Što više vrijeme odmiče, to više istraživanje ljudske prošlosti mijenja našu klasičnu sliku o njoj. Civiliziranost čovjeka se pomiče sve više u sve davniju prošlost. Napredna znanja otkrivaju svoje prisutnost u sve davnijoj prošlosti. Ono što je naznačajnije, pomalo, ali vrlo sigurno se urušava stara paradigma o razvoju čovjeka, te zapravo o razvoju života uopće.
Svijest na prvom mjestu
Stara, dugo vremena okoštala paradigma kaže da se ljudska povijest, i povijest života općenito, odvijala u obliku linearnoga napretka, od nule ka našem veličanstvu. Što više vrijeme odmiče, to nam priroda više pokazuje da naše veličanstvo i nije tako veličanstveno, već dapače – da svi njegovi kraljevski putovi vode u, to ne možemo ni na koji način izbjeći kazati, apsolutni krah izvana i iznutra. Trezvenome promatraču ova veličanstvena civilizacija više liči na zapleteni kompleks sofisticiranih pokušaja da se prikrije zjapeća bijeda i praznina svijesti. S druge strane, stare civilizacije, posebno vedska, otkrivaju se kao kulture u kojima je upravo svijest bila na prvom mjestu. I na vrlo visokom nivou profinjenosti.
Trezveno razmišljajući, što je ono po čemu se može ocijeniti stvarna i definitivna naprednost neke civilizacije? Da ne okolišamo – ona se može ocijeniti samo po slijedećem tome kakav će konačni ishod, u dovoljno dugom vremenskom razdoblju gledano, ta kultura imati: – u ljudskoj svijesti; – u kvaliteti njihovog života (to je u konačnici određeno opet kvalitetom svijesti); – i kakav će efekt imati na prirodi koja je udomljuje i okružuje.
U čovjeku su najbitnije njegove osobine
U tom pogledu, Vedska civilizacija je izrazito duhovna. Čitav njen ustroj je temeljito i sustavno usmjeren ka tome da svakom ljudskom životu da vrhunski i trajni rezultat. Osobina koja se u njoj najviše cijeni je kontakt s Bogom, ljubav prema Bogu, a i prema svima i prema svemu, i sposobnost da se bude u tome postojan i u najtežim situacijama. To je kultura dubokog poštovanja prema životu i pažnje prema svakom živom biću.[1] Vedski princip je da takvo poštovanje donosi mir i prosperitet svačijem životu, kao i čitavoj civilizaciji. Osobe koje se najviše cijene i poštuju su visoko-spoznate osobe koje vide stvarnost onakvu kakva jest, i koje imaju gore spomenutu ljubav i u stanju su je pokazati u svakoj situaciji. Društveni položaj te osobe, njeno zanimanje ili imovinsko stanje, nebitni su, bitne su osobine. Vedski princip je da posebno poštovanje prema takvim osobama donosi svaki i neslućeni uspjeh svačijem životu, kao i čitavoj civilizaciji.
Čitav vedski društveni sistem je usredotočen na yagyu, tj. na kontakt sa Bogom. Bez obzira živi li netko mirnim povučenim životom u osami ili vrlo aktivnim i intenzivnim ili materijalno produktivnim životom, vedska kultura ima osmišljen sistem načela pomoću kojih se svačije djelatnosti povezuju s Bogom.[2]
Civilizacija u kojoj se ljudi od početka djetinjstva usmjeravaju da najveću vrijednost vide u gore spomenutim odlikama, kao i da ih njeguju u sebi, kao i da ih spontano cijene kada ih uoče u drugima, kakve ljude će ta kultura dati i kako će izgledati zajednica takvih ljudi? Posebno, ako k tome uzmemo u obzir sva mnogobrojna znanja, znanosti i vještine kojih je samo djelić razotkriven u oceanu vedske literature, i koja su u vedsko vrijeme bila uistinu i dostupna u praksi, kroz ljubazne iskusne učitelje? Bit će to visoko napredna populacija u svakom pogledu, s potpuno drugačijom „vibracijom“ ne samo od današnje civilizacije, već i od svega u poznatoj nam povijesti.
