“Što? Krajnji cilj znanosti je čovjeku stvoriti što veći užitak, a najmanju moguću bol? Ali što ako užitak i bol trebaju biti tako blisko povezani da onaj tko želi najveću moguću količinu jednog mora imati i najveću moguću količinu drugog, da onaj tko želi doživjeti “nebeski visoko veselje”, također mora biti spreman biti “žalostan do smrti”?” – Friedrich Nietzsche
U 1. stoljeću naše ere, grčki govornik i filozof Dio Chrysostom je napisao: “Luksuz čini da se boli čine još težim, otupljuje i slabi užitke. Jer osoba koja uvijek uživa i nikada ne dodiruje bol, na kraju neće moći podnijeti nikakvu bol, a također neće moći osjetiti nikakvo zadovoljstvo, čak ni ono najintenzivnije.”
Na modernom Zapadu imamo pristup užicima, udobnosti i zabavi o kojima kraljevi starih vremena nisu mogli ni sanjati. Ali uz sav ovaj luksuz, mnogi ljudi su pod kroničnim stresom, tjeskobni, depresivni ili se bore s fizičkim nedostacima. U ovom članku istražujemo intimnu vezu između zadovoljstva i boli i ispitujemo zašto previše udobnosti i užitaka pridonosi mentalnoj i tjelesnoj bolesti modernog čovjeka.
U svojoj knjizi The Comfort Crisis, Michael Easter piše:
„Nedostaju nam fizičke borbe… Imamo previše načina da otupimo, poput utješne hrane, cigareta, alkohola, tableta, pametnih telefona i TV-a… ne moramo se nositi s nelagodama poput teškog rada za hranu i napornog kretanja, osjećaja duboke gladi i izloženost elementima. Ali moramo se nositi s nuspojavama naše udobnosti: dugoročnim fizičkim i mentalnim zdravstvenim problemima.”
Uz intenzivnu tjelesnu aktivnost, naši su predci podnosili mentalni stres bez utješnih lijekova poput tehnologije, lijekova, prerađene hrane, alkohola i zabavnih smetnji. Podnosili su prirodnu stihiju bez modernog stanovanja, klimatizacije ili centralnog grijanja, a nosili su se s bolestima i infekcijama bez moderne medicine. Kako su njihovi životi bili teški, često neugodni, a ponekad i potpuno bolni, naši su predci razvili instinktivni nagon da u potpunosti iskoriste dostupne udobnosti i užitke. Taj je pogon bio kritičan za njihov opstanak.
Kad god je to bilo moguće, odmarali bi se i opuštali i kroz to traženje utjehe njihovi bi se umovi i tijela oporavili i našli predah od surove realnosti života. Kada su bili dostupni bogati izvori hrane, naši bi predci uživali u stvaranju energetskih rezervi, jer nisu uvijek znali kada će im biti sljedeći obrok.
“… naše izvorne udobnosti bile su zanemarive i kratkotrajne, u najboljem slučaju. U neugodnom svijetu, stalno traženje djelića utjehe pomoglo nam je da ostanemo živi.” – Michael Easter, The Comfort Crisis
Iako smo naslijedili nagon naših predaka za zadovoljstvom i udobnošću, taj se nagon razvio u okruženjima oskudice, a sada živimo u ugodnim okruženjima obilja.
“Moderne udobnosti i pogodnosti koje sada najviše utječu na naše svakodnevno iskustvo – automobili, računala, televizija, kontrola klime, pametni telefoni, ultraprocesirana hrana i više – naša vrsta koristi oko 100 godina ili manje. To je oko 0,03 posto vremena koje smo hodali zemljom… Konstantna udobnost radikalno je nova stvar za nas ljude.” – Michael Easter, The Comfort Crisis
Dok bi se malo tko poželio vratiti u surove uvjete naših predaka, suvremeni svijet postavlja pred nas nove izazove koji proizlaze iz činjenice da naša želja za užitkom i udobnošću nije evoluirala kao isključivanje – ona je praktički nezasitna. Živeći u okruženjima oskudice, naši se preci nisu suočavali s rizikom pretjeranog uživanja u sebi do štetnog stupnja. Ali u našem hrabrom novom svijetu obilja, pretjerano uživanje je stalna prijetnja.
