“Tko god dobrostiv je prema stvorovima Božjim dobrostiv je prema sebi. “

– Hadet poslanika Muhameda

Islamska tradicija zastupa mišljenje kako se u Meki, Muhamedovom rodnom gradu, ne smije ubiti nijedno stvorenje i kako među svim živim bićima treba vladati savršeni sklad. Ustvari, muslimanski hodočasnici prilaze Meki noseći plašt (ihram), i od trenutka kad se ogrnu tim komadom tkanine, nije im dopušteno ubiti nijedno stvorenje; čak ni takve sićušne životinje kao što su komarci, skakavci, uši, i sl. Ako neki hodočasnik vidi na tlu kakvog kukca, rukom će zaustaviti svoju subraću i upozoriti ih da ne stanu na njega. Dakle, iako se na islam generalno ne gleda kao na religiju koja izravno zagovara vegetarijanstvo i dobrostivost prema životinjama, islamska tradicija ima mnogo toga za reći o čovjekovom odnosu prema životinjama.

Treba napomenuti kako je islam relativno mlada religija. Premda njegova vlastita tradicija smatra da islamski principi sežu unatrag sve do Adama, religiju je zapravo u sedmom stoljeću osnovao poslanik Muhamed. Pored toga što islam smatra kako je u ime religije slavno poginuti na bojnom polju, također poštuje i riječi poslanika Muhameda o samilosti i nenasilju – posebice prema životinjama.

Muhamedov primjer

Muhamedovi životopisi uključuju i mnoge pripovijesti koje jasno oslikavaju njegovu ljubav prema životinjama. I dok bi danas bilo jako teško pronaći muslimane koji smatraju kako njihova religija podržava vegetarijanstvo (premda neke sekte to čine), Muhamedova su učenja glede toga jasna. Na primjer, Margoliouth, jedan od glavnih Muhamedovih biografa, piše: “Njegovo se čovjekoljublje protezalo i na niža stvorenja. Bio je zabranio strijelcima da se vježbaju gađajući ptice i prekoravao je sve koji su se loše odnosili prema svojim kamilama. Kad je jedan od njegovih sljedbenika zapalio mravinjak” nastavlja Margoliouth, “natjerao ga je da ugasi vatru… Kod njega nije bilo mjesta ni za kakvu okrutnost.”

Ostali biografi, kao što je dr. M. Hafiz Syed, ističu kako je Muhamed onima koji jedu meso dao uputu da prije molitve isperu usta. Premda se zna daje kod muslimana običaj prije molitve oprati usta, mnogi biografi kažu da se to naglašava samo u slučaju mesa, a ne neke druge hrane. To kod muslimana vegetarijanaca ne bi izazivalo čuđenje.

Netko može upitati zasto je Muhamed uopće dozvolio jedenje mesa? Moglo bi se, recimo, odgovoriti kako je Muhamed, budući daje većinu svojih učenja temeljio na Starom zavjetu, pribjegao onim istim ustupcima za mesojede kojima je pribjegao i Bog u biblijskoj literaturi, kao i istim tehnikama gradiranja. Premda su sveukupna samilost i uzdržavanje od ubijanja bili ideal, Muhamed je svoje sljedbenike na tu razinu morao dovesti polako, kako ne bi otjerao moguće pristaše (koji nisu bili spremni za taj stupanj duhovnog razumijevanja).

Muhamed je dobro poznavao svoje sunarodnjake. Arapi su prije pojave islama bili mnogobošci, bigamija je bila pravilo, a opijanje običaj. Kad bi bračni par dobio kćerku, iz srama bi je živu zakopao (Kur’an, sura 6 , stih 140). Spolni odnosi između majki i sinova bili su toliko rašireni da je Kur ‘an morao pribjeći zabranama (Kur’an, sura 4, stihovi 19-24). Muhamedova se misija sastojala od uzdizanja njegovih sunarodnjaka na višu razinu postojanja, ali Poslanik je znao da bi radikalne promjene bile osuđene na propast. Poput velikih religijskih reformatora prije njega, Muhamed je uzeo u obzir vrijeme, mjesto i okolnosti u kojima se njegova misija trebala ostvariti. Ustvari, i sam je otvoreno priznao kako je ljude poučavao sa njihovom mogućnošću shvatanja: “…jer ako svim ljudima kažete sve što znate – neki neće shvatiti.”