Indija – riznica svetih ljudi
Ako je takva civilizacija zaista nekada naseljavala planet, onda bismo očekivali da će najviše ostataka njenih izvornih odlika biti kroz povijest uočljive među ljudima onog područja u kojem su se njeni spisi i običaji najbolje očuvali. To upravo i jest slika koju kroz povijest uočavamo. Područje Indije je, daleko više od drugih mjesta na planeti, oduvijek bilo poznato kao zemlja svetaca i mudrosti. Kroz povijest, broj osoba koje su pokazale najsvetije odlike kroz čitavo svoje djelovanje, na ovom je području ogroman.
Čest je slučaj da čak i ljudi koji su izvanjski gledano obični jednostavni neugledni seljaci, nepoznati dalje od nekoliko sela, pokazuju takve uzvišene zapanjujuće odlike duboke ljubavi, posvećenosti, visokog znanja i postojanosti. Takvih je – čak i danas – nebrojeno. Čak i ako nije tako sveta, skoro svaka osoba, bez obzira koliko priprosta i neobrazovana bila, od početka svog života automatski prihvaća osnovna načela duhovnosti, zna za svoj viši nad-tjelesni identitet i njegovo putovanje kroz prošle i buduće živote, te prirodno želi obožavati Boga i svete ljude. Čim se negdje održava javna diskusija o duhovnim ili božanskim temama, tu će se sakupiti tisuće i tisuće ljudi. Indija je prepuna svetih mjesta hodočašća, koja su uvijek puna posjetioca.
Vremena eksploatatorskih vladavina
S druge strane, istina je i to da je bijeda vrlo prisutna danas u Indiji, u obliku siromaštva, gladi, prljavštine i kriminala. Je li i to za očekivati u području koje je naslijedilo najviše od vedske kulture? Razmatrajući tu situaciju, prije svega je potrebno uočiti činjenicu da se ona u Indiji počela pojavljivati s početkom britanske vladavine, sredinom 18. stoljeća. Inače, sve do kraja 12. stoljeća, Indija je bila jedno od najbogatijih i najkulturnijih područja svijeta. Zatim, od 13.st. pa do sredine 18. stoljeća, imala je svoje uspone i padove pod muslimanskom vlašću (njihova vlast nad Indijom je već predviđena u drevnom vedskom spisu Mahabharati.[3]).
Nakon toga ona dolazi pod vlast nemilosrdno eksploatatorske britanske sile, koja je trajala 190 godina (do 1947.). Iako su i jedna i druga vladavina bile vrlo opresivne i izrazito destruktivne po Indiju i njenu kulturu, mnogi vedski spisi i učiteljska naslijeđa su se potpuno očuvali, zahvaljujući dubini i snazi tradicije. No materijalno i kulturno su ove vladavine Indiju svojski isisale.
Više znanja – veća odgovornost
Dublji razlog za te bijede koje su snalazile i još snalaze mnoge ljude ovog područja, nazire se iz samih vedskih učenja. Prema Vedama, osoba koja je u naslijeđe dobila prosvjetljujuće znanje te ga je imala priliku i upijati, nalazi se u odgovornoj situaciji. To je situacija slična situaciji osobe koja posjeduje lijek za neku tešku bolest od koje i ona i mnogi drugi boluju. Ona ima odgovornost da ga koristi i pokuša ga dijeliti svima koji mogu prihvatiti. Ako zanemari tu odgovornost svoga položaja, ona zapravo vrši nasilje prema sebi i prema ogromnom broju drugih bića. Karmičke posljedice toga, koje će sigurno doći tokom vremena, su bijeda, nemoć, bolest i unutrašnji rastroj.
Taj zakon vrijedi na individualnom, ali i na kolektivnom nivou, što znači nivou zajednice. Zajednica tokom vremena dobiva reakcije vlastitog načina djelovanja. Nažalost, ljudi na području Indije su kroz povijest postepeno svjesno zanemarivali i odbacivali vedsko znanje i okretali se hedonizmu, slijedeći općeniti trend u povijesti svijeta.[4] …umjesto da postanu praktičan živi primjer živućeg znanja i dijele ga ostatku svijeta. To ignoriranje je vrlo istaknuto u modernom vremenu. Takvo postepeno zanemarivanje je Indiju tokom vremena dovelo iz stanja najkulturnijeg i najbogatijeg područja svijeta do stanja nemoći da se suzbije bijeda, te stanja prigušenosti i kaotičnosti. Ta situacija je vrlo plastična ilustracija za vedsko načelo kolektivne odgovornosti i karme.
