Prije više tisuća godina su nam rekli: Bog je u vama! Ali naravno, o tome gdje je Bog i postoji li on uopće, postoje mnoge teorije, na žalost i ratovi. Usporedit ćemo ukratko osnovne pravce.
Prema panteizmu Bog je sve stvorio i utječe na njega, upravlja svakim čovjekom. S druge strane, deističko poimanje Boga smatra tvorcem svijeta, ali da je on tamo negdje, možda u sedmom nebu, u svom božjem kraljevstvu, te da više ne utječe na svijet, što pretpostavlja postojanje krajnje slobodne volje.
Možemo se pritom zapitati što pokreće ovaj silni živi svijet, ako Bog više ne sudjeluje u njemu? Znači li to da sve ima njegove kodove djelovanja? Panenteizam pak smatra da je Bog u svemu, odnosno da je priroda u Bogu, umjesto da je Bog priroda – ona je božja manifestacija, izričaj. Još jasnije: čovjek je u Bogu, a ne Bog je u čovjeku. Možemo li prihvatiti oboje?
Razumljivo je da se stablo ne smatra Bogom, kao ni čovjeka ili bilo što drugo jer je sve to u Bogu, koji je prvi uzrok svega.
Ateizam prenosi uvjerenja da Bog uopće ne postoji, ali s time se sve manje slažu i znanstvenici. Nagovještaj ateizma krije se u otkrićima astronomije, u heliocentričnome sustavu, kad se čovjeka i planet Zemlju prestalo smatrati centrom svemira.
Ovo se međutim nije čovječanstvu otkrilo onda kad je Zapad otkrio heliocentrizam, već mnogo ranije – u vedskoj Brahmagupti. Ono što se činilo da samo Bog može vidjeti, danas mogu vidjeti i ljudi, pomoću tehnologije, primjerice GPS-a i interneta.
U doba prosvjetiteljstva u osamnaestome stoljeću, svijet i čovjeka se sve više nastojalo dovesti u vezu s nereligijskim putevima, odnosno empirijskim, znanstvenim otkrićima. Tada se sve jasnije izražavao stav da sreća i zadovoljstvo čovjeka ne moraju ovisiti o vjeri u Boga i religiju. Svatko bi mogao biti sretan i bez toga! No, je li ovo zaista tako?
Sumnja ili vjerovanje
Indijski mistik Osho nas pak uči da sumnja treba biti iznad vjerovanja. Nije li ovo opet način koji vodi istome putu spoznaje da Bog i božansko postoje? Što kad se nađemo u trenucima najdubljeg beznađa, kad krivimo svijet i druge za svoje patnje i neuspjehe, nezadovoljstva? Kad krivimo životne okolnosti za svoju nesretnost?
Što učiniti kad imamo toliko mnogo materijalnih dobara – i opet smo nekako nesretni? Što će nam pritom pomoći? Vjera da Bog postoji ili da ne postoji? Prakticiranje duhovnih praksi ili njihovo zanemarivanje?
Što će nam sve te borbe, usponi i padovi, ako ćemo svejedno umrijeti, što bi ateistički značilo: zauvijek nestati? Želimo li prestati zauvijek postojati? Zašto budisti slave upravo ovaj duhovni segment: prestati zauvijek postojati? Ne upućuje li nas ovo na ateizam?
Ako dublje proniknemo u budističke duhovne mudrosti, jasno je da konačno prestati postojati znači panenteizam, biti u Bogu, u Apsolutu, u Sanathani Dharmi.
Vjerovanje u Boga pretpostavlja da želite postojati i nakon smrti tijela, ma što god to značilo. Međutim, kako ćemo postojati bez tijela, bez osjetila? Što će to od nas postojati? Postoje li još uvijek naši predci? Budizam nam jasno govori: postojat će vaša svijest, a vi je slobodno možete zvati – duša.
Sanja Vuković Grbac