Jedna od opasnosti koja proizlazi iz sukoba između naše nezasitne težnje za udobnošću i našeg svijeta koji vrvi udobnošću, jest ono što Michael Easter naziva puzanjem u udobnosti. Ili kako on objašnjava:
“Kad se uvede nova udobnost, mi joj se prilagođavamo i naše stare udobnosti postaju neprihvatljive. Današnja udobnost je sutrašnja nelagoda. To dovodi do nove razine onoga što se smatra udobnim… Štoviše, nove udobnosti pomaknule su vratnicu dalje od onoga što smatramo prihvatljivom razinom neudobnosti. Svaki napredak smanjuje naše zone udobnosti. Kritična točka je da se sve to događa nesvjesno. Užasni smo u primjećivanju da nas osjećaj udobnosti izjeda i što nam radi.”
Udobnost je najlakše vidljiva kada se radi o fizičkoj udobnosti. Kao jedan primjer, zbog udobnosti automobila i platformi za dostavu koje omogućuju dobivanje bilo kojeg proizvoda ili usluge koju želimo ili trebamo bez napuštanja doma, sve veći broj ljudi živi život gotovo potpune fizičke neaktivnosti. Ili kao što Michael Easter primjećuje: “27 posto nas uopće se ne bavi nikakvom vrstom tjelesne aktivnosti. Doslovno ništa – život kao neka vrsta dugotrajnog prevrtanja od kreveta do uredske stolice, kauča do kreveta.”
Ova tjelesna udobnost glavni je uzrok rastuće epidemije pretilosti i kroničnih fizičkih bolesti koje proizlaze iz neaktivnog života s tijelom koje je evoluiralo da zahtijeva visoku razinu aktivnosti da bi bilo zdravo. “Čovjek, jednostavno rečeno, nije stvoren da sjedi cijeli dan”, objasnili su istraživači klinike Mayo. Ili kako dr. Tom Finucane kaže:
“U našoj potrazi za boljim životom dopustili smo udobnosti da kalcificira naše prirodne pokrete i snagu. Bez svjesne nelagode i svrhovitog vježbanja – snažnog pritiska protiv puzanja u udobnosti – samo ćemo nastaviti postajati slabiji i bolesniji.”
Uz problem puzanja u udobnosti, moderni užici pustoše naš um i tijelo, jer bol slijedi zadovoljstvo, poput njegove sjene. U Dopamine Nationu, američka psihijatrica Anne Lembke piše da je “jedno od najznačajnijih neuroznanstvenih otkrića u prošlom stoljeću da se… užitak i bol obrađuju u preklapajućim regijama mozga i djeluju putem mehanizma teorije suprotnih procesa. Drugi način da se to kaže jest da zadovoljstvo i bol djeluju poput ravnoteže.”
Naš je mozak ustrojen da održava ovu ravnotežu užitka i boli u stanju ravnoteže, u kojem ni iskustvo užitka ni boli predugo ne prevladavaju. Kad god postoji dugotrajna ili pretjerana neravnoteža na strani zadovoljstva ili boli, samoregulirajući mehanizmi u našem mozgu nastoje ponovno uspostaviti ravnotežu preokrećući vagu u suprotnom smjeru. Kada se, na primjer, prepustimo užitku, naš mozak prati naše iskustvo užitka s boli – bilo da je riječ o fizičkoj boli ili mentalnoj i emocionalnoj boli. Lembke objašnjava da:
“Sklona sam zamišljati ovaj samoregulirajući sustav kao male gremline koji skaču na strani vage koja izaziva bol kako bi se suprotstavili težini na strani užitka. Gremlini predstavljaju rad homeostaze: tendenciju bilo kojeg živog sustava da održi fiziološku ravnotežu.”
Ili kao što je filozof Friedrich Nietzsche primijetio u aforizmu pod naslovom “Cilj znanosti”:
“Što? Krajnji cilj znanosti je čovjeku stvoriti što veći užitak, a najmanju moguću bol? Ali što ako užitak i bol trebaju biti tako blisko povezani da onaj tko želi najveću moguću količinu jednog mora imati i najveću moguću količinu drugog, da onaj tko želi doživjeti “nebeski visoko veselje”, također mora biti spreman biti “žalostan do smrti”?”