Sva se ezoterijska učenja razotkrivaju na dvije razine; jedna od njih je za prosječnu osobu a druga za one koji su duhovno više uznapredovali. S tim u vezi, Muhamed je rekao: “Učenje je poslano u sedam dijalekata; i u svakoj njegovoj rečenici prisutno je vanjsko i unutarnje značenje… Primio sam dvije vrste znanja: jedno od njih sam poučavao – ali da sam ljude poučavao drugom, ono bi im razderalo grkljane.” Premda su islamska tradicija i arapska lingvistika odavno pružile objašnjenje za tu neobičnu formulaciju (“razderalo bi im grkljane”), mnogi muslimani koji su prigrlili vegetarijanstvo iznose mišljenje kako ona izravno upućuje na vegetarijansku prehranu.

Ustvari, Muhamed je jedino mogao govoriti u prilog vegetarijanstvu, iako možda nije bio u stanju nametnuti tu filozofiju većini. Uvijek je iskazivao najveću samilost-“univerzalnu samilost” – i savjetovao je svoje sljedbenike da čine isto. Jedan dirljiv primjer iz Muhamedovog života pokazuje do kojih je granica sezala njegova suosjećajnost. Probudivši se jednog popodneva iz drijemeža, vidio je kako mu je na rubu ogrtača zaspala bolesna mačkica. Poslanik je odrezao taj dio svoje odjeće da ne bi mačku uznemirio u njezinu odmoru. Je li to čovjek koji bi zagovarao nepotrebno ubijanje bezazlenih životinja? “Budite samilosni prema drugima”, poučavao je Muhamed, “osobito prema onima koji su slabiji od vas.”

Kako saznajemo iz popularne tradicije (Hadet), Muhamed je prebacivao svojim sljedbenicima što nisu iskazivali univerzalnu samilost. “Ali mi smo samilosni”, tvrdili su oni, ” – prema svojim ženama, djeci i rođacima.” Poslanik je na to uzvratio: “Ne ukazujem vam na to. Govorim o univerzalnom milosrđu.”

Jedna od prednosti islama kao relativno mlade religije svakako je u tome što su mnoge bitne činjenice u pogledu Muhamedove prehrane i njegovog odnosa prema životinjama još uvijek svježe u sjećanju i sačuvane. Poslanikovi najraniji biografi ukazuju kako je volio vegetarijansku hranu, a osobito su mu se dopadali mlijeko razblaženo sa vodom, jogurt sa maslacem ili orasima, te krastavci sa datuljama. Njegovo najomiljenije voće, na kojem je ponekad živio tjednima, bili su nar, grožđe i smokve, dok je ujutro volio uzimati napitak od izdrobljenih i natopljenih datulja. Posebno mu se sviđao med, kojeg je često miješao sa kvasinom, i pripisuje mu se kako je rekao da će u kući u kojoj ima meda i kvasine, svakako prebivati Gospodinovi blagoslovi. Također je volio i preparaciju koju su tada zvali hees, načinjenu od maslaca, datulja i jogurta. Pored toga, prema obimnom svjedočenju biografa, često se navode i ove Muhamedove riječi: “Tamo gdje je prisutno obilje biljne hrane, okupljaju se anđeli.”

