Tko sam ja?

Došao sam na ovaj svijet kao prazna ploča, kao prazan CD i sa mojim prvim udahom započeto je uspisivanje, programiranje mog CD-a, na početku je bilo emotivno upisivanje, tada još nisam shvaćao što emocije znače, bio sam premali.

Kasnije je krenulo i intelektualno upisivanje… nazovimo to “školovanjem” ili “odgojem”… malo mama, malo tata, malo familija, malo prijatelji, malo okolina, malo knjige, malo mediji, svatko od njih je upisao nešto svoje na moj CD, svatko od njih mi je rekao tko bih ja trebao biti i kako bi se trebao ponašati u određenoj situaciji, drugim riječima što se točno OČEKUJE od mene i cijeli život brijem okolo ispunjavajući tuđa očekivanja… i u jednom trenutku sam stao i upitao se, tko sam zapravo ja? Tko je ta osoba za koju ja brijem da sam ja? I što bi se dogodilo kada bi krenuo suprotnim procesom, kada bi krenuo brisati to što mi je upisano na moj CD?

Prva stvar koja mi se dogodila je da sam izgubio pojam što znači riječ normalno. Ono što JA smatram da je “normalno”, TEBI može biti potpuno nenormalno, ludo, glupo… ako se sjetiš da si došao kao prazan CD, razlika između normalnog i nenormalnog je samo u zapisu, u programu. I kao što možeš dati stotinu objašnjenja zašto je nešto nenormalno, jednako tako možeš dati i stotinu objašnjenja zašto je normalno… stvar perspektive, ili da se izrazim zapisa, vjerovanja…

I svi mi smo nekako predprogramirani da brijemo da nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno vrijedni, da ne zaslužujemo, sve čemu su nas oduvijek učili, da ne možemo, da smo slabi, mali, da moramo slušati druge i ispunjavati očekivanja, jer ako ne ispunjavamo očekivanja onda nismo normalni, onda ne valjamo, onda nismo dovoljno dobri… hmmm ispunjavati tuđa očekivanja… nekako mi zvuči kao Sizifov posao. Mogu li ispuniti svačija očekivanja? Ne mogu. Mogu li ispuniti očekivanja samo jedne osobe? Ne mogu. I znam da ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu koja to može. A što mogu?

Mogu maknuti što je više programa i vjerovanja, predrasuda i perspektiva i ispunjavati ono što ja želim. Nitko te nikad ne pita što ti želiš, što tebe veseli, što te čini sretnim… kažu ti što te treba veseliti, kažu ti što te treba činiti sretnim… to ti je kao da si došao u slastičarnicu pa ti drugi govore koji je sladoled tebi najfiniji…

Skidanjem programa se zapravo čistim. Čistim od tuđih vjerovanja, perspektiva i programa. Čistim svoj CD. Pokušaj se sjetiti kako je i kakav je osjećaj biti dijete do dvije godine… sjeti se osjećaja neprogramiranosti, nesputanosti, slobode…..

Znam da je taj moj CD izvorno došao kao ljubav. Čista ljubav. Samo pogledaj malu djecu. I sve što je upisano u njega je odstupanje od čiste ljubavi, odstupanje od sebe, odstupanje od sreće…

I kao odgovor na pitanje tko sam ja… zavisi kada pitaš, mijenjam se iz dana u dan, svaki dan sam druga osoba, nisam ista osoba kao prije pet godina, nisam ista kao prije godinu dana… ma nisam ista osoba kao jučer…..

Josip Zorić