Ako se obično prepuštamo istim užicima, razvijamo toleranciju, a kroz proces koji se naziva “neuroadaptacija”, naš mozak postaje pretjerano osjetljiv na bol. Ne samo da nam je potrebno više tvari ili podražaja da bismo osjetili istu količinu zadovoljstva, već i bol koju doživljavamo nakon zadovoljstva postaje jača i dugotrajnija.
Ako smo previše neumjereni, na kraju ćemo doći do točke u kojoj će pretjerano uživanje u nezdravoj hrani, pornografiji, video igrama, alkoholu, drogama ili društvenim mrežama prevagnuti vagu na stranu užitka toliko dugo, i to u tako ekstremnoj mjeri, da naša se ravnoteža užitka i boli postavlja na stranu boli.
Kada se to dogodi, droga po izboru više nam ne pruža zadovoljstvo, ali smo i dalje prisiljeni da je konzumiramo kako bismo dobili privremeno olakšanje od dugotrajne boli. Na primjer, u procesu koji se naziva hiperalgezija izazvana opioidima, pojedinci koji osjećaju bol i koji svakodnevno koriste opioide više od mjesec dana izloženi su riziku od razvoja intenzivnijeg bolnog stanja od onog koje su prvotno liječili.
“Zašto? Zato što izloženost opioidima uzrokuje da njihov mozak vrati ravnotežu užitka i boli na stranu boli.” – Anne Lembke, Dopaminska nacija
Ili kao što Lembke objašnjava u vezi s učincima bilo koje ugodne aktivnosti ili tvari kojima se obično prepuštamo:
“Paradoks je da hedonizam, potraga za užitkom radi njega samog, dovodi do anhedonije, što je nemogućnost uživanja u zadovoljstvu bilo koje vrste… Neumoljiva potraga za užitkom (i izbjegavanje boli) dovodi do boli… Kada je naša ravnoteža nagnuta na stranu boli, žudimo za lijekom samo da bismo se osjećali normalno (ravnoteža razine).”
Dobra je vijest da apstinencijom možemo preokrenuti trajnu bol koja nastaje zbog pretjeranog uživanja. Lembke napominje da je prema njezinom kliničkom iskustvu dovoljno 4 tjedna apstinencije od naših ‘droga’ po izboru i da nakon takve apstinencije ponovno stječemo sposobnost uživanja u jednostavnim životnim zadovoljstvima koja ne preokreću vagu toliko prema užitku da stvaraju naknadni šok od boli.
“Oporavak počinje apstinencijom. Apstinencija resetira način nagrađivanja u mozgu, a time i našu sposobnost da uživamo u jednostavnijim užicima.” – Anne Lembke, Dopaminska nacija
Kako bi nam pomogli u našoj potrazi za apstinencijom, možemo koristiti ono što Lembke naziva tehnikama samo-vezivanja, koje uključuju “namjerno i voljno [stvaranje] prepreka između nas i naše droge po izboru kako bismo ublažili kompulzivno prekomjerno konzumiranje.”
Homerova Odiseja pruža mitološki primjer samoobvezivanja. Uvidjevši da nitko ne može odoljeti zavodljivim zvucima sirena koje mame ljude u smrt, Odisej je naredio svojoj posadi da stavi pčelinji vosak u uši i priveže se za jarbol svog broda. Odisej je shvatio da kada nas obuzme prisila za užitkom, možemo izgubiti sposobnost dobrovoljnog izbora. Stoga, ako se borimo s konzumiranjem alkohola, droga ili slatke hrane, najbolje je ne držati ih u blizini i, ako je moguće, stvoriti prepreke koje nam otežavaju kupnju.
