I čuvaš to nešto u sebi, to nešto svoje, ne daš to nizašto na svijetu, ni za kakve pare, ni po cijenu života, tu dileme nema, to nešto sveto što postoji u tebi, što postoji u svakom čovjeku, to je tvoja duša, ona je dar od Boga, usprkos svemu, ona mora ostati čista.
Poslije nekog vremena ponovo sam na početku, opet se nekako nađoh na ulici. Ponovo osjećam tu surovu kaldrmu, taj njezin gorki ukus neizvjesnosti koji udara u dušu – i hvata te osjećaj bespomoćnosti i steže oko grla, stišće i stalno kljuca u mozak, hoće da te uvjeri da nisi vrijedan, da nisi dostojan samog života.
Kao da nešto hoće da te slomi, da te ubije u pojam, da te uništi da ne postojiš više, hoće da te zbriše s lica Zemlje. Kao u nekakvom labirintu, kao u kavezu, vrata su svuda zatvorena, izlaza nigdje ni na pomolu.
Ali ne odustaješ ni za tren, kao da promatraš sve to sa strane i znaš da to ne može biti istina, to ne može biti svrha života, jednostavno to znaš u nekom dijelu sebe i čvrsto vjeruješ u to.
Da, to je ono što drži čovjeka i što ga čini nesalomljivim, njegova vjera.
I čuvaš to nešto u sebi, to nešto svoje, ne daš to nizašto na svijetu, ni za kakve pare, ni po cijenu života, tu dileme nema, to nešto sveto što postoji u tebi, što postoji u svakom čovjeku, to je tvoja duša, ona je dar od Boga, usprkos svemu, ona mora ostati čista.
Ali ipak, napokon ih vidim, ta vrata željezna, teška, osjetim njihovu težinu, vidim ih kako se nekako nevoljno i ljubomorno otvaraju, ali ne marim za to ni za tren, ne marim za tu njihovu ljubomoru.
Jer voljan sam izaći iz tamnice, proći kroz ta vrata, ona nisu za mene, ne želim pakao, ne zaslužujem ga, beskrajno sam željan života i svjetlosti, hoću biti slobodan, hoću svjesno živjeti, da svjestan bude svaki moj dah.
Tamnica nije za ljude, kavez nije za ptice, cvijeće nije za tegle.
Čovjek nije stvoren da bude rob.
Sloboda je čovjekovo najveće blago, ona je njegovo najveće dostignuće,; biti slobodan, biti u ljubavi biti u Bogu.
