Oduvijek su Vede za većinu kulturnog svijeta ostajale enigmatične iako se u odlomcima često pojavljuju na prvim stranicama raznih udžbenika i monografija filozofije, povijesti i književnosti s dignitetom najstarijih spisa čovječanstva. Nerijetko površno prezentirane i nekompletno prikazane, Vede ostaju maglovite, sunovraćene u neka davna, takozvano primitivna vremena koja s našom uzavrelom tehno-civilizacijom nemaju drugih referenci osim one komparativne koja, naravno, govori u prilog naše progresivnosti.
Svakako, postoje i autori koji odbacuju takav predrasudni dogmatizam poput pripisivanja “magijsko šamanističkog” karaktera Vedama. “Vede nisu duhovni izljevi iz srca besposlenog primitivnog čovjeka u osvit povijesti civilizacije, već su rezultat visoko razvijenog sistema.” U svojim zapisima professor Embree dovodi nam u obzor davnu ali vrlo razvijenu civilizaciju zvanu arijevska, utemeljenu prvenstveno na duhovnim načelima. Vedsko tumačenje arijevskog odnosi se na osobu koja posjeduje znanje o tome kako se osloboditi okova materijalne egzistencije i utemeljiti se u svom vječnom duhovnom identitetu naspram Svevišnje Božanske Osobe.
Religija i joga
Riječi religija i yoga imaju isto značenje a to je ponovno povezivanje s Bogom (lat.re-ligare znači ponovno povezati). Sistem Veda propisuje proces izvorne religije pomoću kojeg možemo dostići krajnji cilj religije ili yoge a to je razvijanje čiste ljubavi prema Bogu i povratak u izvorno duhovno prebivalište-duhovni svijet odnosno Božje carstvo. Taj sistem propisuje razna pravila i propise za postupno uzdizanje ljudi s područja osjetilno-materijalnog, na poziciju transcendentalnog. Pošto su sva bića u univerzumu prisiljena da se bore za egzistenciju, Bog je dao Vede, savjetujući ih kako pravilno živjeti i na koncu se osloboditi materijalnih vezanosti.
Podjela Veda
Riječ “veda” na sanskritu znači znanje. Učenje dato u Vedama predstavlja prvobitno i potpuno znanje o duhu i materiji koje nije obično sabrano ljudsko znanje. Ono dolazi iz duhovnog svijeta od same Svevišnje Božanske Osobe. Vede su, dakle, najstariji spisi svijeta napisani na sanskritu, znanstveno dokazano najsavršenijem jeziku, a koje smatramo priručnikom za uporabu ovog materijalnog svijeta s krajnjim ciljem povratka živih bića u njihov pravi bitak, u duhovni svijet. Veda se zove šruti jer se uči slušanjem od duhovnog učitelja.
Prvobitno je postojala samo jedna Veda i nije bilo potrebno čitati je. Ljudi su imali toliko dobro pamćenje i inteligenciju da im je bilo dovoljno jednom čuti od duhovnog učitelja pa da odmah shvate i razumiju smisao poruke. Bog je izvorno znanje ili Vedu predao Brahmi, prvom stvorenom biću, a ovaj ga je proslijedio, usmenim putem, svojim učenicima. Tako je znanje Veda prenošeno s usta na usta sve do otprije 5000 godina kada, zbog dolaska Kali-yuge, sadašnjeg doba degradacije i materijalizma, inteligencija, pamćenje i životni vijek ljudi bivaju smanjeni, pa ih je veliki mudrac Srila Vyasadeva zapisao i podijelio radi preglednosti.
Vedska književnost uključuje:
1. Šruti (slušanje) ili objava koja je nastala zajedno sa svijetom. To su zvuci Veda, naravni zakon – U šruti spadaju 4 izvorne Vede: Rig,Yajur, Sama i Atharva i njihovi filozofski komentari, Upanišade.
2. Smriti (sjećanje), odnosi se na Purane i Itihase (npr.Srimad Bhagavatam, komentar Vedanta-sutre). Postoji 18 Purana koje su priče o povijesti univerzuma, koje objašnjavaju učenja četiriju Veda. One poučavaju Vede kroz formu priča kako bi se obimno znanje Veda moglo lakše shvatiti. Stoga se Purane nazivaju petom Vedom.
Tu spada i spjev Mahabharata, nazvan povijest Indije, najveći svjetski spjev (veći od Ilijade i Odiseje zajedno) u kojem se nalazi i slavna Bhagavad-Gita, jedno od najpoznatijih filozofskih djela ikad.
3. Nyaya poput Vedanta–sutre, filozofskog spisa temeljenog na postavkama šruti i smriti, u kojem je Vyasadeva sažeo esenciju svih Veda za učene ljude i filozofe.
Bez smriti i nyaye smisao Veda ostao bi duboko skriven. Srila Vyasadeva, literarna inkarnacija Boga, zbog toga je i napisao Vedanta-sutru, obješnjenje Veda u obliku sutri, kratkih, ali sveobuhvatnih sentenci i popratio ju Srimad-Bhagavatamom kao prirodnim komentarom.
