Shvatio sam. Premda malo kasno, ali ipak, shvatio sam. Osamljenost je ulaznica za očaj. Dobili ste najbolje mjesto najboljeg komada najboljeg kazališta. Radujete li se? Uh, toliko da sve činite da na predstavu ne odete. Molim!!?? Kad je tako, počujte riku telefonije: zovu garderobijeri, intedanti, glumčine, šminkeri, šaptači (osobito oni), umoljavaju, preklinju, drhture tijelom i vibriraju glasom: „Ma, dajte, za Boga miloga, znate li koliko smo dugo uvježbavali predstavu, a vi ne ćete doći? Znate li koliko živaca, žući, slezene i srca smo uništili, a vi… zbog čega… kako? Samo tako?! Ma dajte… Nemoguće… nemoguće…“
„E, moguće, moguće… Itekako, itekako. Tugovan jesam, nesretnik (uvjetno rečeno) popriličan, izgubljenik da ne pričam, ali očajnik nisam. I točka.“ „Ali, očaj, gospodine, to vam je takvo jedno čisto, uzvišeno stanje, pa svi veliki umjetnici su bili očajnici, u očaju je Feniks izniknuo iz pepela, polumajstor pobijedio majstora, očajni Romeo i Julija postaše najslavniji ljubavnici svih vjekova; njegovo veličanstvo očaj je izumilo trojanskoga konja, penicilin, pa pogledajte samo najveće gubitnike svjetskih ratova kako zajahaše onog malo prije spomenutog Feniksa i postaše najrazvijenije i najrazvikanije sile svijeta, prelistajte nobelovce, pa svi oni su bili očajnici na neki način…“
„Dosta. Ne ću se baviti vama, gospodine Očaju. Niti ću gram pozornosti posvetiti vašim predšasnicima – osamljenicima. Svu svoju pažnju ću usmjeriti prema vašem antipodu – usamljenicima. Jer, između usamljenosti i osamljenosti velika je razlika. Usamljenik je čovjek koji bježi od društva, od socijalizacije, ali rado druguje sa samim sobom, osamljenik čak ni to. Eventualno će otrpjeti šaptača iz one predstave očajnika koji se smjestio između njegove osamljenosti i nepatvorenog očaja i uvažiti njegove tihoglase da napravi još jedan mali, jedan sićušni korak prema čistilištu očaja, ono kao kad se nagneš nad zaleđenu padinu pa klizneš niz nju i sad kliziš prema ponoru nastojeći se grozničavo noktima ukliniti u led, i to ti, pred samim ambisom i uspijeva (čak te ne obeshrabruje ni pogled na oderane prste iz kojih proviruju tanke kosti).
Usamljenik je sveta osoba, tihi, odgojeni, civilizirani, pritajeni očajnik, za razliku od ovog gornjeg koji drvlje i kamenje, nebo i podneblje svaljuje na osamu. On recitira i one pjesnike koji nisu tragično skončali, glazbenu školu ne napušta prije vremena, nikad ne obuva neočišćene cipele, ne oblači neurednu odjeću premda se ne nosi uvijek po zadnjoj modi, uvijek je uredno ošišan, galantan i preko granice izdržljivosti, ne psuje, rijetko pije, jedino mu se u manu može upisati malo izraženiji gurmanluk, ako to jest mana, jer nije odviše nepristojno životnu tugu utapati u hrani, ako je ona već po zdravlje u većim količinama štetna.
Što ga je nagnalo na tu avanturicu života koja se usamljenost zove? Nestrpljenje? Nesreća? Genetski kod? Slabo ili u pogrešno vrijeme izraženi nagoni? Ništa od toga, ili od svega pomalo, ali ne presudno. Jedan je jedini valjani razlog, a nazvat ću ga jednom pomalo bizarnom složenicom: duhovna međuzvjezdanost. Usamljenik je kasno uočio zvijezde, a kada ih je uočio, postao je najnepomirljiviji,najtragalačkiji raspoloženi duhovnik među njima i s njima, astralni vitez, počesto donkihotovske provenijencije. Stario je, inficiran tom raritetnom magijom, umjereno i strpljivo, taj infantilni realist, za koplje mladolikiji pred svojim ogledalom negoli pred rijetkim prijateljima, tišina je oko njegove aure stvorila tako neprobojni štit da su i najpravilniji zvuci u dodiru s njom dobijali uvijek pogrešnu rezonancu; ako je poneka ljubav i dostizala visoke frekvencije njegove usamljenosti ljubav je uzvraćao samo onda kada mu je ona više oduzimala nego davala, a sve zbog naglo probuđenog straha (to razumljivo jer bezuvjetna ljubav je i kod njega bila bezuvjetna samo bi ga radije vidjela pod konjskim sapima nego uspravna u sedlu). Usamljenik sebe nikad nije smatrao usamljenikom (to je jedina moguća projekcija one magijske međuzvjezdanosti), nikad mučenikom, umor je bilo prenaglašeno stanje njegove dnevne svijesti, a grozničavo bdjenje noćne, ali, pored svega, uvijek je za svakoga imao strpljenja i razumijevanja, pametnog savjeta i nesebične brižnosti, spreman na duhovno iscjeljenje na principu nauči me loviti ribu, a ne lovi ribu za mene. Odavno je osviješten da pravim duhovnim tragačem može biti samo jedan iz mase koji ne hrli mnoštvu jednoga – Bogu prije nego dostigne transparentnog i istinitog sebe koji je netransformirano božanstvo.
„Ima li nade za svijet?“, nikad ne će pretpostaviti pitanju: „Ima li nade za pojedinca u svijetu koji već pomalo gubi svaku nadu?“, jer genijalne i samozatajne individue koje su mijenjale i usavršavale ovaj svijet nikad nisu prestajale biti božanski usamljenici čak ni onda kada su započinjale svoj život najvećih osamljenika, gotovo na rubu, pa čak i preko ruba očaja.
Očajnik – površni zvjezdoznanac – pravi duhovni tragač – usamljenik jedne vrste koja je sačuvala nadu barem u međuzvjezdanosti – to je spirala koja spašava i koja će spasiti svijet.
Zlatko Tomić, književnik
Naručite autorovu knjigu
Knjigu Zlatka Tomića naslova San je ime stvarnosti, možete po cijeni od 50 kn naručiti direktno preko našeg portala kontaktom na mail [email protected]
