Čovjek je nesretno biće jer sva njegova sreća se nalazi u iluziji. Maštamo o boljem zdravlju premda smo zdravi, sanjarimo o postojanijoj ljubavi iako smo zaljubljeni, gubimo se u novčarskim perfekcijama premda novca imamo dovoljno. I sve ostale materije imamo dovoljno, ali nikad dosta i ideala o njoj. Budući ne možemo konstruirati savršeni svijet jer nam on stalno izmiče pod prstima, a i pati od mnogobrojnih mana (jedna od njih je kratkotrajnost, prolaznost), mi tražimo postojanije, dugotrajnije uporište. Pa sumnjivu ljubav guramo u ambis ljubomore na čijem dnu se nalazi rahla i nazubljena netrpeljivost – u najboljem slučaju meko tlo indiferentnosti, sumnjičavo zdravlje pretvaramo u ovisnost o tabletama, krhku materijalnu sigurnost u ovisnost o tehnologijama. A ljubomora, farmaceuti i tehnologije dugo traju. Kad uvene biljka sumnje izraste prekrasni cvijet iluzije, a njega ne uspijevamo iščupati jer je izrastao na prejakom korijenu nove sumnje. I tako unedogled. Ali nama ništa ne smeta ljubav dokazivati nesnošljivošću, slobodu ovisnošću, humanost neljudskošću. Jer nam je stalno pri ruci taj savršeni alat – iluzija. Da, doista, je li se vama ikada dogodilo da ljubite, da nenormalno volite, čak toliko da taj svoj najplemenitiji osjećaj pretvorite u njegovu suštu suprotnost, gotovo u mržnju prema samom sebi i toj svojoj ljubavi?
Gazda Rašid je bio jako bogat čovjek. Obogatio se trgujući nakitom i jednog dana je, silno bogat i silno odlučan, osvanuo u indijskoj prijestolnici želeći i tamo ispružiti pipke svoga poslovnoga carstva. Bio je od vrste odbojnih, upornih i tihih penjača svojih zamaštanih vrhunaca, nijemo je promicao delhijskim ulicama ne osvrćući se na tanke i kvrgave ruke uličnih prosjaka i bogalja, no zaprega od mnogoljudne posluge, odjeće i nakita koju je pri dolasku vukao za sobom odavala ga je. Na delhijskim živopisnim ulicama i miris paljevine i smrad smrti neopaženo se mogu provući, ali vonj bahatog bogatstva nikako. No, u jednoj stvari se potpuno poistovjetio, srodio s tim bezimenim prašinarskim mnoštvom. Tu stvar je, na ovom svom novom mjestu uzleta, trebao u neograničenim količinama, no, nije ju trebao smještati po bisagama, sanducima ili krovovima kićenih kočija. Nju se moglo lakospremiti i u okrajke zaprljanih nogavica prosjakakao i u najmanji džepić njegova skupocjena sakoa. To je stvar koju smo apostrofirali u uvodu ove priče, a sama je suštinski apostrof čovjekova usuda – iluzija. Prašinarska ili bogataška, svejedno. Iluzija o izgubljenoj, nedosegnutoj, promašenoj – svejedno – sreći. Ili ljubavi. Ili bilo čemu drugom. U svom prvom delhijskom jutru u kojem se probudio Rašid ju je nazvao nadom. Tko ima pravo da mu je i u njegovom zadnjem delhijskom jutru, pa bilo to i posljednje jutro njegova života, ubije kao strepnju? I zar zbog one mržnje u koju se njegova čudna ljubav pretvorila?
Gazda je kupio otmjeno imanje u u jednoj manje atraktivnoj rezidencijalnoj četvrti. Zgrada na posjedu je bila dosta trošna i gazda Rašid ju je srušio te podignuo novu, sagradio bazen, pa je posjed zablistao novim sjajem. Kao jedina poveznica sa starim imanjem ostala je ograda oko njega, niska i derutna, pa su svi očekivali da ovaj poduzetni i šutljivi bogataš podigne novu, visoku i čvrstu, onakvu kakva i dolikuje raskoši koja je tu sletjela. Ali, Rašid se iz nekog, samo njemu znanog razloga, nećkao, nećkao…
„Nije, valjda, štedio?“, zamrmorili bisumnjičavci dok bi izvijali vratove iznad stare, niske ograde njegova imanja. „Ma ne… Više su vrijedila dva lustera ili jedna skupocjena fotelja u njegovoj raskošnoj dvokatnici od sveg troška za novu ogradu“, odgovarali bi oni koji se razumiju u sve ograde, pogotovo one u dušama ovakvih kao što je ovaj čudni bogataš. „Gazda Rašid je lud“, potom se počelo šuškati po susjedstvu, „ovu ogradu može i mačka preskočiti, a nekmoli ne tati koje je, poput jakog magneta, počelo privlačiti ovo slabo zaštićeno bogatstvo.“
I ono što se šuškalo došuškalo se. Dugo pripreman plan dugoprstića, sjajno izvršena obrana sivodlakog, vitkostasog langura koji se pentrao po ogradi i koji je vrištavim cilikom, skvičanjem i drugim upozoravajućim glasovima dozvao poslugu kada su lopovi nečujno preskočili ogradu. Otada se majmunskim poslovima označavalo i langurovo pentranje po ogradi i Rašidovo pouzdanje u ovu inkarnaciju boga Hanumana. Osobito poslije nego je sivodlaki majmun rastjerao još nekoliko pokušaja razbojništava.
Pa što će onda Rašidu nova ograda kada ima ovakvoga majmuna?
A sljedeće logičko pitanje bilo bi: Nije li, zbog njegove uloge čuvara imanja, gazda Rašid zavolio ovog sivodlakog vrištavca?
