Ženo. Ti, koja zarađuješ. Ili, koja radiš kod kuće. Ti, koja podižeš djecu i čitaš knjige i blogove o odgoju. Ti, kod koje je pritisak sve veći, a samopouzdanje sve manje.
Ti, koja preispituješ sebe i neumorno se trudiš da budeš bolja. Ti, koja se svaki dan dižeš već umorna i prijanjaš tiho kao teretnjak na svoje obaveze.
Ti koja se godinama nisi odmorila. Kojoj se smučio okus kave. Ti, koja smišljaš, nabavljaš, kuhaš, štediš, brineš se što će ostati za sutra. Koja pere, slaže, skuplja, ušiva, lijepi, popravlja, čisti desktop, stalno briše uvijek ljepljive ručice, kvake i ivice. „Mama, ti si majstor.“ Briše guze i nosove.
Ti, koja animiraš, promatraš, procjenjuješ, razmišljaš, izvodiš, zabavljaš, tješiš, grliš, umiruješ, uspavljuješ. Koja je na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći. Ti, koja cijediš sebe kao krpu da iz sebe izvučeš još neku kap, koju ćeš dati obitelji. Ti, kojoj je rezervoar stalno suh, ili skoro suh. Pa ipak nezaustavljivo guraš dalje.
Ti, koja se nosiš s nekim, novim ili starim, uvredama i batinama.
Ti, koja sebe ni ne nahraniš. Sebi ne pripremiš voćnu ili povrtnu salatu. Sebi. Ne sjetiš se, ne stižeš, nemaš snage, nisi došla na red. Ti, koja ne dozvoljavaš sebi ni da zaplačeš. Ti, koja nemaš vremena i živaca sad da se raspravljaš s neredom vlastitih suza, kada stalno brišeš dječije.
Ti, koja se ozariš, izvučeš osmjeh odnekud iz sebe i dočekuješ obitelj sa zagrljajima i ljubavlju. Ti, koja i poludiš, i drekneš, i dereš se, i udariš. Iako znaš. Čitala si. Sve znaš.
Ti, koja se stalno preračunava hoće li spavati, čistiti, kuhati ili čitati. Pa onda čistiš. I bleneš, kao i ja, u ovaj prokleti blog. Ti, koja i kada radiš nešto što ti godi, radiš to ne da bi se osjećala dobro – nego zbog djece. Ne, nisi ti u ulozi žene kao žrtve. Samo, nekad je teško.
Nemam savjet za tebe. Nemam. Jer ti se smučilo. Jer ti to već znaš. Jer i ja znam. Ne želim ništa da ti kažem. Samo da te pogledam u oči.
Ništa više.