Muhamed je znao da se ne može od svih ljudi očekivati da slijede tako stroge navike u prehrani. Kur ‘an tako, poput Biblije, pruža ustupke kao prijelazne faze ka čistoj i duhovnoj prehrani: “O vjernici! Jedite sve dobre stvari koje vam dadosmo, i Bogu se zahvaljujte ako Njegovi ste štovatelji. Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono stoje zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” (Kur ‘an, sura 5, stih 1) Ovdje Kur ‘an jasno kaže da je svinjetina nečista i da krv životinja nije prikladna hrana za čovjeka (a to je ostavština iz Starog zavjeta). Muslimani su se tako našli u onoj istoj kontradikciji po pitanju prehrane kao i Jevreji: krv je zabranjena – nemoguće ju je potpuno izvući iz životinjskog mesa – pa ako netko jede meso, također konzumira i krv. Po riječima Kur ‘ana, to je doista “dokaz za ljude koji razmišljaju.” Kur’an ide dalje i kaže da ako netko jede zabranjenu hranu ne bi li ostao u životu, onda to nije grijeh. Ali Arapi su se teško mogli naći u takvoj situaciji budući da su živjeli u svijetu koji im je nudio obilje bezmesne hrane. Imali su masline i jabuke iz Sirije, grožđice iz Izraela, žito iz Egipta, proso iz Južne Arabije, rižu iz doline Jordana i Indije, odakle su također dobavljali i začine. Ako nije bilo potrebe za ustupkom glede jedenja mesa u tim ranim vremenima, još je manje ima danas, kada se zahvaljujući suvremenim mogućnostima transporta može doći do hrane iz bilo kojeg dijela svijeta.

Muhamedova je smrt praktično naglasila potrebu za vegetarijanstvom u islamu. Priča kaže kako je neka kaurkinja pozvala Muhameda i neke njegove pratioce na objed, stavivši pred njih otrovano meso. Poslanik je, zahvaljujući duhovnom uvidu, znao da je meso otrovano, i odlučio je da ga samo on pojede, zabranivši to svojim pratiocima. Premda nije imao običaj jesti meso, ili bilo koju drugu hranu koju nije pripremio musliman, ovom je prilikom, na misteriozan način, to učinio. Otrovano ga je meso bacilo u bolesničku postelju u kojoj je ostao gotovo dvije godine. Naposljetku je, 632. g. n. e. , i umro. Prema nekim učenjacima, Muhamed je pojeo otrovano meso samo da bi tvrdoglavim masama pokazao kako je jedenje mesa štetno.

Povrh toga, Kur’an se na nekoliko mjesta dotiče vegetarijanstva, kao što su, na primjer, sljedeća (inače slična i očito zasnovana na Postanku 1:29)

“Nek čovjek razmisli o hrani koju jede: kako poslali smo obilne kiše, i zemlju rascijepili na napukline, i kako tad smo učinili da živo niče, i loze i trske, masline i palme i vrtovi i voće i pašnjaci – na užitak da vam stoje i stoci vašoj na nasladu.”

Sljedeći stihovi nastavljaju u istom tonu:

“Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće čuti. Vi imate pouku i u stoci: mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj pčelu je nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno.” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje lijek je ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”(Kur‘an, sura 16, stihovi 65-69)

Konačno, Kur’an ohrabruje muslimane da jedu blagotvornu, zdravu hranu. Opisujući dozvoljenu i nedozvoljenu hranu, Kur-‘an naglašava kako je on (Poslanik) tražio od ljudi da jedu lijepa jela, a odvratna odbace (Kur’an, sura 7, stih 157). Dublji smisao ovog učenja još jasnije iznosi Al-Ghazzali (1058-1111), jedan od najbriljantnijih filozofa islama, koji je u svojoj knjizi Ihya Ulum ul-Din zapisao: “Jedenje kravljeg mesa uzrok je bolesti (marz), njezino (kravlje) mlijeko je zdravo (safa), dok je pročišćeni maslac lijek (dava). Oni koji samilosni su u jelu, samilosni su i u djelu.”Kur ‘an nedvosmisleno poziva na samilost i milosrđe prema životinjama, i premda mnogi muslimani nikad ne razmišljaju o vegetarijanstvu, neke sekte, kao recimo shiti, imaju brojne vegetarijanske sljedbenike. Islamski mistici, poput sufija, također smatraju kako vegetarijanstvo predstavlja visok duhovni ideal.

Tradicija sufija

Postoji drevna priča o sufi svetici imenom Hazrat Rabia Basri, koja bi, sa namjerom da meditira u savršenom miru, redovito odlazila na jednu planinu u šumi. Kad bi se popela na tu planinu sve bi se šumske životinje okupile oko nje, da uživaju u njezinom dobrom društvu. Jednog je dana tu pristigao još jedan sufi. Ali čim se približio, sve su se životinje uznemireno razbježale. Vidno ojađen, sufi je upitao Rabiju Basri: “Zašto su životinje pobjegle?” Rabija mu je odgovorila protupitanjem: “Što si jeo danas?” Sufi je priznao da je jeo luk pržen na životinjskoj masti. Mudra je sufi svetica zaključila: “Jedeš njihovu mast. Kako onda da ne bježe od tebe?” Ova poznata sufi priča nagovješćuje kako je u islamu prisutno mistično posmatranje stvari u pogledu relacije između ljudi i životinja.

