Od kraja kamenog doba i pojave zemljoradnje na ovamo definicije vremena i prostora bile su obično vezane za kozmološka promišljanja. U samom svemiru vidio se “veliki sat”. Na osnovu Sunčevog kretanja, odnosno prividnog Sunčevog kretanja, izrađeni su kalendari i definirani pojam godine i pojam dana. U starom vijeku smatralo se kako je svemir zatvoren, ograničen…
Možemo reći kako je u staroj Grčkoj nastalo shvaćanje, a ono potječe od Pitagore, kako je svemir okrugao i da se u njegovom središtu nalazi Zemlja, i sama okrugla i nepomična. Cijeli svemir okreće se oko te Zemlje, oko te nepomične lopte.
Aristotel je pomoću argumenata uzetih iz mehanike, to jest znanosti koja proučava kretanja tijela, pokušao dokazati kako je naš planet nepomičan. Otuda svaka promjena u kozmologiji obavezno povlači za sobom i promjenu u mehanici koja se prije ili poslije mora odigrati. To je prva stvar.
Revolucija koju je Kopernik izvršio u dotadašnjim shvaćanjima objavivši 1543. godine knjigu u kojoj je tvrdio kako se u središtu svemira nalazi Sunce, a ne Zemlja, morala je kad-tad dovesti do preobrazbe znanosti o kretanju, pa, prema tome, i do mijenjanja shvaćanja prostora i vremena. Određeni broj shvaćanja vremena i prostora Kopernik je preuzeo iz ranije kozmologije i mehanike, a ona se gotovo nimalo nisu razlikovala od shvaćanja vremena i prostora koja je Ptolomej preuzeo iz Aristotelove kozmologije i mehanike. U razdoblju poslije Kopernikove smrti – poljski astronom umro je upravo one godine kada je objavio svoju knjigu, to jest 1543. godine – postupno nestaju neke zablude koje je on bio naslijedio od svojih prethodnika. Tako je, na primjer, Tiho Brahe odbacio ideju o postojanju kristalnih sfera koje nose zvijezde i planete, Giordano Bruno je odbacio ideju o zatvorenom svijetu, dok je Kepler opovrgao shvaćanje o kružnom kretanju planeta i zvijezda.
Aristotelovo poimanje vremena i prostora
Dok je Aristotel prostor smatrao konačnim, u vremenu je vidio brojčanu kategoriju; kao broj kretanja, ono je beskonačno, ili barem potencijalno beskonačno. To znači da se već dostignutoj brojci uvijek može dodati još jedna jedinica, pa je tako on mislio kako je kretanje sfera vječno. To proistječe iz njegove definicije kretanja. Ne ulazeći u analizu načina na koji je Aristotel dokazao da je kretanje vječno, možemo reći kako se vrijeme tada ukazuje kao jedna od karakteristika kretanja, karakteristika koju izdvajamo mjereći vremenske razmake čije granice predstavljaju ono što je bilo i ono što dolazi poslije.
To je upravo ono po čemu se vrijeme bitno razlikuje od kretanja. Aristotel je smatrao kako je kretanju karakteristična neprekidnost, a vrijeme je mjera koja je istovremeno svojstvena svim kretanjima. Aristotel već koristi pojam istovremenosti. Za sva kretanja na svijetu postoji samo jedno vrijeme; međutim, očigledno je kako tu istovremenost Aristotel ne podvrgava kritičkom razmatranju, što će na Zapadu učiniti tek Einstein.
