani humci i neki drevni spomenici leže duž jedne posve ravne nevidljive linije, uočio je engleski pivar Alfred Watkins, promatrajući krajolik dok je jednog ljetnog dana 1921. jahao po brežuljcima Herefordshira. Pretpostavio je da je u neko pretpovijesno doba morao postojati čitav sustav takvih ravnih linija duž površine zemlje koji je povezivao sve drevne građevine. Nazvao ih je “leyevim linijama”. Watkins je razmišljao i o mogućnosti da su to ostaci drevnih trgovačkih putova koji se nekoć prolazili Velikom Britanijom, ali se s tom tezom većina arheologa nije slagala jer za nju nije bilo dobrih dokaza.
Neovisno o Watkinsu, nekoliko godina kasnije je Wilhelm Teudt u Njemačkoj otkrio slične tajanstvene pravocrtne tragove, koje je nazvao “heilige Linien” (svete linije). Priču je proširio Francuz Xavier Guichard zaključivši da još od pretpovijesnog doba zapanjujući sustav tajanstvenih pravocrtnih linija presijeca velik dio Europe povezujući stotine mjesta i gradova. Duž svake od tih linija nalaze se drevne građevine, humci i stari bunari. Kinezi takve linije od davnina zovu „zmajevim strujama“, a bile su poznate još prije više tisućljeća i u Australiji i Americi. Slovenski istraživač i umjetnik Marko Pogačnik zadnjih dva desetljeća za njih je koristio naziv“zmajeve linije“.
Ezoterici su tvrdili, a radiestezisti i utvrdili, da “zmajeve“ ili „ley“ linije doistao postoje i da predstavljaju snažne, ali nemjerljive i nezamjetne energijske tokove terestričkih prirodnih sila ispod površine tla, koji su vezani uz geomagnetsko polje. Oni duž svojih tokova stvaraju energijska raskrižja koja mogu stimulirati prirodne procese vitalnosti prirode. Mnogi megaliti kao i pretpovijesne te povijesne građevine podignuti su upravo na tim linija ili na njihovima sjecištima.
Akumulatori energije
Neobične megalitičke građevine – a posebno menhiri i orijaški kameni krugovi – možda ipak nisu podizani tek kao kultni objekti, već su na neki način morale biti i korisne ljudima. Recimo tako da su zapravo bile energijski aktivne, funkcionirajući neprimjetno i nedokučivo suvremenoj znanosti. Možda su neke od njih predstavljale pojačala, transformatore ili generatore već spomenute nevidljive životne energije?
Ogromne napore koje su brojni naraštaji uložili u podizanje megalitičkih građevina teško je opravdati bez razmišljanja o tome kakvu su korist imali od njih. Da li bi se neuki ljudima kamenog doba u surovim životnim uvjetima, čiji je životni vijek bio puno kraći od današnjeg, bez dobrog razloga upuštali u dugotrajno i iscrpljujuće podizanje megalitičkih građevina? U potrazi za odgovorom na tu zagonetku put nas vodi do starih (ali i novijih) učenja o zračenju oblika, morfologiju. Ona se temelje na pretpostavci da su određeni oblici – poput kruga, trokuta i pravilnih poligona, tetraedara, piramida i pravilnih poliedara – energijski aktivni.
Pravilni oblici u određenim okolnostima primaju, transformiraju i emitiraju suptilnu energiju te stvaraju polja koja djeluju unutar ili izvan njih. Ta neobična polja suvremena fizika još ne prepoznaje. Ona suptilno djeluju na živu i neživu materiju koja im je izložena, utječu na stabilizaciju fizioloških procesa u tkivima i na psihu, povoljno djeluju na životinje, klijanje i rast biljaka te koče razvoj mikroorganizama i virusa. Prema saznanjima morfologije, uspravljeno ili pravilno složeno veliko grubo tesano kamenje, u određenim zonama (najčešće u središtu ili težištu figure) inducira polje koje za ljude ima dva učinka: postizanje određenog duhovnog stanja duboke koncentracije za magijsko djelovanje, paranormalnu komunikaciju ili transkomunikaciju te iscjeliteljsko djelovanje na ljude i okoliš.
