50-tih godina prošlog stoljeća, austrijski učenjak Walther Eidlitz je objavio knjigu pod imenom “Nepoznata Indija”. U njoj piše o svojoj potrazi za Istinom i svom susretu sa Shri Maharajom – svojim guruom, kojeg je sreo na Himalajama 20 godina ranije. Priča je već poznata – zapadnjački tragatelj pronalazi indijskog učitelja i odluči prigrliti tradicionalni oblik istočnjačke duhovnosti.
Ali priča se nastavlja. Kako prolaze godine, Eidlitz se pronalazi u Indiji opsjednutoj Drugim Svjetskim Ratom te je smješten u zarobljenički logor skoro 6 godina. Tijekom svog zatočeništva upoznaje Sadanandu, njemačkog gospodina u indijskoj haljini, koji je također zatvorenik. Oni se sprijatelje i Sadananda predstavi Eidlitzu vaišnavizam (“obožavanje Višnua ili Krišne”). Sadananda je bio iniciran u ovoj ezoteričnoj tradiciji od strane Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura, sveca i učenjaka iz Bengala te je bio je nestrpljiv podijeliti svoje znanje s drugima, posebno s Eidlitzom.
Impresioniran Sadanandim znanjem i mudrošću, Eidlitz osjeća da mu je Sadananda proširio znanje koje je primio od Shri Maharaja i time prihvaća Sadanandu kao novog gurua. Dakle, “Nepoznata Indija” o kojoj piše o Eidlitz nije ne opisuje samo egzotičnu zemlju, niti predstavlja učenja najčešće povezana s hinduizmom. Umjesto toga, Eidlitz prepoznaje vaišnavizam kao skrivenu slavu Indije.
Netko se može zapitati zašto bi se vaišnavizam smatrao “skrivenim”. Enciklopedija Britannica 1996-te godina navodi kako vaišnave sačinjavaju 70% indijskog hindu-orjentiranog stanovništa koje je tada brojalo 800 milijuna stanovnika (25% su šivaiti, 5% su neo-hindusi ili reformirani hindusi različitih učenja). Tako vaišnavizam čini većinu Hindu svijeta. Usprkos tomu, Zapadu je nepoznat ne samo pojam vaišnavizma već i tradicija koju prenosi.
Za nepoznavanje vaišnavizma djelomično je odgovorna i konferencija Svjetskog Sabora za Religije (World Parliament Religions Conference) koja se održala 1893. u Čikagu i kojoj je prisustvovao Vivekananda iz Ramakrishna Misije kao indijski predstavnik hinduizma. Na toj je konferenciji, Vivekananda je Zapadu popularizirao hinduizam koji obožava mnoge Bogove te Advaita Vedantu (impersonalistički pogled na stvarnost). Da je, kojim slučajem, neki vaišnava bio pozvan na taj skup predstavnika svjetskih religija, danas bismo mogli imati vrlo različitu predodžbu hinduizma.
Vaišnavizam je, upravo suprotan od ‘Vivekanandinog hinduizma’, jer ne samo da je monoteistička tradicija već ima i vrlo personalan pogled na Boga. Bog (Višnu, Krišna, Rama…) može imati mnogo imena, ekspanzija i avatara (inkarnacija), ali se smatra jednim Vrhovnim Bogom, Ocem sveg živoga i Stvaraocem svemira.
Drugim riječima, vaišnavizam možda nije toliko poznat oblik hinduizma, ali je indijska najbogatija i najvrijednija duhovna tradicija. Sljedbenici vaišnavizma shvaćaju to učenje univerzalnom, nesektaškom teističkom tradicijom. Izvorno, vaišnavska se tradicija naziva sanatana-dharma, “vječna religija duše” jer se smatra univerzalnom istinom, primjenjivom među ljudima diljem svijeta. Krišna se, na primjer, ne smatra indijskim Bogom, već se odnosi na istog Boga koji je obožavan u Judeo-kršćanskoj tradiciji, dok se Brahma, Šiva, Ganesh i ostala božanstva prihvaćaju kao vrlo uzvišena bića, poput anđela.
Steven J. Rosen
