Sve dok je u punoj životnoj snazi, čovjek zaboravlja golu istinu o smrti s kojom se mora suočiti. Budalast čovjek ne postavlja pitanja o pravim problemima života. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena pred očima vidi svjedočanstva smrti. To je razlika između animalizma i humanizma. Inteligentan čovjek zna da je smrt rođena s njegovim rođenjem. Zato se priprema za sljedeći život ili oslobođenje od bolesti uzastopna rađanja i umiranja.
Ljudski je pitati
U šetnji s ocem, malo dijete neprekidno zapitkuje. Postavlja bezbroj neobičnih pitanja i otac ga mora zadovoljiti pravilnim odgovorima. Kad sam u obiteljskom životu bio mladi otac, moj drugi sin, koji mi je bio stalni pratilac, zasipao me stotinama pitanja. Jednog je dana pokraj našeg tramvaja prolazila svadbena povorka. Četverogodišnjak je, kao i obično, upitao kakva je to povorka. Dobio je sve moguće odgovore na svoje tisuću i jedno pitanje o svadbi i na kraju je upitao je li njegov vlastiti otac oženjen! Sva se prisutna starija gospoda glasno nasmijala na to pitanje, iako se dječak zbunio, ne znajući zašto se smijemo. U svakom slučaju, dječaka je na neki način zadovoljio njegov oženjeni otac.
Pouka koju možemo izvući iz ovog događaja je da je ljudsko biće, kao razumna životinja, rođeno da postavlja pitanja. Što više pitanja postavlja, to više napreduje u svojim znanstvenim nastojanjima. Cijela materijalna civilizacija temelji se na tom izvorno velikom broju pitanja koje mladi postavljaju starijima. Kada starije osobe ispravno odgovaraju na pitanja mladih, civilizacija napreduje, korak po korak. Međutim, najinteligentniji se čovjek raspituje što se dešava nakon smrti. Manje inteligentni postavljaju manje značajna pitanja, dok pitanja inteligentnih ljudi sežu sve dalje i dalje.
Krugu najinteligentnijih ljudi pripadao je i Maharadža Parikšit, veliki kralj čitavog svijeta, kojega je brahmana neočekivano prokleo da za sedam dana umre od zmijskog ujeda. Brahmana koji ga je prokleo bio je samo dječak, ali je ipak bio veoma moćan. Nesvjestan značaja velikoga kralja, budalasto ga je prokleo da umre za sedam dana. Dječakov otac, kojega je kralj uvrijedio, kasnije je žalio zbog toga. Kad je kralj saznao za zlokobno prokletstvo, odmah je napustio svoju palaču i otišao na obalu Gange, koja je tekla u blizini njegove prijestolnice, kako bi se pripremio za predstojeću smrt. Budući da je bio veliki kralj, skoro svi veliki mudraci i učenjaci okupili su se na mjestu na kojem je kralj postio prije napuštanja svoga smrtnog tijela.
Na kraju je stigao i Šukadeva Gosvami, najmlađi svetac u to doba, i bio jednoglasno izabran za predstojnika skupa, iako je njegov veliki otac također bio prisutan. Kralj je s poštovanjem ponudio Šukadevi Gosvamiju najviše počasno mjesto i postavio mu pitanja o napuštanju ovoga smrtnog svijeta, koji je trebao napustiti za sedam dana. Veliki kralj, kao dostojan potomak Pandava, velikih bhakta, postavio je velikome mudracu Šukadevi slijedeća važna pitanja: „Dragi moj gospodine, ti si najveći transcendentalist i zato te ponizno molim, dopusti mi da ti postavim pitanja o mojim dužnostima u ovom trenutku. Ja sam na pragu smrti. Što trebam učiniti u ovom presudnom času? Molim te, reci mi, gospodaru moj, što trebam slušati, što obožavati i koga se sada sjećati? Veliki mudrac kao što si ti ne boravi u domu obiteljskog čovjeka više nego što je potrebno. Stoga sam veoma sretan što si milostivo došao u vrijeme moje smrti. Molim te, uputi me u ovom presudnom trenutku.”