Nova renesansa vedskog mentaliteta
Iako narastajući simptomi doba Kali upadaju u oči i lako mogu odvući pažnju promatrača, ostaci naprednog vedskog mentaliteta su ipak još uvijek više-manje uočljivi. Iako se silazni trend silovito i inertno nastavlja, na sreću postoji i suprotni trend, koji se povećava sve više i više, ne samo u Indiji, ali na sreću jako puno i u Indiji. Ostaci vedskog mentaliteta se ubrzano obnavljaju. I ovaj se trend povećava pomalo, ali nezaustavljivo, te je po svoj prilici samo pitanje vremena kada će onaj silazni trend biti nadvladan razmjerima ovog uzlaznog, pa i zaustavljen.
Dužnost je svake trezvene osobe, bez obzira kakve duhovne nazore ima, da se trudi njegovati opisani napredni mentalitet u svom životu, svijesti i djelatnostima. Tako će se, ne samo u Indiji već na planeti, desiti stvar suprotna onoj koja se desila Indiji. Kao što je za to trebalo vremena, i za ovo će trebati neko vrijeme, ali neusporedivo, neusporedivo, neusporedivo kraće, jer je priroda našega doba takva da se stvari dešavaju munjevitom brzinom u odnosu na nekada.
Yamuna Jivana das
[1] Na mnogim mjestima u Vedskoj književnosti se nalaze izjave koje daju upravo tu vrstu kriterija. Na primjer: “Simptomi osobe čije društvo se najviše cijeni („sadhu“) su da je snošljiv, milostiv i prijateljski prema svakom živom biću. Nema neprijatelja, miran je, slijedi uzvišene spise, i sve njegove osobine su uzvišene.“ (Šrimad Bhagavatam 3.25.21), ili : Osoba koja je slobodna od zavisti i ljubazan je prijatelj svim živim bićima, koja ne misli da je stvarni vlasnik i slobodna je od ega, koja je jednako iznutra snažna i u sreći i u nesreći, koja je snošljiva, uvijek zadovoljna, prirodno sposobna kontrolirati svoje porive, i koja je zaokupljena izravnim djelatnostima ljubavi prema Meni (Bog govori), sa sviješću i intelektom usredotočenima na Mene, takav Moj volioc Mi je veoma drag. Onaj tko nikog ne dovodi u teškoću i tko nikad nije nikim uznemiren, koji je prirodno uravnotežen u sreći i nesreći, strahu i tjeskobi, veoma Mi je drag.“ Bhagavad Gita 12.13-15. Primjećujemo da ove osobine nije moguće glumiti, uistinu.
[2] Bhagavad-Gita to ukratko izjavljuje na slijedeći način: „Radeći u skladu sa svojim prirodnim psihofizičkim sklonostima, svaki čovjek može postati savršen, Sada Me molim te poslušaj kako je to moguće postići. Čovjek može dostići savršenstvo kroz vršenje svoga vlastitog prirodnog rada, ako svojim radom i njegovim rezultatima obožava Gospodina, koji je izvor svih bića i prožima sve.(18.45-46)
[3] Mahabharata (Sabha-parva, i Bhisma-parva) spominju pokrajinu Abhira. Ona se protezala od današnje provincije Sind do druge strane Arapskog mora, a to podrazumijeva zemlje od Arabije do Pakistana. Mahabharata kaže da će jednom ljudi tog dijela svijeta vladati Bharatom (Indijom). Također je spomenuto i to da će Grci (Pulinde) jednom pokoriti Indiju. To se također ostvarilo. Grčki pokoritelj Indije bio je Aleksandar Veliki, oko 325.BC, a muslimanski je bio Muhamed Ghori, 1192. godine.
[4] To nije nedavni trend. Indija se već prije više od 2500 godina bila tako daleko i ozbiljno odmakla od nivoa vedskog znanja, da su već u to vrijeme ritualna žrtvovanja životinja postala istaknuta i vrlo zastupljena praksa, jer su ljudi i vladari postali izrazito hedonistički naklonjeni, samosvjesni i grubi. Tada se pojavio Siddharta Gautama Buddha, da bi ih pokušao podučiti barem samilosti i skromnosti i tako im vratiti barem neke temelje ljudskosti, jer za više od toga nisu bili spremni.