Veliki suvremeni sufi učitelj, Muhammad Rahim Bawa Muhaiyadden, pripovijeda jednu drugu parabolu koja nosi naslov “Lovac se uči samilosti od laneta.” Predstavljena u usmenoj tradiciji sufija i na drevnom tamilskom jeziku, ova priča na jednostavan način govori o sveobuhvatnoj samilosti kojoj, kao idealu, teže svi ljudi od vjere. Prvobitno je bila ispričana za dobrobit grupice djece, ali njezina se istina izdiže iznad bilo koje starosne skupine. Sačuvana je u knjizi koja nosi naslov Dođi u tajni vrt i ide ovako:

… Živio jednom jedan čovjek koji je volio ići u lov. Odlazio je u šumu noseći pušku ili luk i strijele, te ubijao jelene, losove i druge životinje. Kao i većina lovaca uživao je jesti sve životinje koje je ubio, ali najviše mu se sviđalo srneće meso. Tako je ovaj čovjek provodio svoj život loveći, ubijajući i jedući životinje. A onda je jednog dana naišao na srnu koja je dojila svoje mlado. To ga je obradovalo, jer bio je umoran, a znao je da srna ne može pobjeći dok hrani svoje lane. I tako j u je ustrijelio. Ali prije nego što će umrijeti, srna je zavapila: ‘O čovječe, mene si ustrijelio, pa me i pojedi, ali poštedi moje mlado! Pusti ga nek slobodno živi!’ ‘Jasno mi je što tražiš,’ odgovorio je lovac, ‘ali tvoje mlado planiram odnijeti kući, podići ga, i lijepo ga uhraniti. A onda će jednog dana i ono postati hrana za mene.’

Kad je to čulo malo je lane reklo: ‘O čovječe, slaže li se Bog sa takvim razmišljanjem?’ Lovac se nasmijao: ‘Bog je čovjeku stvorio životinje da ih ubija i jede.’

‘O čovječe, u pravu si. Bog je uistinu stvorio neka bića tako da ih druga mogu jesti. Ali što je s tobom? Ako takav zakon postoji za nas, onda možda postoji i za tebe. Razmisli o tome. Mene je spremna pojesti samo jedna osoba, ali toliko njih željno čeka pojesti tebe. Zar to ne znaš? Jednoga će dana, u prisustvu samog Boga, razni crvi i sićušni kukci pakla, pa čak i sama zemlja, biti presretni da te proždru. Ti, koji ljudsko si biće, moraš porazmisliti o tom. Kad smo mi jeleni ubijeni, odmah nas pojedu, ali kad ti umreš dugo će te u paklu polako jesti, i preporađat ćeš se tamo mnogo, mnogo puta.

‘O čovječe, Bog je stvorio i mene i tebe. Ti si čovjek. Načinio te je od vatre, zemlje, vode, zraka i etera. Ja sam životinja, ali i mene je načinio od tih istih elemenata. Ti ideš na dvije noge, ja na četiri. Premda se naše kože i boja razlikuju, meso nam je isto. Razmisli o brojnim stvarima po kojima smo slični.

‘Kad bi netko ubio tvoju majku dok te doji, kako bi se osjećao? Većini ljudi bi bilo žao kad bi ubili srnu sa lanetom. Zavapili bi: “O, nisam znao!” Ali u tebi izgleda nema samilosti. Ti si ubojica. Oduzeo si toliko mnogo života, ali nikad nisi zastao i pomislio kako bi bio ožalošćen da netko ubije tvoju majku. Umjesto toga, raduješ se što si ubio ne samo moju majku, već se također spremaš ubiti i pojesti mene. Budući da si ljudsko biće, trebao bi razmisliti o tome. Čak bi i najokrutnija i najdemonskija životinja zastala i razmislila o ovome što sam rekao.

