Tko upire prstom u gluhoću vrste, rođen je za gluhoću noći.
Započet ću priču koju se do sada nisam usuđivao započinjati ne zbog nesklonosti temi jer tema je prebogata, presuvisla, preživotna, ne zbog nepripovjednog dara jer, bez lažne skromnosti, mislim da sam ga svih ovih godina malko i istesao, već stoga što ta jednom započeta priča nikad ne završava, beskrajno je nastavljiva, a pripovjedača radije dovedite pred streljački stroj Umjetnosti nego mu recite da je uzalud ulupao vrijeme bez iole vidljivijeg pomaka prema spasonosnoj poanti.
Privilegij ovakvih priča je da uvijek započinju u besmisleno vrijeme, ali to, nikad i ničim izvagano, vrijeme između noći i jutra često je moje bogomdano vrijeme, vrijeme u kojem sam katapultiran iz mirnog sna bez ikakova povoda, bez mog egzistencijalnog bunta, eto tako, čisto da u tom oslijepjelom i onijemjelom intervalu dana još jednom istaknem ono što je u podnaslovu ove priče, priče bez pravog naslova: Tko upire prstom u gluhoću vrste rođen je za gluhoću noći.
Ja ovom pričom nemam namjeru razbijati gluhoću vrste jer ni noć svojom gluhoćom (osvjedočeno) ne će ni mene razbiti. No, ipak, pristajem na to da mjera jednog razbijanja bude mjera drugog razbijanja.
Dakle, bojažljivi naslov priče preko svog borbenog uvoda može pokušati doći do svog pravog naslova, pa sad priču zovite ovako ili onako jer ni jedno ni drugo nije netočno, a ja ću je od ovog retka nazivati Pričom o smislu života.
Uf, kakova hrabrost! No, ipak, odlučno krećem pa makar ni do čega ne došao – uvijek će mi ostati neki mišljajni mrvičak pa zvao se i smisao gluhoće.
U noćnim (razbuđenim) mislima prizivam ono što mi se dogodilo prije točno godinu dana:
Gluho, tupo, sparno prijepodne.
Željezni kreveti, bijele plahte, limeni ormarići, metalnosivi podlošci za bolničke liste i očaj s oblandom pomirenosti.
Bolnica. Očni odjel. Hoće li pogled sudbine kroz mene rezultirati sljepoćom mog oka jer ni za najzdravijeg njegova stanja, ni za najvitalnije moje životnosti, ni nazrijeti tu sjekačicu svačije sreće kad je se ignorira, nisam mogao? A ja sam je ignorirao pune tri godine, preko tisuću dana joj crvenom krpom pred razbješnjelim rogovljem mahao, sve do stjerivanja u kut, do sutrašnjeg finala – operacije poslije koje mogu momentalno oslijepiti.
Kad se čovjek nađe u tom bijelom paklu, jedino oko čega se svi, i liječnici i bolničke sestre i posjećujući populus ustrče i polome od brige je – bolnička lista. Za vaše stanje nju se pita. Njeno zdravlje iskazano strijelicama, nečitkom latinštinom i raznoraznim mjernim oznakama je bitno, ne vaše. Kad liječnici banu u jutarnjoj viziti, k njoj najprije pohrle, vas gledajući tek ovlaš ili vas potpuno ignorirajući. Ona je toliko važna u tom curiculumu polaganog bijelog umiranja da bi nju trebalo poleći na bijele plahte i utopliti pred san, a pacijenta metalnim štipaljkama pričvrstiti za metalni okvir donjeg dijela kreveta. Ja bih na tu zamjenu odmah pristao jer moj bolnički san ionako ima više djelova negoli je kvadratića na tom komadu bijelog papira. A ta lista svake noći vrišti na vaše uho: „Nek’ bježe od mene! Neka ne zarivaju skalpele kemijskih olovaka u moje nevine kvadratiće! Kaži im da me puste odletjeti u bolničku arhivu! A ti, marš van odavde!“
Gorko se tada nasmijem u sebi: „Da, draga moja, pobjeći ću ja s ovog mjesta glavom bez obzira ili okom bez vida, no, prije toga se moram nauživati laserskih skalpela koji će orgijati po mrežnici moga oka.
Isti dan – poslijepodne. Vrijeme većih posjeta. Mene nitko ne posjećuje, ta, danas sam tek i ušao… Lažem, posjećuju me utvare dok ovako, sklopljenih očiju ležim poprijeko na mom krevetu s glavom oslonjenom na zid, i u nekom poludrijemežu razmišljam o besmislu čovjekove avanture rađanja… Evo, jedna utvara je upravo polagano pritisnula kvaku na vratima…
Raspored sjena u bijeloj prostoriji je bio ovakav: preko puta mene u svom krevetu sjedio je čovjek ispijena lica, crnomanjast, šutljiv, s nekim nadmoćnim mirom u jednom oku jer drugo je bilo pod flasterom. Prekjučer je njemu mrežnicu oka laser pržio. Ne mjerkamo se. Svak šuti svoje besmisle.