Smatra se da su učinci morfoloških polja vrlo slabi, ali se mogu pojačati veličinom emitera. To bi mogao biti razlog pretpovijesnog podizanja gorostasnih kamenih zdanja što je moguće većeg opsega i površine (kameni krugovi) ili što većeg obujma (piramide). Možda nije bez osnove staro vjerovanje nekih naroda da veliko kamenje ima magične ljekovite moći? U 12. stoljeću, pišući o Stonehengeu, Geoffry od Monmoutha zapisao je:“…u tom kamenju ima magije i ljekovite moći protiv mnogih bolesti…, jer tu nema niti jednog kamena koji ne posjeduje odliku ili vidarsku sposobnost.” Brojni veliki menhiri na energijskim točkama možda su nekoć predstavljali ogromne akupunkturne igle kojima su se uravnotežavali poremećeni tokovi u zemljinom energijskom tkivu i tako liječili i jačali okoliš, koji je drevnim ljudima bio osnovni davatelj života i zdravlja. Danas se ta stara metoda opet koristi, pod nazivom litopunktura. Primjer toga predstavljaju kameni blokovi raspoređeni na više točaka u Zagrebu, koji su rezultat zalaganja istraživača Marka Pogačnika. (Jednoga možete vidjeti na livadi kraj glavnog križanja u Novom Zagrebu, između INA-ine zgrade i novog muzeja suvremene umjetnosti).
Megaliti – izmjereno
Češki istraživač Miroslav Provod isprva se bavio idejom aure, navodne energetske ovojnice koja obavija sva živa bića. No, ustanovio je da ona, to jest neki ‘energetski prostor’, također obavija i nežive predmete. Svoja mjerenja započeo je sa kondenzatorom kapaciteta 5000 mikro-farada koji je priključio na napon od jedan volt. Pomoću radiestezijskih metalnih rašlji ustanovio je da kondenzator emitira energetski prostor promjera 12 centimetara. Zanimljive pojave su se dogodile kad je isti kondenzator stavio na kamene blokove kako bi ustanovio dolazi li do promjene energetskog prostora kondenzatora. Promjer polja u dodiru sa kamenjem porastao je za pet puta. Štoviše, nakon što je kondenzatoru isključio napon, kamen je nastavio održavati inicijalnu energiju kondenzatora još nekoliko sati, nakon čega je polje počelo opadati. To je Provoda navelo na zaključak da kameni blokovi imaju sposobnost akumuliranja energije.
Miroslav Provod je proveo veliki niz radioestezističkih eksperimenata mjereći promjere energetskih polja u dodiru sa različitim objektima. Interakcija kamena teškog 8 kilograma i željeza teškog 17 kilograma dala je zanimljive rezultate. Željezo – po Provodovim mjerenjima – stvara energetsko polje promjera 43 centimetra. Kada se kamen postavi na željezo, promjer polja oba objekta poraste do 60 centimetra. Kada se dva materijala odvoje nakon jednoga sata, željezo zadrži svoj izvorni promjer od 43 centimetra, a kamen još nekoliko sati održava promjer energije od 23 centimetra. To znači da je kamen preuzeo energiju željeza, a željezo nije izgubilo energiju u prijenosu. Jesu li ove manifestacije naši preci svjesno koristili kao nekakvu prednost tadašnjeg doba, ostaje otvorena zagonetka.
Činjenica da je veća količina materije u stanju je akumulirati veću količinu energije, prema Provodu, iskorištena je na mnogim građevinama poput zigurata, egipatskih i meksičkih piramida kao i na svim umjetnim zemljanim brežuljcima. On smatra da su velike građevine od megalita poput Teotihuacana, San Lorenza, Uskršnjih otoka, piramida, menhirskih polja u Francuskoj i drugih bile konstruirane za dobivanje velike energije te da je ta spoznaja u kasnijim vremenima korištena na mnogim sakralnim građevinama.
Novi pogled na megalite u knjizi Johna Burkea
John Burke je ‘B’ u istraživačkom timu BLT koji je postao poznat po svojim dugogodišnjim i detaljnim istraživanjima krugova u usjevima. Naziv im dolazi od inicijala prezimena glavnih istraživača tima: ˝B˝ od John Burke, ˝L˝od W.C.Levengood i ˝T˝ od Nancy Talbott. U svojoj novoj knjizi «Seed of Knowledge, Stone of Plenty» objavio je zanimljivu novu teoriju o mogućim razlozima zašto su drevni inženjeri gradili tajanstvene kamene piramide, «hengeove» i kamene prostorije. Burke je predstavio znanstvene dokaze da su te masivne strukture bile građene iznad lokalnih geoloških anomalija koje su pojačavale prirodne EM-fluktuacije u zemljinoj kori. Sjeme iz autohtonih biljaka, kad ga se stavljalo u te spomenike, pokazivalo je pojačani rast, veći prirod i jaču otpornost na biljne napadače.
Prethistorijske građevine od velikog kamenja, poput menhira, dolmena i kromleka, razmješteni po cijeloj Zemlji u stotinama tisuća komada, za suvremenu su znanost još uvijek predmet spekulacija. Nitko dosad nije utvrdio zbog čega su izgrađene. Motivaciju graditelja ne može se objasniti – tko je spreman dopustiti mogućnost da bi čovjek s kamenom sjekirom bio sposoban organizirati megalitičku gradnju na svim kontinentima? Kako god da bilo, nema nikakve sumnje da su kameni blokovi bili poželjan pejzaž u našoj prošlosti.
Krešimir Mišak