Postoji i prema prošlosti usmjerena beskonačnost. Svijet je po Aristotelovom mišljenju vječan pa se, prema tome, možemo vraćati u prošlost koliko god hoćemo. Po ovom shvaćanju Aristotel se razlikuje od Platona. Platon je polazio od postavke kako je svijet počeo postojati od određenog trenutka, pošto ga je, po njegovu mišljenju, stvorio Demiurg. Aristotel je protivnik učenja o stvaranju svijeta – on, doduše, misli da svekoliki vidljivi svijet ovisi od nekih nevidljivih pokretača, ali u isti mah smatra i kako je ta struktura svijeta vječna. Iz toga vidimo da, iako je vrlo brižljivo proučavao biologiju i razlike među vrstama, on, za razliku od predsokratovaca, ni u jednom trenutku nije iskazao misao o postojanju bilo kakve evolucije. Po njegovom mišljenju, vrste su vječne.
Demiurg – graditelj svjjeta
Ako uzmemo kao primjer školu u staroj Grčkoj koja se nalazi otprilike na sredini između miletske škole i Aristotela, to jest elejsku školu, jasno vidimo kako za grčkog mislioca Parmenida nisu postojali ni prostor ni vrijeme u onom smislu u kome ih mi danas shvaćamo. Pošto je odbacivao svako učenje o mnogobrojnosti, Parmenid izjavljuje kako je biće jedno, jedinstveno, u samome sebi sabrano, i kako su sve razlike koje u njemu otkrivamo zapravo samo praktične, potpuno antropocentričke razlike. Vrlo je zanimljivo kako će, suprotstavljajući se ovom učenju (to jest učenju da je biće jedinstveno i da se ne može dijeliti), pripadnici nekih drugih škola iznijeti drugačija shvaćanja; medu tim filozofima osobito se ističu Leukip i Demokrit koji su iznijeli postulat o postojanju praznog prostora u kome kruže atomi.
Platon, pak, zamišlja čitav jedan sustav svijeta, u kome ne postoji prazan prostor u pravom smislu riječi, nego postoji materija koju on jedva razlikuje od prostora i tijela geometrijskog oblika. Sam receptakulum, taj oblik materije, podrhtava potresan nekim sličnim kretanjem koje odvaja tijela jedna od drugih. Sve to Platon je rekao u svom spisu “Timaj”, u mitu o nastanku svijeta, koji je značajan iz sljedećeg razloga: po njegovu mišljenju, vrijeme se ne pojavljuje u isti mah kad i prvobitna materija, koja se kreće, nego zahvaljujući Demiurgu, bogu graditelju svijeta, koji unosi red u nju. Platon u ovom mitu izjednačava vrijeme s kretanjima na nebu, s pravilnim kretanjima zvijezda, to jest kretanjima koja se odvijaju po matematičkim zakonima.
Sensorium Dei
Grčki astronomi su izumili razne sustave za mjerenje: sunčane ure, astrolabe i klepsidre pomoću kojih se vrijeme mjerilo mnogo točnije nego što se to moglo činiti u vrijeme kada je živio Aristotel. Ali pri tom oni u toj oblasti nisu donijeli, što je čudno, ništa što bi na pojmovnom planu predstavljalo veliku novinu. Sv. Augustin se, oslanjajući se i sam na Plotinove teorije, u IV. vijeku ponovno prihvatio analiziranja vremena, i pri tom je pokazao kako je pojam vremena vezan za naš doživljaj vremena. On je, na primjer, prvi na Zapadu pokušao dokazati teoriju kako mi o prošlosti i o budućnosti mislimo u isti mah kada i o sadašnjosti; te da postoje prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, i da su sva tri istovremeno prisutna u svijesti. Prema tome, možemo reći kako je Augustin težio približiti predstavu o vremenu nekoj svijesti o svemiru koja ima izvjesne sličnosti s onim što će Newton nazvati sensorium Dei,
Kasnije će Kant reći kako je vrijeme apriorna forma naše osjetilnosti, baš kao i prostor. Srednjovjekovni i renesansni filozofi potpuno su drugačije poimali vrijeme, ali vrlo dobro osjećamo kako je za Sv. Augustina vrijeme predstavljalo i nešto što na neki način postoji neovisno od materijalnih pojava u kojima se ono ispoljava i koje služe samo za to da bi se ono moglo mjeriti.
