Prije mnogo tisuća godina, vedska kultura je cvjetala na teritoriju današnje Indije, jugois točne Azije, Pakistana, Afganistana, Irana i drugih azijskjh zemalja, koje su sve bile pod vladavinom jednoga cara, glavnog vladara manjih kraljevina na tim prostorima. Car bi obično dominirao nad drugim kraljevima, bilo svojim dobrim kvalitetama, bilo vojnom silom, osiguravajući da svuda u njegovoj imperiji vladaju mir i blagostanje. Najbolji carevi bili su osobito moćni kraljevi, koji su u isto vrijeme bili i učeni bhakte (predani sluge) Svevišnjega Gospodina.




Ljudi bi, obično, tijekom cijelog života bili zadovoljni djelatnostima svojih vladara. Nakon smrti cara ili bilo kojeg kralja, ako bi se ministri s tim složili, njegov najstariji sin prihvatio bi prijestolje. Zahvaljujući svom dobrom podrijetlu i duhovnoj izobrazbi, princ bi obično bio vrlo plemenit i uzvišen. Tako se društvo temeljilo na snažnom vodstvu pobožnih kraljeva koji su strogo slijedili religiozna načela i nisu dopuštali nikakvo kršenje zakona Boga. Ovo uređenje, temeljeno na duhovnim vrijednostima, omogućavalo je svojim članovima miran i sretan život.

Društvo je u to vrijeme bilo poznato kao varnasrama-dharma, društveni sustav koji je prevladavao tisuća ma godina. Temeljilo se na vedskoj književnosti, svetim spisima koji sadrže znanje dano od samog Svevišnjeg Gospodina. Duhovno usmjerenje društvu davale su svete osobe, brahmane, poučavajući članove društva slijeđenju Božjih zakona. Vladajući kraljevi slijedili bi instrukcije tih učenih brahmana, te su tako njihovom vladavinom bili zadovoljni svi članovi društva.

Vedsko se društvo temeljilo na slijeđenju zakona Boga, kakvi su dani u vedskoj književnosti i onako kako su ih shvaćali sveti brahmane i kraljevi. Za razliku od suvremenih društvenih sustava, bilo je malo zakona koje su donijeli ljudi premda bi kralj, prema posebnoj potrebi, uvodio propise nakon što bi ih brahmane odobrili. Kralj je bio ovisan o brahmanama koji bi ga vodili u skladu s načelima datim u spisima. Zakonska osnova društva bio je spis zvan Manu Samhita, zakonik koji je dao Manu – glavno ljudsko biće. Bramane bi iz takvih spisa izvukli načela za rad vlade i kralj bi slijedio njihov savjet uz, naravno, vlastito razumijevanje vremena, mjesta i okolnosti, te korištenje zdrava razuma.

Zapravo, najvažnije osobe u vedskom društvu bili su brahmane koji su poučavali kraljeve i ostale članove, kako pažljivim slijeđenjem Gospodina postati savršeno ljudsko biće. Braihmane su primali svoje znanje preko učeničkog naslijeđa, lanca duhovnih učitelja koji silazi tijekom vremena. Tako bi brahmana učio vedsku kulturu od drugog brahmane koji bi djelovao kao njegov duhovni učitelj, poučavajući ga u duhovnom životu. Duhovni učitelj je osoba koja je spoznala zaključke Veda i živi prema njima te stoga može poučavati druge. Na taj način se vedsko znanje prenosi stoljećima, nepromijenjeno i neprekinuto, od jednog duhovnog učitelja do drugog. To se zove učeničko naslijeđe. Nakon što duhovni učitelj napusti tijelo, učenik prihvaća položaj sljedećeg duhovnog učitelja u učeničkom naslijeđu, poučavajući svoje učenike kako da postanu duhovno savršeni i spoznaju zaključke Veda.

Budući da su učeni i sveti brahmane tako lijepo vodili društvo, a kraljevi stručno upravljali, ljudi su bili savršeno zadovoljni. Imali su sve što im je trebalo za napredak u životu, a vojna sila vladara štitila ih je od neprijateljskih elemenata. Vedsko je društvo trajalo mnogo tisuća godina.