Vede knjiga: Srimad Bhagavatam
Bhagavata Purana ili Srimad Bhagavatam se ističe među svom vedskom literaturom i naziva se Amala Purana, čista, neokaljana Purana za vrhunske transcendentaliste. Srimad-Bhagavatam je obimno djelo. Dok je Bhagavad-gita imala sedamsto stihova, Bhagavatam ih ima 18,000. Podijeljen je u dvanaest pjevanja. Radnja započinje neposredno nakon bitke na Kurukšetri (kojom završava Bhagavad-gita), a potom se vraća milione godina unatrag u doba stvaranja materijalnog svemira, opisujući ga s takvom znanstvenom preciznošću da su znanstvenici i dan danas zapanjeni, otkrivajući veličanstvena djela Svevišnjeg Gospodina, Njegovih ekspanzija i pratioca, vodeći radnju sve do novije povijesti otprije nekoliko stoljeća i predviđajući događaje koji će se dogoditi u našoj budućnosti. To je uistinu veličanstveno djelo koje iznosi esenciju i zaključak Veda i koji smatramo zrelim plodom sve vedske književnosti. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, nam je taj komentar učinio dostupnim, prevevši ga na engleski jezik i upotpunivši svojim objašnjenjima radi lakšeg i ispravnog razumijevanja.
Vedska literatura obiluje različitim granama znanja u rasponu od materijalnog do duhovnog. U njima se nalazi 1130 grana znanja.
Značenje Veda se dakle proteže od filozofsko-religijskog na područja socijalnog (varnašrama podjela društva na 4 društvena i duhovna reda), upravno-moralnog (Manuov zakonik i dr.), na oblast umnog i tjelesnog zdravlja (Ayur Veda) itd. Zahvaljujući tako široko razgranatom znanju, koje ulazi u svaku poru života, pojedinac je u vedskom društvu bio zaštićen od neželjenih rezultata nepovoljnih djelatnosti. Obraćajući se ljudima različitih razina svjesnosti, od gotovo ateističkih pa do onih koji slave personalni vid Apsoluta, Vede propisuju različite aktivnosti koje postepeno mogu uzdići vršioca k transcendentalnom cilju.
Tri glavne sekcije Veda
Karma kanda– namijenjena je onima koji su još jako vezani za plodonosne aktivnosti tj za uživanje u ishodu svog rada. Njima se ne savjetuje da prestanu djelovati, već da rezultate posvete Bogu. Premda materijalno motiviran, rad je potrebno vršiti kao žrtvu za Boga, jer tako ne donosi nepovoljne karmičke reakcije i postepeno pročišćuje vršioca i uzdiže ga na sljedeći nivo.
Jnana kanda– osoba, zgađena i frustrirana materijalističkim aktivnostima, pokušava sistematskim proučavanjem vedskih spisa i vršenjem strogosti pronaći samo ishodište egzistencije i zadovoljstva. Ako takvi spekulatori odbacivanjem svega materijalnog, uspješno završe svoju potragu, na koncu dolaze do realizacije duhovnog, odakle je samo korak do spoznaje Bhagavana, Božanske Osobe.
Upasana Kanda – namijenjena je za štovanje moćnih bića univerzuma, takozvanih polubogova, koji su svi pod kontrolom Boga. Vršeći razne žrtvene ceremonije nastoje ih zadovoljiti i za uzvrat dobiti određene materijalne blagoslove. Međutim, u Vedama je opisano da su polubogovi samo namještenici Boga u materijalnom svijetu. Biljka se najbolje zalijeva ako se voda da korijenu. Takvi obožavatelji tek posredno obožavaju Višnua odnosno Krišnu, Boga koji je zapravo izvor polubogova poput Brahme i Šive, a time i konačni uživalac svih ponuda.
Vede su dakle tako savršeno utemeljene, da omogućuju svim slojevima ljudi da se duhovno uzdižu čak i ako nemaju takvih aspiracija. Nekim komentatorima izmiče iz vida ta univerzalnost Veda pa tako nekritički tumače određene djelove ili pak cjelinu Veda kao profane i materijalističke. U stvari, svaki dio Veda ima spiritualnu svrhu.
Različiti procesi za različita vremena
U svakom dobu Vede propisuju određenu vrstu žrtve kojom se polučuje najveći efekt. U davnom dobu Satya yuge, to je bila meditacija pomoću mističnog aštanga procesa (kojeg su današnji hatha i raja yoga seminari samo blijede imitacije). U Treta yugi prvenstvo je dano vršenju velikih obrednih žrtvovanja. U Dvapara yugi je process bio obožavanje Božanstava u hramovima da bi danas, u palom dobu Kali yuge, jedina efikasna metoda žrtvovanja bila sankirtana yajna, zajedničko pjevanje i mantranje svetih imena Boga. U Kalisantarana Upanišadi, potvrđena kao najizravnija metoda percepcije Uzvišenog i jedina efikasna metoda samospoznaje u ovom materijalističkom dobu, vrlo nepovoljnom za duhovne aktivnosti jest Hare Krišna maha mantra, u kojoj je sadržan prazvuk aum i druge povoljne vibracije. Sažetak je i vrhunac svih vedskih uputstava.
Vrlo složena književna struktura Veda neukog čitatelja može vrlo lako odvući u labirint značenja čiji je smisao gotovo nemoguće odgonetnuti bez pomoći vjerodostojnog predstavnika vedskog znanja. Duhovni učitelj ili guru je osoba koja je spoznala zaključke Veda i živi po njima te stoga može podučavati druge. Na taj način se vedsko znanje prenosi stoljećima, nepromijenjeno i neprekinuto, od jednog duhovnog učitelja do drugog.
Pomno čitanje i proučavanje ovih spisa, otvorenog srca i s vjerom, polučuje rezultate koji se ne mogu objasniti logikom ili suhoparnim filozofiranjem. Čitatelj na mističan način stječe veliku duhovnu dobrobit, a njegovo srce prolazi kroz proces preobrazbe, budeći u sebi ljubav prema Bogu.
