„Ako otpustite malo, imat ćete malo mira”, rekao je Ajahn Chah. „Ako otpustite mnogo, imat ćete mnogo mira.”
Eckhart Tolle smatra da mi kreiramo probleme i držimo se njih jer nam oni daju osjećaj identiteta. Ako pustimo ono što nam tog trenutka daje snažan emotivni osjećaj, što nam onda ostaje?
„Čvrsto drži balon”, čujem glas brižne majke koja je upravo prošla pored mene s djetetom. Istovremeno čujem i svoj glas iz sjećanja – u trenucima kada sam slušala slična upozorenja, a i kada sam ih sama izgovarala.
Čvrsto drži balon… Kako jednostavna stvar, a koliko kompleksna u trenutku kada pravimo prve korake u životu. Sve jasno vidimo tih prvih dana, ali nam nije jasno kakav je to novi poredak u koji smo uskočili i kakvi su to sve običaji koji će nas obilježiti i kasnije. Kako bi bilo lijepo da nas je netko baš tada, u tim oblikujućim momentima, možda i sekundama, učio puštanju.
Mislim, baš to – pusti balon i gledaj ga kako odlazi. Puštaj balone, jedan za drugim i gledaj kako nestaju u nebu, nošeni vjetrom, poput oblaka. „Oblak ne zna zbog čega se kreće upravo tim smjerom i tom brzinom”, napisao je Richard Bach.
„On osjeća impuls – onamo sad moram. Ali nebo zna zbog čega i kuda svi oblaci idu. I ti ćeš znati kada se uzdigneš dovoljno visoko da vidiš iznad oblaka.”
Dobivati dok gubimo. Ljude, stvari, misli, ideje, snove.
Dobivati dok gubimo. Ponavljam sebi dugo. Ne znam točno kada je počelo, samo znam da traje toliko da više ne može biti faza kroz koju prolazim tako što govorim sebi kako je samo faza. I nisam u tome sama, naprotiv. Znam još mnogo bliskih osoba pa i nekoliko bliskih po duši, iako nismo u kontaktu.
Znam i one s kojima se samo u prolazu pozdravim, znam i neke samo po uzdahu, pognutoj glavi, ubrzanom hodu ili odsutnom pogledu. Znam i da oni koje ne znam i ne poznajem osobno surfaju na tzunamiju. Rekla bih ovih posljednjih dana, kada bi se to računalo i mjerilo danima…
Paralelno sa slikom lutajućih slobodnih balona koje smo izgubili i srce nam se kidalo za njima, ili smo kažnjeni što smo ih izgubili ili smo bili tužni što su možda bili posebni, najljepši, jedini, mandale od pijeska su sijale u mom umu i srcu.
Slika monaha na Tibetu kako u onim čudesnim narančastim odorama sjede oko mandale i slažu zrnce po zrnce pijeska uklapajući jedinstvenu, punu boja, magičnu, simboličnu mandalu. Sati klize niz prste strpljivih vladara pažnje, koji sjede nagnuti nad svojim dijelovima cjeline, dok milioni obojenih zrnaca pijeska padaju kroz zrak, vjerojatno lagan i prozračan, pročišćen zvucima flaute, bubnjeva i cimbala.
Zamišljam kako kroz svako zrno prolazi zvuk, kako ga nosi vibracija, kako se spušta na pod u točno iscrtanu površinu i nalazi svoje mjesto, svoju svrhu, ispunjava svoj zadatak. Dani, sati, vibracije, misli, svijest i slika njihovog uma ili srca ili možda i našeg uma kroz njihove oči, i mandala na kraju, kada je gotova, jednim pokretom ruke u trenu nestaje.
Monasi je uništavaju kako bi ukazali na prolaznost života i prenijeli poruku kako njihov rad nije bio uzaludan, iako je prolazan i da se u samom radu uživa možda i više nego u rezultatima rada. Njihova dobit je mnogo veća od vječne slike, nepomične i nepromjenjive. Njihova dobit je sloboda.
Umjetnost puštanja i prepuštanja. Kako veličanstveno lako i za nas zapadnjake ujedno blistavo strašno – puhnuti, ili rukom mahnuti i uništiti sate predanog rada.
Ali, kome taj rad pripada? Kome je posvećen? Koga boli zaista što ta mandala više ne postoji? Ili što je balon nestao? Ili što jednostavno nekoga ili nešto morate pustiti?
Ne vezivati se – to me je dugo mučilo, priznajem. Tinjalo i protivilo se mojim uvjerenjima, stavovima, koji pak stoje kao tvrđave osobnosti i ne popuštaju jer – kada bi se oni srušili, što ostaje? Tako bar tvrdi uporna podsvijest. Ne vezivati se je bockalo i moje srce, željno vezivanja, povezivanja, puno želja.
„Mislim da sam konačno shvatila što to stvarno znači”, rekla sam prije neki dan. Stvarno, naravno, ne postoji. Stvarno je ono u što mi vjerujemo da je stvarno. Ali bilo mi je važno da sam shvatila, hm, možda bolje reći – osjetila, što to (možda samo za mene) znači. Ne vezivati se za našu percepciju događaja i osoba. Jer su one samo to – naša percepcija.
To ne isključuje povezanost s događajima i osobama i stvarima. Možemo itekako biti posvećeni i predani i upućeni, ali istovremeno ne biti vezani za našu percepciju onoga čemu se dajemo.
Kada se uzdignemo da vidimo iznad oblaka, možemo biti i nebo i vjetar i smjer i oblak koji luta i balon koji traži svoje mjesto, ili možda samo promatra svijet pod sobom. Možemo biti slobodni i svoji, i tuđi cijelim svojim bićem.
Nekad toliko ljepote imam u sebi, toliko riječi neizgovorenih, dubina nedodirnutih, bolova neodbolovanih i prelijepih širina u koje bih vas smjestila. Ne znam što to nekad spriječi tu bujicu.
Možda to „drži (se) čvrsto”. Možda treba netko puhnuti u mene i da se onda rastočim u tisuće zrnaca pijeska kroz koje se prelama svjetlost. Možda je takav dah i dao život prvom čovjeku. Dao mu je boju, zadatak i smisao. Idi i budi.
Eckhart Tolle smatra da mi kreiramo probleme i držimo se njih jer nam oni daju osjećaj identiteta. Ako pustimo ono što nam tog trenutka daje snažan emotivni osjećaj, što nam onda ostaje?
„Ako otpustite malo, imat ćete malo mira”, rekao je Ajahn Chah. „Ako otpustite mnogo, imat ćete mnogo mira.”
Ostaje nam mir.
Jasmina Stojanović/lovesensa
