Postoji razlog zbog kojeg sam danas u miru, isto kao što postoji razlog zbog kojeg pišem ove riječi. Opirem se, ne prihvaćam ovu potrebu već neko vrijeme, ali izgleda da je danas Trenutak.
Trenutak istine, neke druge svijesti i pogleda na životnu stvarnost, prošlu, sadašnju i buduću i sve u jednom trenu. Kako sve vidjeti jednim pogledom i znati da je to upravo ono što smo tražili?
Ovaj predivni smiraj duše, nevezanost, neovisnost o bilo kome i bilo čemu, posebice ne o emocijama i projekcijama koje smo vezali uz druge. Samo neka današnji Trenutak potraje i u ugodi vlastite ravnoteže i ljubavi pokazuje daljnji put.
Kako je dobro kada se riješimo svega i postanemo ili samo ostanemo svoji. Duga razdoblja iščekivanja i traženja u krivim smjerovima konačno ostaju za nama, kao iskustvo koje je esencijom života plaćeno, ali vrijedilo je, jer danas smo nešto potpuno drugo.
Duša kojoj ujutro s razumijevanjem pogledamo u oči kažemo joj da je volimo, podržava nas na ovom putu. Konačno znamo da je to upravo ono što smo tražili. Nakon toliko složenih i kompliciranih mogućnosti, rješenje je došlo u jednostavnosti i tu je ostvarilo svoju punu ljepotu.
Spremni smo za oprost i drugima i sebi, iz svoje punine i bez zadrške. Ne zadržavamo nikakve emocije u sebi, ne pristajemo na uvjetovanosti, bistrim činimo i zadnje iluzije i svjetlost života nalazimo u suncu, koje je upravo došlo i na naš prozor. „ Slučajno“, kao što je i sve ono što se dogodi u trenutku kad se usudimo izaći iz zadane dimenzije i okvira i udahnuti neki drugi zrak.
Koliko je još vremena pred nama, rođendana, godišnjica, starih i novih godina nije uopće niti važno, Kao što je jednim potezom u jednom trenutku drugačije spoznaje prestalo biti važno sve ono što je ostalo iza nas, izuzev iskustva utkanog duboko u stanice našeg bića.
I što nam onda znače godine i brojevi, ljudi i događaji, mjerila i kriteriji nečije prolaznosti? Dio nečega što više ne pristajemo biti.
Naš Trenutak spoznaje odveo nas je ka nekom potpuno drugačijem poimanju. Ne mogu to nazvati smjerom jer to kriterij ustaljenih normi, čije smo nepostojanje upravo spoznali. Ali znam kako je i ovaj mali prolazak bio je dovoljan da shvatimo stvarno postojanje i spoznamo kako možemo i kako jesmo. A onda samo o nama ovisi kada i kako ćemo ponovo doći u taj spoznajni svijet i koliko dugo ćemo u njemu ostati. Vječnost je strpljiva …
Bitno je da znamo kako on egzistira i kako možemo do njega, a onda će se polako sive boje i neki čudni okusi i mirisi početi transformirati, prvo u različitost a zatim u drugu normu stvarnosti. Onda ćemo zraku sunca na našem prozoru odmah prepoznati i vidjeti u njoj ono svjetlo koje je dio i nas samih i koje nas spaja sa onim izvornim u nama čineći nas tako sretnim i ushićenim u vlastitom miru.
Paradoks je, osjećanje najvećeg trenutka životnog ispunjenja i ushita u samoći vlastitog prostora i samodovoljnosti vlastitog bića. Koliko dugo smo tragali, tražeći ga na drugim mjestima i u drugim ljudima, a on je oduvijek tako blizu i oduvijek pripada samo nama. Kakva prekrasna spoznaja, kakav uzdah olakšanja. Nakon dugih potraga, u nutrinama sebe konačno smo otvorili ona najudaljenija vrata za koja nismo znali niti da postoje.
Prostor koji se pojavio iza njih je tako jedinstven i poseban, nosi u sebi beskrajni mir, zadovoljstvo iz bezbroj trenutaka koje smo kreirali kako bi bili sretni i ispunjava nas s toliko topline i ljubavi, ali na jedan potpuno drugačiji, netraženi način.
I konačno smo spremni krenuti dalje, jer imamo sve što nam je potrebno, u nama samima. Ono sunce s prozora još svijetli, njegova zraka je u nama.
San Duše