‘Zar ti nije jasno kako je tužno dijete čija je majka upravo ubijena? Ono što si rekao mojoj majci i meni užasno je i nanijelo mi je strašnu bol. O čovječe, u tebi nema ni Božje ni ljudske samilosti. Nemaš čak ni ljudske savjesti. Cijeli svoj život piješ krv i jedeš meso životinja ne shvaćajući što činiš. Voliš meso i uživaš u ubijanju. Da imaš savjesti ili ikakvog osjećaja za pravdu, da si rođen kao istinsko ljudsko biće, razmislio bi o ovome. Bog posmatra i mene i tebe…’ ‘Malo lane, sve što si reklo istina je, ‘ priznao je lovac. Potom je nježno podigao tijelo majke srne i poveo malenog jelena kući.

Te je noći ispričao drugim lovcima čemu ga je lane poučilo. Kad su čuli ovu priču, svi su zaplakali. ‘Tako smo često jeli srneće meso, ali sada kad si nam ovo ispričao, svjesni smo karme koja nas je snašla kroz meso koje smo pojeli. Naša su tijela ophrvana nemirom. Sad shvaćamo da nismo ni samilosni ni mudri.’ Tako su svi odlučili da više ne jedu takvu hranu. ‘Pustimo malog jelena’, rekao je jedan od njih. ‘Ne, dajte ga meni’, rekao je drugi. ‘Brinut ću se o njemu dok ne poraste a onda ću ga pustiti na slobodu.’ Ali lovac je odlučio da se sam pobrine o odrastanju laneta. I kako su godine prolazile taj mu je jelen iskazivao više ljubavi od vlastite djece. ‘Ovo nježno stvorenje ispoljava više ljubavi i zahvalnosti od ljudskog bića’, mislio je čovjek. ‘Ljubi me i liže, i ispušta glasove zadovoljstva kad ga hranim. Čak i spava na mojim stopalima.’

Kad je jelen potpuno odrastao, čovjek ga je jednog dana odveo u šumu i pustio na slobodu. Djeco moja, svatko od nas mora biti svjestan svega što čini. Sve su mlade životinje pune ljubavi i samilosti. I ako se spomenemo da je svako stvorenje jednom bilo mlado, nikad nećemo oduzimati tuđi život. Nećemo nanositi zlo nijednom živom stvoru, niti ga napadati..

Ova priča sasvim jasno govori o vegetarijanskoj tradiciji unutar islamskog misticizma. Ta ista tradicija objašnjava kako kurban, proces klanja životinja propisan muslimanima, pored tajnog ima i svima razumljivo značenje. Dok se kurban izvana odnosi samo na muslimanske zakone prehrane, koji su slični jevrejskim, iznutra od nas traži da svoje živote posvetimo predanom služenju Boga, i da umjesto života životinje žrtvujemo naše animalističke odlike. “Kurban nije puko ubijanje pilića, krava i koza,” objašnjava Bawa Muhaiyaddeen. “Ovdje, u srcu, prebiva četiri stotine bilijuna i deset tisuća zvijeri koje moraju biti ubijene. Moraju biti ubijene u kalbu (unutarnjem srcu). Kad se te stvari ubiju, onda se ono što se jede može nazvati bilo halalom (dopustivim) ili haramom (zabranjenim).” Na kraju, ovaj sufi učitelj zaključuje: “Sve što vidimo u ovom svijetu jest haram. Samo je ono što vidimo u Allahu (Bogu) halal. Molim vas, to jedite.” Pa ipak, čak i u tradicionalnom kurbanu, izgovara se molitva poznata kao kalimah , ne bi li se otklonile niže odlike životinje. Prema tradiciji sufja, trostruko izgovaranje moćne riječi kalimah neće samo pročistiti zaklanu životinju, već i one koji su uključeni u žrtvu, tako da više neće željeti ubijati životinje. Međutim, to će biti jedino djelotvorno ako se molitva izgovori sa čistom devocijom.