Na kraljevu usrdnu molbu, veliki je mudrac autoritativno odgovorio na njegova pitanja, jer je bio veliki transcendentalni učenjak obdaren svim dobrim odlikama, kao dostojan sin Badarayane, Vyasadeve, izvornog sastavljača vedske književnosti. Šukadeva Gosvami reče: „Dragi moj kralju, tvoja su pitanja veoma važna i blagotvorna za sve ljude svih vremena. Takva su najuzvišenija pitanja značajna, jer ih potvrđuju učenja vedanta-darsane, zaključka vedskog znanja. Ona su atmavit-sammatah, što znači da oslobođene duše, koje imaju potpuno znanje o svom duhovnom identitetu, postavljaju takva važna pitanja kako bi rasvijetlile znanje o Transcendenciji.”
Svatko misli da nikada neće umrijeti
Srimad-Bhagavatam je prirodni komentar na veliku Vedanta (ili Šariraka) sutru, koju je sastavio Šrila Vyasadeva. Vedanta-sutra je najuzvišeniji vedski spis i sadrži suštinu osnovnih pitanja o transcendentalnom predmetu duhovnog znanja. Ali kada je Šrila Vyasadeva sastavio ovu veliku raspravu, njegov um nije bio zadovoljan. Tada je susreo Šri Naradu, svog duhovnog učitelja, koji mu je savjetovao da opiše Božansku Osobu. Primivši taj savjet, Vyasadeva je meditirao na počelo bhakti-yoge, koje mu je jasno pokazalo što je Apsolut, a što relativnost, maya. Spoznavši savršeno njihovu prirodu, sastavio je veliku pripovijest Šrimad-Bhagavatam, predivni Bhagavatam, koji počinje sa stvarnim povijesnim činjenicama iz života Maharadže Parikšita.
Vedanta-sutra počinje ključnim pitanjem o Transcendenciji. Athato brahma-jijnasa: „Sada se trebamo raspitivati o Brahmanu, ili Transcendenciji.” Sve dok je u punoj životnoj snazi, čovjek zaboravlja golu istinu o smrti s kojom se mora suočiti. Budalast čovjek ne postavlja pitanja o pravim problemima života. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena pred očima vidi svjedočanstva smrti. To je razlika između animalizma i humanizma. Životinja kao jarac ne osjeća predstojeću smrt. Premda mu kolju brata, on će, primamljen ponuđenom zelenom travom, mirno stajati čekajući da ga sljedećeg zakolju. S druge strane, ako ljudsko biće vidi da neprijatelj ubija njegove bližnje, borit će se da spasi brata ili će, ako je moguće, otići da spasi vlastiti život. To je razlika između čovjeka i jarca.
Inteligentan čovjek zna da je smrt rođena s njegovim rođenjem. Zna da umire svakog trena i da će završni udarac biti zadan čim se njegov životni vijek okonča. Zato se priprema za sljedeći život ili oslobođenje od bolesti uzastopna rađanja i umiranja. Međutim, budalast čovjek ne zna da se ljudski oblik života dostiže nakon niza prošlih rođenja i smrti koje nameću zakoni prirode. Ne zna da je živo biće vječno, da se ne rađa i ne umire. Rođenje, smrt, starost i bolest izvana su nametnuti živom biću zato što je u dodiru s materijalnom prirodom i što je zaboravilo svoju vječnu, božansku prirodu i kvalitativno jedinstvo s Apsolutnom Cjelinom. Ljudski život pruža priliku za spoznaju te vječne činjenice, istine. Tako nam na samom početku Vedanta-sutra savjetuje da se sada, kada imamo ovaj dragocjeni oblik ljudskog života, raspitujemo o tome što je Brahman, Apsolutna Istina.
Što je zaista važno u ljudskom životu?