Što se tiče digitalnih droga, možemo ograničiti svoju konzumaciju postavljanjem mjerača vremena i dopustiti si uživanje samo određeno vrijeme svaki dan ili određene dane u tjednu. Ovu potonju metodu samovezivanja Nietzsche je preporučio kao jedan od najučinkovitijih načina za zaustavljanje kompulzivnog prekomjernog konzumiranja zadovoljstva. U svom aforizmu pod naslovom “Samovladanje i umjerenost”, Nietzsche je napisao:
“Mogu se izbjeći prilike za zadovoljenje nagona [za zadovoljstvom], i kroz duga i sve dulja razdoblja nezadovoljavanja oslabiti ga i učiniti da nestane. Tada si možemo nametnuti strogu pravilnost u njegovom zadovoljavanju: namećući tako pravilo samom nagonu i zatvarajući njegove oseke i plime unutar čvrstih vremenskih granica, tada smo dobili intervale tijekom kojih ga to više ne muči…”
Jednom kada smo uspjeli prestati pretjerano se prepuštati užicima, kako bismo dodatno poboljšali svoj život, možemo dobrovoljno potražiti bol. Jer baš kao što potraga za prevelikim užitkom završava boli, sudjelovanje u zdravim aktivnostima koje uključuju privremenu bol usmjerava našu ravnotežu užitka i boli prema trajnijem iskustvu užitka. Ili kako Lembke objašnjava:
“Bol dovodi do zadovoljstva pokrećući vlastite regulacijske homeostatske mehanizme tijela… Uz povremenu izloženost boli, naša prirodna hedonistička postavljena točka prelazi na stranu užitka, tako da s vremenom postajemo manje ranjivi na bol i sposobniji osjećati užitak. “
Očit primjer zdrave aktivnosti koja nas izlaže boli je tjelesno vježbanje. Istraživanja su pokazala da pozitivno raspoloženje koje proizlazi iz privremene boli tjelesne vježbe čak smanjuje žudnju za nezdravim užicima.
Lembke se poziva na studije koje pokazuju da uranjanje u hladnu vodu izaziva otpuštanje neurotransmitera koji poboljšavaju naše raspoloženje satima nakon toga. Postavljanje uzvišenih ciljeva i borba za njihovo postizanje svaki dan ili traženje teških problema koji uključuju mentalni, emocionalni ili fizički stres također mogu privremeno prevagnuti vagu prema boli na način da budemo sretniji, zdraviji i sposobniji osjećati zadovoljstvo.
Filozof iz 4. stoljeća prije Krista Diogen bio je tako čvrsto uvjeren da je namjerno traženje boli ključ za dobar život, da je provodio dane tražeći načine da se osjeća neugodno. Ljeti se valjao po vrućem pijesku, a zimi hodao bos po snijegu i grlio kipove prekrivene ledom. Spavao je u glinenoj posudi, koju je nazivao svojom “kadom”, a emocionalnu i psihičku bol tražio je namjerno izazivajući podsmijeh drugih. Živio je skromno, jeo je najjednostavniju hranu i ponekad je dulje vrijeme ostajao bez hrane – što danas nazivamo isprekidanim postom.
Zabilježeno je da je Diogen rekao da je “preziranje užitka najveći od užitaka” i tvrdio je da je dobrovoljnim traženjem nelagode mogao uživati u svojoj kadi mnogo više nego što je perzijski vladar Xerxes uživao u svojoj palači. Mnogi su kroz povijest Diogena nazivali luđakom, no s obzirom na to da sada znamo za intimnu vezu između užitka i boli, Diogen je bio čovjek daleko ispred svog vremena.
U našem svijetu obilja, u kojem neobuzdana potraga za užitkom i udobnošću sakati umove, slabi tijela i čini sve veći broj ljudi vrlo osjetljivim na bol, bilo bi mudro slijediti Diogenov primjer i namjerno učiniti svoje živote teže, malo neugodnije, malo bolnije, tako da paradoksalno maksimiziramo svoju snagu, zadovoljstvo i radost. Ili kako je napisao filozof William Desmond:
“Istinski užitak može se postići samo prezirom i prihvaćanjem njegove suprotnosti, boli. Boli će uvijek biti i zato radije nego pobjeći od nje… treba uhvatiti zmiju za vrat, jezikom ugasiti vatru, neustrašivo jurnuti u borbu i neustrašivo zuriti u psa koji laje. To jest, treba pozdraviti boli kao neizbježne, voljeti ih… pripremajući se za užitke zadovoljstva koje će doći.”
Academy of ideas/ ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