Kao i u judaizmu, ovo žrtveno klanje životinja kojem pribjegavaju muslimani detaljan je proces. Cijeli je postupak ustvari namijenjen krajnjem smanjenju ubijanja životinja. Bawa Muhaiyaddeen kaže sljedeće:

Dok izgovarate kalimah, presjecanje grla morate obaviti u tri poteza noža, po jednom za svako recitiranje. Nož se mora kretati u tri kružna zamaha, i ne smije dodirnuti kost. Mora biti krajnje oštar, a njegova dužina ovisi o vrsti životinje… Pored toga, životinja ne smije povratiti nimalo hrane, i ne smije ispustiti nikakav glas; u suprotnom, postaje haram. Samo one osobe koje klanjaju pet puta na dan mogu držati životinju i klati je. Prema tome, kurban trebaju obavljati imam i mujezin, jer često samo oni klanjaju pet puta na dan. To također znači da se kurban treba obaviti u blizini džamije, gdje se uvijek mogu pronaći te dvije osobe. Prije samog klanja, oni se moraju prvo obredno oprati, a zatim tri puta izgovoriti kalimah. Potom životinju namijenjenu žrtvi moraju napojiti vodom. Vrat životinje mora biti okrenut u smjeru Kible (drugim riječima, životinja mora biti okrenuta u smjeru Meke), tako da oči žrtvovane životinje gledaju u oči osobe koja vrši žrtvu. Osoba životinju mora gledati u oči a potom joj, izgovarajući kalimah, mora prerezati grkljan. Mora nastaviti gledati životinju u oči sve dok joj ne izađe duša, i pri tome neprestano ponavljati zikr. Zatim, nakon što duša izađe, mora još jednom izgovoriti kalimah i oprati nož. Tek tad može prijeći na sljedeću životinju. Mora životinju gledati u oči, vidjeti njezine suze, i posmatrati je sve dok ne umre – tako će joj se, sva je nada, promijeniti srce.”‘

Muhaiyaddeen dalje nastavlja pripovijedati o tradiciji sufija koja podržava vegetarijanstvo:

Allah reče Muhamedu: ‘Sa ovim će kurbanom ubijanje u velikoj mjeri biti smanjeno, jer tamo gdje su ubijali 1.000 ili 2.000 životinja dnevno, sada će ih ubijati samo deset ili petnaest. Ako krenu nakon jutarnjih molitvi, bit će već deset sati kad budu spremni početi, a mogu ubijati samo do jedanaest, kad se moraju pripremiti za narednu molitvu. K tome, za svaku je životinju potrebno oko petnaest ili dvadeset minuta, jer čovjek mora čekati dok joj duša ne izađe.’Allah je tako podučio Poslanika.

Ljudi tada uznegodovaše: ‘Kako to možemo učiniti? Bit ćemo u stanju zaklati samo nekoliko životinja? Time nam se ograničuju naše svetkovine i uživanje.’ Ali Allah reče: ‘Ne mora svaki od vas žrtvovati po životinju; ne trebate žrtvovati životinju za svaku obitelj. Umjesto četrdeset kokoši,ubijte jednu kozu. Umjesto četrdeset koza, ubijte deset krava. A umjesto četrdeset krava, ubijte deset kamila. Žrtvujte deset kamila a potom njihovo meso podijelite raznim obiteljima.’ Tako se umjesto četiristo životinja može ubiti samo četrdeset. Ubijanje je smanjeno u tom omjeru. Prema tome, Allah je prenio zapovijedi Poslaniku ne bi li smanjio oduzimanje života.

Muhaiyaddeen zaključuje: “Onaj tko kurban posmatra s mudrošću i iznutra zna daje njegova namjera smanjiti ubijanje. Ali ako ga netko posmatra izvana, onda je on namijenjen ispunjenju želja za hranom, ispunjenju žudnji za niskim strastima…” Prema tome, ezoterijski imperativ koji stoji iza islamskih zakona o prehrani ogleda se u tome da muslimani trebaju težiti samilosti i milosrđu, prvo kroz krajnje smanjenje broja životinja namijenjenih ubijanju (slijedeći sve propise), a potom i kroz potpuni prestanak ubijanja, čemu se trebamo nadati.