Nedovoljno inteligentan čovjek ne raspituje se o transcendentalnom životu. Umjesto toga, raspituje se o raznim nevažnim stvarima koje se ne tiču njegova vječnog postojanja. Od samog početka svog života traži odgovore od majke, oca, učitelja, knjiga i raznih drugih izvora, ali ne dobiva prava obavještenja o svom stvarnom životu.
Kao što smo već spomenuli, Maharadža Parikšit bio je upozoren da će umrijeti za sedam dana i odmah je napustio svoju palaču kako bi se pripremio za sljedeći stadij. Kralj je imao za to na raspolaganju sedam dana, ali mi, iako znamo da ćemo sigurno umrijeti, ne znamo točno kad će nas smrt snaći. Ja ne znam hoću u sljedećem trenutku umrijeti. Čak ni tako veliki čovjek kao što je Mahatma Gandhi nije mogao predvidjeti da će u sljedećih pet minuta umrijeti, niti su njegovi veliki pratioci mogli naslutiti njegovu skoru smrt. A ipak, sva se takva gospoda predstavljaju kao veliki vođe ljudi. Za razliku od čovjeka, životinja nema znanje o životu i smrti. Čovjek, u pravom smislu te riječi, raspituje se o sebi i o tome što je. Odakle je došao i gdje odlazi nakon smrti? Zašto je izložen trostrukim bijedama, iako ih ne želi? Čovjek se od djetinjstva raspituje o tako puno stvari, ali nikada se ne raspituje o pravoj suštini života. To je animalizam.
Kad se radi o četiri načela životinjskog života, nema razlike između čovjeka i životinje, jer svako živo biće jede, spava, strahuje i razmnožava se. Ali samo je ljudski život namijenjen raspitivanju o vječnom životu i Transcendenciji. Ljudsko je biće stvoreno za istraživanje vječnog života i Vedanta-sutra mu savjetuje da to učini sad ili nikad. Ako to propusti, sigurno će se po zakonima prirode ponovo vratiti u životinjsko kraljevstvo. Zato se budalasti čovjek, iako naizgled čini napredak u materijalnoj znanosti – jedenju, spavanju, strahovanju i razmnožavanju – po zakonu prirode ne može osloboditi okrutnih ruku smrti.
Zakon prirode djeluje pod kontrolom triju guna – vrline, strasti i neznanja. Oni koji žive u vrlini, uzdižu se na višu, duhovnu razinu života, oni koji žive u strasti zadržavaju svoj sadašnji položaj u materijalnom svijetu, a oni koji žive u neznanju sigurno se degradiraju u niže vrste života. Suvremeno uređenje ljudske civilizacije opasno je, jer ne pruža obrazovanje o suštinskim načelima života. Poput životinja, ljudi ne znaju da će po zakonima prirode biti zaklani. Zadovoljni su busenom zelene trave, ili s takozvanim veselim životom, poput jarca koji čeka u klaonici.
Grihamedi i grihastha
Prema Šri Šukadevi Gosvamiju, grihamedhi, osoba koja je poput jarca u klaonici vezana za obitelj, društvo, zajednicu, narod ili čovječanstvo u cjelini, u pogledu problema i potreba životinjskog života – jedenja, spavanja, strahovanja i razmnožavanja – i koja nema znanje o Transcendenciji, nije bolja od životinje. Može se raspitivati o fizičkim, političkim, gospodarskim, kulturnim ili obrazovnim pitanjima, privremenog, materijalnog značaja, ali ako se ne raspituje o počelima transcendentalnog života, treba se smatrati slijepcem koji je nošen neobuzdanim čulima i koji će uskoro pasti u jamu. To je opis grihamedhija.
