Glavni cilj vedske književnosti prenošenje je znanja o samospoznaji i oslobođenje od patnji. Učenjaci se uglavnom slažu da je cilj indijske misli dostizanje istine kroz poučavanje kako bi ljudi dostigli oslobođenje. Tako vedska književnost ne teži za obavještenjem nego za preobražajem. Bhagavad-gita opisuje znanje kao “prihvaćanje važnosti samospoznaje i filozofsku potragu za Apsolutnom Istinom”.
Ipak, ako ljudi misle da napreduju na putu materijalne sreće, neće težiti promijeniti sebe. Zato druga strana samospoznaje pomaže osobi u spoznaji “bijede rođenja, bolesti, starosti i smrti”. Vedska književnost dokazuje da unatoč njegovim treperavim radostima, materijalni život predstavlja patnju. Sanskritsko ime za planet na kojem živimo je Mrityu-loka (mjesto smrti). Ono je također dukhalayam (mjesto bijeda) i ashashvatam (prolazno) kako je spomenuto u Bhagavad-giti, 8.15.
Negacija života
Kada je čuo ovakvu obuhvatnu analizu života u materijalnom svijetu, poznati je filozof Albert Schweitzer označio vedsku filozofiju kao “negaciju svijeta i života”. Drugi filozofi su izjavili kako Vede zapravo poučavaju pesimizam i opasno prepuštanje sudbini. No, ukoliko pažljivo proučimo Vede, možemo primijetiti kako one uče nešto sasvim suprotno. One predlažu u svezi svrhe ljudskog života “neprepuštanje sebe prolaznom i bijednom svijetu, nego težnju ka vječnoj sreći.” Za osobe koje slijede vedski put, život znači priliku da se dostigne pobjeda nad smrću.
U vedskom shvaćanju osoba negira život onda kada poistovjećuje ovo iluzorno tijelo s jastvom ili dušom i kada smatra da je ovaj prolazni svijet sve u svemu. Takva osoba propušta priliku koja je pružena ljudskom biću – priliku da se raspituje o Bogu. U Garga Upanishadi je stoga rečeno: “Bijedan je onaj čovjek koji ne rješava probleme života kao ljudsko biće i koji napušta svijet poput mačke ili psa ne shvaćajući nauk o samospoznaji.”
Dakle, postavlja se pitanje čemu onda proučavati Vede u našem traganju za istinskom srećom?
Dok osoba prebiva u materijalnom svijetu, postoje dvije stvari kojima teži – povećati sreću i zadovoljstvo, te smanjiti patnju i probleme. To znači daje naš izvorni konstitucionalni položaj želja za ostvarenjem vječne sreće. Postati sretan najznačajniji je čimbenik na listi svačijeg života.
Ali kako postati sretan?
Da bismo postali sretni, moramo pronaći ono što nas čini sretnim, i tek tada se možemo brinuti kako to i održati.
U pokušaju dostizanja sreće ljudi koriste dva načina:
1. Pokušaj popravljanja svoje materijalne situacije i povećavanje svog komfora i zadovoljstva.
2. Drugi način je duhovni napredak.
To su ujedno i jedini načini kako postati sretan. No, dok je drugi od ovih načina stvaran, prvi je iluzoran. Prirodno je da svatko želi biti vječno sretan i slobodan od problema. Mnogi ljudi teže biti bogati, lijepi, slavni, učeni, snažni, itd. To su svakako najčešće stvari za koje se netko gramzivo bori. Ali Vede nam objašnjavaju tri osnovna tipa patnji koje djeluju na nas:
- Adhibhautika-klesha – problemi i patnje uzrokovane prirodnim događajima (oluje, potresi, suše, poplave, vulkani i si.)
- Adhidaivika-klesha – patnje koje dolaze od drugih živih bića (neprijatelji, insekti, virusi, bakterije i si.)
- Adhyatmika-klesha – patnje koje dolaze od našeg vlastitog tijela (bolesti, fobije, depresije, tjeskobe, paranoje i si.)
Zapravo, biti u ovom materijalnom tijelu znači imati toliko mnogo problema s kojima smo se prisiljeni uhvatiti u koštac. To znači da za mnoge ljude život predstavlja borbu u pokušaju rješavanja svih tih problema. Sreća nije ništa drugo do količina privremenih osjećaja nedostatka stresa ili zaboravljanje problema za kratko vrijeme. To očito uistinu i nije prava sreća. Inteligentna se osoba mora zapitati: Gdje je onda prava sreća? Što mi radimo u ovom svijetu? Koji je smisao života i ima li odgovora?
Ljubav i matematika
Da bismo pronašli odgovor potrebno nam je pravo znanje. Ali što je to pravo znanje ? Pravo znanje predstavlja Apsolutnu Istinu ili ono što se ne mijenja. Mudraci i mistici koji su dobro upućeni u znanje Veda znaju stoga koliko su besmislene djelatnosti koje se ne temelje na spiritualnim informacijama. Oni su također znali da mi tražimo ljubav u pokušaju pronalaženja sreće, ali i spoznaju da tu ljubav tražimo u svijetu koji je ispunjen požudom.
Požuda znači “zadovoljenje vlastitih osjetila i uma”. Osoba može reći da voli nekoga, ali razlog za ljubav u ovom svijetu jest: “Ova osoba se brine za mene ili ona mi daje ono što mi je potrebno”. To je ljubav iz interesa, ljubav prema vlastitim željama i osjećajima poštovanja prema nekome tko nas zadovoljava. Svakako, ljudi osjećaju zbog toga obavezu da vrate nešto za uzvrat kako bi zadovoljili osobu koja ih zadovoljava, ali ako ih ta osoba nije zadovoljila ili ih je razočarala, njihov osjećaj ljubavi očitovat će se kao ljutnja ili žaljenje. Ovakva vrsta ljubavne razmjene nema zapravo ništa s pravom ljubavlju. To nije ništa više nego pasivni odnos jer mi ovisimo o nekoj osobi kada ona nešto čini za nas.
Zapravo, u materijalnom društvu svi se odnosi temelje na toj vrsti “umnog ponašanja” ili “osjetilnog zadovoljstva”. Kada ljudi vole uživati radeći nešto, te djelatnosti vrše s onima koji postaju njihovi prijatelji, ali kada dođe do sukoba interesa ili promjene ponašanja, odnos se odmah prekida. Ljudi žele stvoriti različite osjetilne stvari za fino tjelesno uživanje tako da ušima slušaju lijepe stvari, očima gledaju lijepe stvari, nosnicama mirišu… To je standard za materijalno zadovoljstvo koje ljudi uglavnom traže. Tako misle: “Što sam više okruženiji tim stvarima – to sam sretniji.”
“Ali čekajte malo, gospodo,” govore neki, “zar niste shvatili da previše bilo kakvog uživanja stvara to uživanje odvratnim.” Da bismo bili sretniji, moramo imati što veći broj različitih stvari koje nas motiviraju u traženju novih uzbuđenja, a to uzbuđenje temeljeno je na raspoloženju uma. To nas ponekad zadovoljava dok nam opet ponovno ne dosadi ili dok nam ne prouzrokuju nove probleme u životu. To je privremena priroda materijalne sreće. Zbog toga onaj tko je inteligentan i mudar neće sebe uključivati u potragu za treperavim privremenim zadovoljstvima. Pročavajući Vede i uz pomoć vlastite duhovne vizije, te osobe znaju kako ne treba ulagati svoj napor u nešto što je privremeno i nema višeg cilja. Oni znaju da je takav rad beskoristan. Možete nešto posjedovati za kratko vrijeme, ali će to s vremenom nestati.