Pad vedske kulture

Zbog nepremostiva utjecaja vremena sve se na koncu raspada te se tako čistoća i moć vedskog društvenog sustava počela smanjivati. Glavni je uzrok tog opadanja bio utjecaj doba Kali, doba u kojemu sada živimo. Ovo je najtamnije od svih doba i ono postupno uništava sve dobre osobine u čovjeku . Kada su se brahmane, pobožni intelektualni vodiči kralja, također degradirali zbog utjecaja doba, cijelo društvo je postalo bezbožnije i grešnije što je uzrokovalo smanjenje kraljeve moći. Zbog njihove degradacije i smanjenja kraljeve moći, društvena struktura počela se raspadati. Iako je bilo razdoblja relativnog blagostanja, opći trend je bio smanjenje vedske kulture. To se je nastavilo sve do vremena suvremene povijesti. Slabost kraljeva omogućila je stranim napadačima osvajanje većeg dijela Indije na kojem su uspostavili svoju vladavinu. Vedska kultura je postupno bila ugušena, a kultura strane moći se širila. To se prvi put očitovalo dolaskom Mogula iz zemalja srednjeg Istoka koji su počeli dominirati Indijom. Njihova vladavina trajala je nekoliko stotina godina.

Za vrijeme Mogula, skovana je riječ hindu. Kada su došli iz Perzije kopnenim putem, da bi pljačkali blaga Indije, Moguli su se ulogorili na sjevernoj strani rijeke Sindhu. Sve Indijce koji su živjeli s druge strane rijeke nazivali su “sindhuima”. Zbog jezičnog nedostatka, pripadnici arapske jezične skupine ne mogu pravilno izgovoriti suglasnik “s”, te je tako ime “sindhu” postalo “hindu” i tako ostalo. Tako su Indijci postali poznati kao hindusi, ili sljedbenici vedske kulture, iako se to ime ne može naći nigdje u vedskoj književnosti. Današnji su hindusi zapravo sljedbenici vedske kulture, a vedska religija (hinduizam) ostaje kao treća najveća religija nakon islama i kršćanstva.

Utjecajem vremena i prevlast Mogula se smanjila. Britanci su, tragajuć i za sirovinama i jeftinom radnom snagom, povećali svoj utjecaj u Indiji. Postupno, zahvaljujući gospodarskoj moći koja je bila rezultat nadmoćnijeg upravljanja, preuzeli su vladu zemlje. Kada su Britanci uveli kršćanske ideale u društvo, izvrgnuto već snažnom utjecaju islamske religije, preostala moć vedske kulture bila je gotovo izgubljena.

india

Pravo bogatstvo Indije

Mada je naslijeđe svetih vedskih kraljeva prekinuto i vedska društvena struktura varnasrama-dhanne razorena, učeničko naslijeđe, sredstvo kojim se prenosi znanje od duhovnog učitelja na učenika, nastavilo je postojati stoljećima. Znanje u vedskoj književnosti pravo je bogatstvo Indije i njega nisu uništili osvajači vlade. Učeničko naslijeđe postoji od pamtivijeka, a nastavlja se i dan danas.

Učeničko je naslijeđe započeto na početku stvaranja, kada je Krišna, Svevišnja Božanska Osoba, prenio vedsko znanje u srce Brahme, prvog stvorenog živog bića u univerzumu. Brahma je potom poučio svoga sina i učenika Naradu, koji je poučio Srila Vyasadeva, sastavljača Veda. On je predstavio vedsko znanje na takav način da ga ljudi ovoga doba tame mogu lako razumjeti. Vyasa je poučio Madhvacaryu, istaknutog učenog sveca koji je propovijedao diljem Indije i imao na tisuće učenika. Danas se to znanje prvenstveno može pronaći u knjigama kao što su Bhagavad-gita, Srimad Bhagavatam, Mahabharata i Ramayana.




U Indiji još uvijek postoji na stotine i tisuće sljedbenika Madhvacaryinih učenja. Od Madhve se protegao glavni niz sljedbenika. Svaki put kada veliki acarya (učitelj) propovijeda i prihvaća učenike, naslijeđe se grana i širi. No ono glavno je poznato po svojim najistaknutijim propovjednicima i bhaktama koji prenose učenja na takav način da šire misiju svoga duhovnog učitelja. Budući da su ta učenja davana velikom broju ljudi stotinama godina, danas u Indiji ima, doslovce, na stotine milijuna ljudi koji još uvijek vjeruju u vedsku kulturu ili slijede njene duhovne vidove, a veliki dio ostalih čuo je o njoj, te je više ili manje naklonjen načelima vedske kulture i religije.

vvz.hr