Suprotnost grihamedhiju je grihastha. Grihastha ašrama, ili okrilje duhovnog obiteljskog života, dobro je kao i život sannyasija, pripadnika odvojenog reda života. Bez obzira je li netko obiteljski čovjek ili sannyasi, treba postavljati značajna pitanja. Sannyasi je lažan ako se ne zanima za postavljanje suštinskih pitanja, a grihastha je vjerodostojan ako je sklon takvom raspitivanju. Međutim, grihamedhija zanimaju samo životinjske potrebe života. Po zakonima prirode, život grihamedhaja pun je bijede, dok je život grihasthe pun sreće. Ali u suvremenoj ljudskoj civilizaciji, grihamedhiji se predstavljaju kao grihasthe. Zato trebamo znati tko je tko. Grihamedhijev je život pun poroka, jer ne zna kako treba voditi obiteljski život. Ne zna da je pod kontrolom moći koja upravlja i nadzire njegove djelatnosti i nema pojma o svom budućem životu. Grihamedhi je slijep za svoju budućnost i nije sklon postavljanju suštinskih pitanja. Sputan je okovima vezanosti za lažne stvari s kojima dolazi u dodir u svom privremenom postojanju i to je njegova jedina kvalifikacija.
Noću, takvi grihamedhiji trate svoje dragocjeno vrijeme na spavanje ili zadovoljavanje svojih seksualnih nagona gledajući filmove ili posjećujući klubove i kockarnice u kojima se prepuštaju ženama i alkoholu. Tijekom dana, uludo troše svoj dragocjeni život na zgrtanje novca ili, ako imaju dovoljno novaca, na pružanje udobnosti članovima svoje obitelji. Njihov životni standard i osobne potrebe povećavaju se s povećanjem osobnog dohotka. Nema kraja njihovim troškovima i nikada im nije dosta. Tako dolazi do neograničenog nadmetanja u gospodarskom razvoju, a mir iščezava iz ljudskog društva. Svatko se bavi istim problemima zarađivanja i trošenja, ali u suštini, mora ovisiti o milosti majke prirode. Kada dođe do opadanja uroda ili prirodnih nepogoda, jadni planski političar krivi za to okrutnu prirodu, ali ne istražuje tko i kako upravlja zakonima prirode. To pažljivo izbjegava.
Međutim, Bhagavad-gita objašnjava da zakonima prirode upravlja Apsolutna Božanska Osoba. Sam Bog upravlja prirodom i njezinim zakonima. Ambiciozni materijalisti katkada istražuju dio zakona prirode, ali nikada se ne pitaju tko je tvorac tih zakona. Većina njih ne vjeruje u postojanje apsolutne osobe, ili Boga koji upravlja zakonima prirode. Istražuju načela interakcija različitih elemenata, ali zanemaruju vrhovne smjernice koje omogućuju takve interakcije. O tome ne postavljaju pitanja niti imaju odgovore. Međutim, druga izreka Vedanta-sutre daje odgovor na suštinsko pitanje o Brahmanu, tvrdeći da je Vrhovni Brahman, Vrhovna Transcendencija, Onaj iz kojega sve nastaje. Konačno, On je Vrhovna Osoba.
Budalasti grihamedhi ne oskudijeva samo u znanju o prolaznoj prirodi određene vrste tijela koje je dobio, već je i slijep za pravu prirodu zbivanja u svakodnevnom životu. Može vidjeti da je njegov otac, majka, rođak ili susjed umro, a ipak se ne pita hoće li ostali članovi njegove obitelji umrijeti. Ponekad je svjestan da će svi članovi njegove obitelji umrijeti danas ili sutra, kao i on sam. Može znati da je cijela predstava obitelji, zajednice, društva, naroda itd. samo prolazan mjehurić u zraku, bez trajne vrijednosti. A ipak luduje za takvim privremenim stvarima i ne obraća pažnju na značajna životna pitanja. Nema znanje o odredištu nakon smrti. Naporno radi kako bi zadovoljio privremene potrebe svoje obitelji, društva ili naroda, ali nikada ne čini ništa za svoju budućnost, niti za budućnost drugih koji će napustiti ovaj stadij života.