Utvara se zaustavila kod njegova kreveta. Tisućama mojih kvadratićastih noćiju ja sam poslije razmišljao: ‘Netko ju je poslao. Netko ju je morao poslati. Da majkaterezijanskim dahom osnaži moj besmisleni drijemež besmisla, jer poslije njihovih dviju, šapatom izgovorenih rečenica, život mog vida i vid moga života se stubokom promijenio, a da ni uncu fizički bolje nisam vidio. Jednostavno, počeo sam gledati unutarnjim okom, premrežavati se unutarnjim mirom, osnaživati se unutarnjom snagom, snagom transcedentnom koliko i stvarnom. A tko je bila ona i koje su to bile riječi? Vjerujte mi na vid, ako mi ne vjerujete na riječ: to su bile sasvim obične rečenice dvaju sasvim običnih ljudi! Samo dvije s njene i nekoliko s njegove strane, ostalih nije bilo ili ih nisam čuo ili su me ove prve zaglušile jer su pred mojim ranjenim očima i još ranjenijom sviješću nadstvarnost prepletavale. A možete mi vjerovati i na riječ: smisao, u ovom slučaju smisao ljubavi, najmanje bira formu, trenutak, obličja, prpošnost. Patetiku.Ništa tu nije prohujavalo s vihorom u bolećivim uzdasima ili glasnim zaklinjanjima, bilo kakvim dodirima. I to – svakome se jednom u njegovu životu dogodi da mu preko čovjeka kao medija, a jedva koristeći njegov govorni parat, čistim božanskim glasom progovori Smisao. I Smislu nije briga ako ga ne razumijete, on ide dalje, po drugim bolničkim sobama i po po ostalim bolesničkim listama vašega života. Niste ga razumjeli? Okačite se o vašu bolničku listu pa zajedno s njom po cijele dane i noći visite.
Upitah njega, Smisao, u sebi: „Mogu li malo virnuti tu ženu, onako ljudski radoznao, da zapamtim crte njena lica premda sam znao da ni boju njene odjeće u tim trenutcima nisam u stanju zapamtiti?“ A Smisao je odgovorio: „Ovo je dan tvojih posvemašnjih kontrasta, stoga evo ti žene odjevene u crno u ovoj bjelini, i to je posljednja crnina u tvom životu, uključujući i tvoj, uvjetno ga nazovimo, crni vid, o kojoj ćeš i o kojem ćeš razmišljati pod fatalističkim impresijama. Evo ti žene sasvim obična, gotovo neugledna izgleda, evo ti njenih prošaptalih riječi premda sam i urlati kroz nju mogao. Ali, vika je sredstvo pomoću kojeg slabi komuniciraju sa samim sobom bojeći se da ih ne zagluše šapati jakih.“
„Pusti ga neka spava. (Odnosilo se na mene). Jedva čekam kad ćeš izići da ponovo budemo zajedno (Odnosilo se na njega).“
Ništa više i ništa nebeskije u šaptu prošaptanom.
‘Hvala ti vilo, mene nitko nije uznemiravao osim ako se nisi obraćala meni očajnom da pusti mene – tvojim šaptom dotaknutog.A vi… gdje da budete zajedno?’
U uzvišenom miru njihove male sobe Doma za umirovljenike. Pričao mi je poslije njen suprug – partner – drug, nebitno kako ćete ga nazvati: „Oženio sam je kao mladu, siromašnu djevojku, siroče bez roditelja, gotovo golu na goloj cesti. Bijah pečalbar, zaradih dobre novce, sagradismo kuću s dvadesetak odaja, izrodismo djecu i u zreloj dobi sve napustismo – i kuću da se ne pogubismo po praznim sobama, i novce da se ne ubismo u pohlepnim maštanjima i odosmo u svemir naših šapata jednog sobička umirovljeničkog doma.“
‘A djeca, smatraju li vas i dalje ludima’… ne, ne, ne ću ga to pitati, nisu to pitanja dostojna njihove razine, kao što ne ću više pitati ni liječnike što će biti samnom. Ja znam što će biti samnom. Svaki svemir očaja, ma ne znam kako prostran bio ima jedan svoj sobičak mira. Ne rasplinjuj se u svemiru ako se možeš skupiti u sobičku. I osluškuj utvare koje u nedjeljnja poslijepodneva pritiskaju kvake na bijelim sobama tvog prepolaganog umiranja, i ne pomišljaj odmah da su došle buljiti u tvoje bolesničke liste. Možda su ti došle reći da trebaš smanjiti broj svojih soba i ostati na samo jednoj, pače da bi bilo dobro smanjiti i tu jednu do veličine najnečujnijeg šapta, jer su sve to preduvjeti da i tebe Smisao pohodi makar bio i u haljama koje imaju boju najcrnje noći, ili i sam bio noć.