Zanimljivo je da Kur ‘an više navodi hranu koja je zabranjena nego koja je dopuštena. I u svim se slučajevima bavi mesom. To je potaklo bliskoistočnog učenjaka Michaela Cooka da u svojoj knjizi Muhamed napiše: “Vegetarijanci nemaju nikakvih problema (sa kur’anskim zakonima o prehrani).” Prema tome, ti su zakoni izgleda jedino teret onim vjernicima koji jedu meso. Oni, a ne njihova vegetarijanska braća, moraju poštivati vrlo stroge zakone o prehrani koji jedino služe ograničenju konzumiranja mesa.

Samilost i milosrđe

Sam Kur ‘an veliča sveukupnu samilost i milosrđe. Ustvari, svih 114 njegovih poglavlja, sa izuzetkom jednog, otpočinje sa riječima Bismillahir-rahmanir-rahim, tj., “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!” K tome, treba napomenuti kako se u Kur ‘anu za Boga najčešće koristi ime al-Rahim, što znači “Sve-samilosni”. Pored ovog imena, vrlo se često koristi i ime al-Raham – “Svemilostivi”. Na nekim drugim mjestima Kur ‘an opisuje Boga kao Arham al-Rahimina, “Najmilostivijeg od milostivih”. Kroz cijeli se spis naglasak stavlja na sveobuhvatnu prirodu Božje milosti. Prema tome, neiskazivanje milosti prema životinjama nikako ne bi bilo u skladu sa tom sveobuhvatnom prirodom. Muhamed je u svom životu, kako smo već pokazali, iskazivao takvu milost. Njegov bi se istinski sljedbenik stoga trebao rukovoditi sličnom samilošću i milosrđem. Vegetarijanstvo bi u ostvarivanju tog cilja bilo značajan korak.

Ako se u svrhu poimanja islama oslonimo na Kur’an, islamsku tradiciju mistika, i osobito na Muhamedov život i učenja, otkrit ćemo kako su vegetarijanstvo i dobrostivost prema životinjama od središnje važnosti – što smo već pokazali, i što ćemo, još više potvrditi sljedećim navodima. Radi se o dobro poznatim prijevodima iz arapskog Hadeta (doslovno “tradicija”, odnosno tekstovi jednako autoritativni kao Kur’an), kojeg je kompilirao islamski učenjak M. Hafiz Syed:

Kad je Poslanik, prolazivši pored nekih ljudi što odapinjali su strijele na ovna, vidio taj mrski mu prizor, rekao je: “Ne sakatite životinje.”

Kad su Poslanika vidjeli kako svojim ogrtačem briše lice svog konja, i kad su ga upitali o tome, rekao je: “Noću me Bog opominje da budem dobar prema svom konju.”

Neki je čovjek jednom ukrao par jaja iz ptičijeg gnijezda, a Poslanik ih je vratio natrag rekavši: “Boj se Boga u ovim stvorenjima nijemim i jaši na njima kad su spremna za to – a kad su umorna onda sjaši.”

“Čeka li nas uistinu nagrada ako postupamo dobro prema četvoronošcima i pojimo ih vodom?” upitaše ga učenici. A Poslanik im odgovori: “Nagrade čekaju one koji pomažu svakoj životinji koja ima vlažnu jetru.” (tj. svim živim stvorenjima!)

Popularni islam, poput ostalih suvremenih oblika velikih svjetskih religija, ne govori otvoreno u prilog vegetarijanstvu. Svakoj se pojedinoj osobi na kraju prepušta hoće li usvojiti principe dobrostivosti prema životinjama ili ne. Spisi nam ni u kojem slučaju ne nalažu da ubijamo, ili podržavamo ubijanje bespomoćnih bića, i čovjeku je dostupna sva sila dokaza da se najuzvišenija religijska istina ogleda u poštovanju sveukupnog života i slijeđenju Božje sveobuhvatne ljubavi i samilosti. U svjetlu gornjeg Hadeta, kojeg obično pripisuju Muhamedu, čitatelje pozivamo da sami odluče da li se Poslanikova samilost, odnosno samilost koju zastupa Kur ‘an, proteže i na životinje.

Steven Rosen
Iz knjige “Hrana za duh – Vegetarijanstvo u religijama svijeta”