Privremenost života
U javnim vozilima, kao što su vlakovi, susrećemo nepoznate ljude, sjedimo s njima i nakratko postajemo članovi istog vozila, ali tijekom vremena razdvajamo se i nikad se više ne susretnemo. Slično tome, tijekom dugog prolaznog života, dobivamo privremeni smještaj u takozvanoj obitelji, zemlji ili društvu, ali kad vrijeme istekne, protiv svoje volje se razdvajamo jedni od drugih, i nikad se više ne susretnemo. Postoji toliko mnogo pitanja vezanih uz privremene životne situacije i naše prijatelje u njima, ali grihamedhi se nikada ne raspituje o stvarima trajne prirode. Svi smo zauzeti pravljenjem dugotrajnih planova na raznim vodećim položajima, nesvjesni trajne prirode stvari takve kakve jesu. Šripada Šankaracarya, koji je osobito nastojao raspršiti to neznanje u društvu i koji je zastupao kult duhovnog znanja o sveprožimajućem neosobnom Brahmanu, rekao je u očaju: „Djeca se igraju, mladići se zabavljaju s djevojkama, a starci ozbiljno razmišljaju kako da isprave promašeni život ispunjen borbom. Ali, nažalost, nitko nije spreman da se ozbiljno raspituje o znanosti o Brahmanu, Apsolutnoj Istini.”
Šri Šukadeva Gosvami, kojega je Maharadža Parikšit zamolio da ga pouči, odgovorio je na kraljeva pitanja savjetujući mu sljedeće:
tasmad bharata sarvatma
bhagavan isvaro harih
srotavyah kirtitavyas ca
smartavyas cecchatabhayam
„O potomče Bharate, dužnost je smrtnog čovjeka da se raspituje o Svevišnjem, sluša o Svevišnjem, slavi Svevišnjeg i meditira na Svevišnjeg, koji privlači sve jer u potpunosti posjeduje sve obilje. On se zove Hari, jer samo On može osloboditi živo biće uvjetovanog postojanja. Ako se želimo osloboditi uvjetovanog postojanja, moramo se raspitivati o Apsolutnoj Istini, tako da nam milostivo daruje život savršene slobode.” (Šrimad-Bhagavatam 2.1.5)
Šri Sukadeva Gosvami posebno je upotrijebio četiri riječi da bi ukazao na Apsolutnu Božansku Osobu. Te riječi razlučuju Apsolutnu Osobu, Parabrahman, od drugih osoba koje su iste prirode kao On. Apsolutna Božanska Osoba je oslovljena kao sarvatma, sveprožimajuća, jer nitko nije odvojen od Njega, iako nije svatko toga svjestan. Božanska Osoba u obliku Svoje potpune ekspanzije prebiva u srcu svih živih bića kao Paramatma, Nad-duša, zajedno s individualnom dušom. Zato svaka individualna duša ima prisan odnos s Njim. Zaboravivši taj vječno postojeći bliski odnos s Njim, od pradavnih vremena živi uvjetovanim životom. Ali Svevišnji, kao Bhagavan, vrhovna osoba, može odmah uzvratiti na poziv bhakte. On je savršena osoba i stoga su Njegova ljepota, obilje, slava, snaga, znanje i odvojenost neograničeni izvori transcendentalnog blaženstva za individualnu dušu. Individualnu dušu privlače sva ta obilja kad ih nesavršeno očituju druge uvjetovane duše, ali ne nalazi zadovoljstvo u takvim nesavršenim očitovanjima i zato neprekidno traga za savršenim. Ništa se ne može usporediti s ljepotom, znanjem i odvojenošću Božanske Osobe. Povrh svega, On je išvara, vrhovni upravitelj. Mi se sada nalazimo pod upravom policije velikoga kralja. Policijska uprava nametnuta nam je zbog našeg nepokoravanja zakonu. Ali Gospodin je Hari i stoga može uzrokovati nestanak našeg uvjetovanog života dajući nam punu slobodu u duhovnom postojanju. Zato je dužnost svakog čovjeka da postavlja pitanja o Njemu i tako se vrati Bogu.