Vrlo je važno shvatiti da pravo samopouzdanje ne ovisi o tome što smo postigli i što smo osvojili, jer takvo samopouzdanje ne donosi stvarno unutrašnje postignuće. Štogod da radimo, uvijek želimo imati sve više i više.Pravo samopouzdanje znači pronaći ispunjenje i zadovoljstvo s onim što predstavljamo u ovom svijetu. Neku budalasti ljudi misle da je takvo razmišljanje, takvo samopouzdanje, takva vrsta unutarnjeg mira zapravo prepreka u postizanju velikih stvari.
Međutim, istina je upravo suprotna tome. Što su čišći naši motivi, što je veća naša odvažnost i vjera postizanje stvari koja su iznad naše mašte. Kad imamo takvo unutarnje samopouzdanje, sve čemu težimo postaje lako. Može biti teško mentalno, i može biti teško psihički, ali kad imamo volju, samopouzdanje i vjeru, to stvari čini lakšim.
Bhagavad-gita poučava kako bismo trebali biti vezano za obavljanje svoje dužnosti, ali da ne bismo trebali biti vezani za plodove svoga rada. Uspjeh ili neuspjeh, poštivanje ili nepoštivanje, pobjeda ili poraz, ako smo previše vezani i postanemo depresivni zbog neuspjeha ne možemo zaista postići neki uspjeh.
Poznata je priča o Wilmi Rudolf iz Tennessija u Americi. U svom ranom djetinjstvu imala je dječju paralizu i nosila je pomagala za hodanje što je uzrokovalo teške povrede na nogama koje medicina nije mogla tretirati. Specijalisti su joj rekli: “Nikada u životu nećeš moći zakoračiti, napraviti jedan korak, moraš se pomiriti s invalidskim pomagalima do svoje smrti.”