Nismo li rekli da je Rašid-neženja u prijestolnicu, osim svojih poslovnih pothvata, došao živjeti i svoja proturječja? Pa je tako svoju škrtost iživljavao u raskoši, svoju udivljenost prema Boginji monogamije prepuštanju noćnim haremskim orgijama, svoju trezvenost i šutljivost pijanim ispovijedima pred svojim supatnicima, ako je takovih bilo više no uljeza na njegovim noćnim terevenkama. Nismo li rekli da je on u ovome gradu svoju iluziju nazvao nadom, čak i ako zanemarimo njegov odnos premaovom tankostasom languru kao jedinom živom stvoru koji na ispucaloj kori zemaljskoj, premda na faktičkoj ogradi, nije visio i na ogradi njegove duše kada je on počeo gubiti vjeru u sve i sva?
Jednom su mu njegovi pijani supatnici ili uljezi usred najžešćeg tulumarenja prišapnuli kako se po gradu zvonca i šuška o njegovoj nenormalnoj sklonosti prema Tamiju sivodlakom, o tome kako zbog njega ne želi srušiti ruiniranu ogradu, o tome kako… no, i tako dalje, cinično i još ciničnije.
U pijanom bijesu je istrčao na dvorište s puškom u ruci te počeo sumanuto pucati prema mjestu na ogradi na kojem se Tami uobičajeno nalazio. „Nije ga pogodio“, pjanim grlom su grgotali supatnici. „Pogodio ga je“, bili su presigurni uljezi.
I jedni i drugi su bili u pravu. Tami je, prestravljen ovim bjesomučnim i manijakalnim ludilom, odskakutao u zaštićeni dio ograde. Nijedan metak ga nije ni okrznuo, prošao je bez ogrebotine, izuzmemo li odlomljeni komadić ograde koji mu je zarezao glasnice na vratu. Koji mu je ubio glas. Koji je ubio i njega samoga jer on s ovim negrlenim grgljanjem koje ga je prestravilo više no Rašidovo ludilo, jednostavno nije postojao. ‘Izvolite svi delhijski razbojnici, preskačite ovu jadnu ogradu, ja ću od sada biti samo nijemi promatrač.’
Svi pijani se jutrom rastrijezne i prođe još izvjesno vrijeme prije nego ponovo zapadnu u ludilo, ali Rašid nije bio od te sorte. Poludio je sutradan ujutro čim je vidio da Tamija nema, misleći da ga je ubio.
Od tada ga više nitko nije vidio. Dežurni zli jezici su govorili da je otišao iz grada, da se čak i ubio. Do delhijskog podzemlja je brzo stigla vijest o Tamijevoj sudbini, Tamija su i samog viđali kako, s ulične strane imanja, dezorijentiran, vršlja u podnožju ograde jer na njenom vrhu više nije imao što tražiti. Lopovi su ponovo dugoprstačku ćud svoju počeli rogušiti…
Jedne noći je nekolicina besprizornih preskočila ogradu, ali ispred njih je, žestoko režeći, istrčala nekakva prikaza sva dlakom zarasla, u dvije riječi – ni čovjek ni životinja.
Rašid je, doista, poput kakve uhvaćene zvijeri, pola godine, o kruhu i vodi, živio u maloj izbici podignutoj uz sam zid ograde. Jedan od njegovih slugu mu je, zaključanome, donosio hranu, imajući strogu zabranu da gazdu pusti van čak i ako mu ovaj divlje lupa na vrata izbice. Kako je onda ovaj istrčao pred lopove?
Prošle su još dvije godine, kradljivci se, poslije one epizode s dlakavim poludivljakom, više nisu usuđivali provaljivati. Prošlo je još pet godina… Imanje je počelo propadati, ljudstvo odlaziti. Ostao je tek jedan čovjek.
Jednoga dana na imanje je banuo novi vlasnik. I on je kupio ono što i njegov prethodnik – otmjen, no derutan posjed, i on je, poput Rašida, odlučio staro srušiti i sagraditi novo, ali, za razliku od prethodnika, on je srušio i ogradu. No, ono što je pronašao kada je porušio onaj zid gdje je bila podignuta ona izbica za ljude-životinje, prenerazilo ga je. Našao je dva kostura, svaki sa svoje strane zida, oba u zgrčenom položaju, na boku, s ispruženim i iznad glave savijenim gornjim te savijenim donjim ekstremitetima. Da nije bilo zida, vršci gornjih ekstremiteta majmuna i prsti čovjekovih ruku dodirivali bi se. I da – učinilo se svima koji su svjedočili tom prizoru – tako zgrčeni, tako savijeni, tvorili su oblik srca. S tim da se majmun morao dosta istegnuti kad je umirao, a čovjek dosta poviti da bi forma skeletnog srca s obje strane bila jednaka.
Rašid, taj tajanstveni i čudni bogataš-luzer u veliki grad je došao živjeti svoja proturječja, svoje iluzije. No, za razliku od drugih iluzionista on samo jednu iluziju nije živio – iluziju bijega od iluzija. Zato je svoju najvažniju iluziju, iluziju ljubavi, u najvažnijem gradu nazvao nadom. I zato mu se činilo da će imati snage kao one noći kad je nad tim mrtvim osjećajem nadljudskom snagom probio vrata svoje izbe jer mu se učinilo da s druge strane zida čuje nekakvo tiho skvičanje, tiho glasanje koje ga upozorava na nekakvu opasnost. Iz dubine svoga groba je začuo glas iz dubine drugoga groba – Tamijeva umorena grla.
Da, doista, mogli bi se na kraju zapitati:ne mora li čovjek uvijek i neizostavno porušiti sve ograde u svom srcu, pa i onu najderutniju, kada je u pitanjunajraskošnija iluzija, iluzija ljubavi?
