Moramo pustiti one koji nikada nisu ništa učinili da bi ostali, one ljude s privremenim osjećajima koji su nas natjerali da gubimo vrijeme i želje. Otpuštanje zahtijeva vrijednost, ali umjesto da to vidimo kao kraj, moramo to prihvatiti kao početak nečeg novog.
Tko nije barem jednom vidio da mora zatvoriti neku fazu u svom životu? Ponekad piše “Zatvori vrata”. Međutim, ova vizija vrata, umjesto da nam daje ideju o nečemu što se zatvara, je nešto što počinje, tjera nas da razmišljamo o entitetu koji nikad ne završava, poput svojevrsnog ouroborosa. Ovu fazu našeg života trebamo vidjeti kao pokretnu liniju duž koje tečemo dok rastemo.
A da bismo rasli, moramo se nekih stvari riješiti, dok nove dobivamo. Život je neprekidan put koji nas obuzima i oduzima nam dah i nema svrhe ostati vezan za nešto ili nekoga tko nas spušta, poput kamenja koji pada u bunar.
Tko nas ne prepoznaje, tko nas povrjeđuje i šteti našem biću, našoj biti kao ljudi, slabi naš rast.
Vjerojatno može biti jako teško shvatiti, može biti da još dugo nećemo htjeti vidjeti stvarnost, ali nesreća je nešto što nitko ne može sakriti. Boli, vene i odbija nas. Dakle, nemojte to dopustiti. Uvijek dođe trenutak u životu kada je bolje prepustiti se…
Moramo pustiti one koji su nas napustili
Otpuštanje, zatvaranje faze našeg života, ne odnosi se samo na opraštanje od onih koji su podijelili svoj život s nama, u činu odluke ili vrijednosti.
Moguće je da niste vi taj koji napušta, već da ste zapravo napušteni. U ovom slučaju, ideja o otpuštanju, prihvaćanju tog raskida i ponovnom napretku je najvažnija.
1. Moramo pustiti one koji su nas napustili, jer ako to ne učinimo, nastavit ćemo se držati beskonačnosti negativnih emocija koje će nas svakim danom sve više boljeti. A odgovorni, u ovom slučaju, bit ćemo mi sami.
2. Za zatvaranje te faze našeg života, u kojoj je bol zbog napuštenosti još uvijek jaka, treba vremena. Bol se mora iskusiti, isplakati, treba shvatiti što se dogodilo i tek kasnije prihvatiti ono što se dogodilo dok se ne dobije oprost. Nakon što rana zacijeli i kad se oslobodimo svih tereta, osjećat ćemo se lakšim i sposobnim da se potpuno opustimo.
3. Napuštanje je prekid veze i moramo se vratiti sebi.
4. Tu vezu donedavno je njegovala ljubav prema toj vezi. Sada, nakon što smo već prerezali pupkovinu, moramo pronaći sebe, pobrinuti se za sebe, učvrstiti tu vezu sa svojim samopoštovanjem, kako bismo ponovno gledali u budućnost.
5. Ne hranite nostalgiju, ne usmjeravajte svoj pogled na prošlost, jer, kako sama riječ kaže, prošlo je, više je nema. I prije svega zapamti da oni koji žive nostalgijom ne čine ništa drugo nego hrane patnju i drže se za nju dok idealiziraju prošlost, gubeći sadašnjost. Prilika da budete sretni je “ovdje i sada”.
Pustite bez ogorčenja
Oni koji hrane ljutnju, prezir i ogorčenost postaju zarobljenici onih koji su im naudili. To je tako jednostavno i tako bolno. Tko god vas ljuti i tko se usredotočuje na vaš prezir, čini vas vječnim čuvarima negativnih emocija.
Oprost nije lak. Ponekad vjerujemo da je oprost odricanje od nas samih, što odgovara kolebanju i gledanju na sebe kao na žrtve. Ali nije tako.
Da biste oprostili, morate ponovno moći vjerovati sebi. Nitko nije tako jak kao osoba koja je sposobna oprostiti onima koji su joj naudili, jer ona zauzvrat pokazuje da je pobijedila svoje strahove, da se više ne boji svog “neprijatelja” i da se osjeća slobodno.
Otpuštanje ogorčenosti i bijesa vraća nas u početno stanje, naše srce se iscjeljuje, a negativne emocije nas napuštaju. Tek tada čin “puštanja” postaje nešto lakše ostvarivo, kao i čin oslobođenja.
lamenteemeravigliosa.it/Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
