Svatko od nas dobiva vizije u obliku mentalnih slika, misli ili iznenadnog naleta emocija. Nažalost, najčešće ih zanemarujemo, jer nemaju ništa zajedničko sa stvarnošću u kojoj se trenutno nalazimo. Međutim, to nije beskoristan produkt uma i duše.
To su maglovite najave predstojećih događaja koji su u procesu materijalizacije, a odnose se na nas ili nama drage i znane osobe. Naše primjećivanje takvih mentalnih i emocionalnih pojava s negativnim sadržajem, dragocjena su prilika u kojoj možemo spasiti sebe ili druge od nailazećih nevolja.
Pozivaju nas da se, poput filmskog redatelja, uključimo i snagom misli (namjere) preoblikujemo neželjeni tijek događaja u poželjan.
Kako to izgleda u praksi – pojašnjava sljedeća priča u kojoj djevojčica Lori simbolizira naše unutarnje dijete, odnosno, duhovni aspekt našeg bića. Ovu kratku priču, jednu od dvadeset njih, izdvojila sam iz knjige Lori i predstavlja osobno iskustvo.
…
Na mobitelu sam čitala neki internetski članak, kad me Lori iznenada prekinula riječima:
– Sada će te zvati Krešo.
– Koji Krešo? Ne znam ni jednog Krešu.
– Vodič s Plitvica. Zapisala si njegov broj.
Tek što je to izgovorila, mobitel u ruci počeo je vibrirati i na ekranu se pojavi ime Krešo – vodič.
– Lori!… – zbunjeno izgovorih, na što se ona počne samo vragolasto smijuljiti. Morala sam se brzo pribrati, jer je zvonilo i trebala sam se javiti.
– Halo, Krešo! Nadam se da zovete po dobru?
– Pozdrav, Lora. Uglavnom je sve u redu. Nadam se da ne smetam?
– Ne smetate, naprotiv, drago mi je da vas čujem. Kako ste? Da li se pojavio kakav problemčić meni za rješavanje? – upitah ga vedro i sa zanimanjem, jer sam osjetila blagi grč u njegovom glasu. Naravno, zadnje pitanje postavila je Lori.
– Drago mi je da sam vas odmah dobio, jer o tome što me trenutno muči mogu samo s vama razgovarati, vjerujući da mi možete pomoći. I, oprostite što zbog hitnoće preskačem pitati kako ste. Ukratko: s grupom turista putujem prema kosovskoj granici i što se više približavamo, mene sve više obuzima neka nelagoda i nemir. Nema realnog razloga za toliki nemir pa pomišljam da možda netko od putnika nema uredne osobne dokumente ili netko šverca kakvu zabranjenu robu…, zaista ne znam što bih mislio. Zato vas molim da na vaš način, o kojem smo pričali na Plitvicama, put ispred nas napravite prohodnim i bez komplikacija.
– Opustite se Krešo. Sve će proći u redu, vidjet ćete. Odmah ću provjeriti o čemu se radi. U svakom slučaju, hvala na povjerenju i javite se makar kratkom porukom kada prođete granicu.
– Svakako ću se javiti. Hvala vam.
Lori je bila nestrpljiva i požurivala me da sve ostavim, umirim misli i krenem s njom u izvidnicu. Zatvorila sam oči i odmah ugledala graničnu rampu u daljini. Nije bilo gužve, osjećala sam da je sve u redu. Nastavila sam zamišljati autobus u kojem je Krešo. Vidim da se približava i polako vozi prema rampi. Lori za svaki slučaj ispruži ruku prema službenicima na granici i kaže im:
– U ovom je autobusu sve u redu i slobodno ga propustite dalje.
Odmah potom, pri vrhu strme i visoke stijene uz cestu primijetim neku poveću crnu mrlju, poput okruglog oblaka koji stoji na mjestu. „Što znači ova crna mrlja?“, u čudu pomislih. Gledajući je, stvarala mi je neku nelagodu, čini se kao neka prijetnja. Uperim dlan ruke prema njoj, kao što to radi Lori, i počnem zapovijedati:
– Ti si bezopasna opasnost. Rastopi se! Nestani!
To sam ponavljala sve dok se mrlja nije rasplinula.
Osjećaji su mi govorili da je sada sve u redu. Dalje sam bila zabavljena kućanskim poslom i više nisam mislila na Krešu ni na crnu mrlju.
Opet me nazvao za nešto više od sat vremena.
– Lora, moram vas izvijestiti o dosadašnjem putu – uzbuđeno je govorio. – Granicu smo prešli brzo i bez problema. Međutim, kada smo odmakli nekoliko kilometara, sledio sam se dok sam gledao kako se pedesetak metara ispred nas, s visoke stijene odvaljuje golemi kamen i pada na našu stranu kolnika. Da smo bili samo koju sekundu brži, završio bi ravno u mojem krilu! Jedino što mogu reći, hvala vam od srca.
Ta crna mrlja!… Skoro da sam je zanemarila. Bila sam usredotočena na sam granični prijelaz i autobus i mrlja je bila nešto posve usputno. Zapravo, učinilo mi se da nema nikakve veze s Krešom, ali, s obzirom na to da sam svoj um istrenirala da ispravi svaku nepravilnost koju uoči, morala sam i taj crni oblak rastvoriti i tako dovršiti posao.
– Lori, zašto sam vidjela crnu mrlju, a ne kamen?
– Da si ugledala kamen, ne bi prepoznala ništa posebno. Znala sam da se mora odvaliti od stijene i morala sam ti nekako dati do znanja da je to velika opasnost. Zato sam ga zasjenila crnom bojom koja će te asocirati na crnu slutnju.
– Sad razumijem. Morala si od ega sakriti pravu istinu da se ne bi svojim znanjem i strahovima umiješao i preuzeo kontrolu nad situacijom u kojoj je nemoćan. Ali, ne vidim što smo uopće napravile? Kamen je svejedno pao.
– Da nisam rastegnula vrijeme, pao bi ravno na autobus.
– Uh! Baš sam sretna da me Krešo nazvao i tražio pomoć. Ima jaku intuiciju.
– Ti to zoveš intuicijom, a ja govorom njegovog dečkića s kojim još uvijek komunicira samo emocijama. Sada je ipak uspio čuti njegov glas dok je izgovarao tvoje ime. Srećom, poslušao ga je i nazvao te.
– Čekaj malo! Kad si već prepoznala opasnost, zašto nisi sama sredila taj kamen bez mene?
– Ti si ta koja mora stvoriti želju ili donijeti odluku, a ja ti samo pomažem ostvariti je.
Ankica Brekalo
holistička iscjeliteljica i autorica knjige Lori
Knjiga će uskoro biti dostupna na www.webknjizara.hr, a govori o tome što je sve moguće kada razboritost, ego i ljudski duh počnu međusobno komunicirati i surađivati.
