Vedran Mezei

52




U ožujku ove godine Vedran Mezei objavio je svoju prvu knjigu „Tu sam! – sedam priča na putu do odredišta“ u izdanju Ibis grafike iz Zagreba. Prethodno je knjiga prevedena i na engleski jezik te objavljena na Amazonu u tiskanom i elektronskom obliku. Prvo izdanje hrvatske verzije knjige rasprodano u svega nekoliko mjeseci, a upravo je ovaj naslov književni blog „Čitaj knjigu“ proglasio jednim od tri najbolja ovogodišnja izdanja domaćih autora. Nama je to bio razlog da zajedno s autorom odaberemo najzanimljivije dijelove iz dva intervjua objavljenih povodom izlaska ove zanimljive knjige.

Iz razgovora za portal Index objavljenom u svibnju ove godine odabrali smo sljedeće:

Što vas je motiviralo da napišete “Tu sam”?

– Na početku je to bila neka vrsta osobnog podsjetnika, poruke samome sebi o temama koje smatram vrijednima, a koje često zaboravljam u svakodnevnom životu. Kroz pisanje sam se prisilio da to o čemu pišem pokušavam što više i živjeti. Te poruke isprepliću se u sedam različitih priča koje govore o neobičnim događajima u životu običnih ljudi.

“Imam problem, jer sve je u redu” stoji u predgovoru vaše knjige. Zašto vam je bilo bitno da tako započnete?

– To mi se učinilo zgodno upravo zbog proturječnosti koju naslov predgovora u sebi nosi. Često se može čuti da umjetnost nastaje iz nekakve patnje, čežnje ili sličnih osjećaja. Mene je na pisanje ove knjige najviše potaknula zahvalnost prema životu, upravo činjenica da je sve u redu. Možda može zvučati pretjerano, ali govorim iskreno.

Budući da je tema duhovnosti zastupljena u vašoj knjizi, što biste voljeli da vaši čitatelji izvuku iz vaše prve knjige?

– Želja mi je bila pisati o složenim temama na jednostavan način. Duhovnost često može zvučati kao neki daleki, imaginarni koncept, kao prodavanje magle, ako se mogu tako izraziti. Mislim da duhovnost jedino može imati smisla ako je dostupna i korisna. Nastojao sam imati takav pristup u ovoj knjizi. Zato mislim da je najbolje da svatko iz knjige izvuče ono što mu odgovara i to protumači na svoj način. Jer, ako bih osjećao potrebu da unaprijed objašnjavam što sam u knjizi htio reći ili što bih volio da čitatelji iz nje izvuku, onda bih se trebao pomiriti s činjenicom da nisam napisao knjigu vrijednu čitanja. Nadam se da ipak nije tako.

75



U knjizi se provlači i pitanje smisla života. Ovo nije još jedna od knjiga za samopomoć i vaša misija nije dijeliti savjete, ali kao i svi ostali, dolazite do nekih zaključaka. Što je ono najbitnije što ste naučili u vječnoj potrazi za srećom?

– Naučio sam da taj odgovor neću dobiti od nikog drugog osim od samoga sebe. Vjerujem da to nije nešto za čime se traga, nego nešto na čemu se radi.

“Ljubav je smisao života” danas zvuči gotovo kao klišej koji je neprestanim korištenjem izgubio smisao. Ipak, u “Dvije-tri obične priče o smrti” pišete o tome da je ljubav “bit samog postojanja”. Na koji ste način vi pristupili ovoj ideji i je li to nešto u što vjeruju likovi u vašim knjigama ili vi sami?

– Svjestan sam da ovo može zvučati isprazno, pogotovo kad se izvadi iz konteksta priče u kojoj se nalazi. Bez obzira na to, mogu reći da u ovu tvrdnju vjeruje većina likova iz knjige, ali i da je to moje duboko uvjerenje. Ne mislim da je ovo naivan način gledanja na život, naprotiv! Mislim da može biti i jako koristan, a pokušat ću objasniti i zašto. Vjerujem da život nije nešto što nam se događa, nego nešto što, svjesno ili nesvjesno, kreiramo sami. Ako to prihvatimo kao istinu onda ubrzo postaje jasno da sve što dajemo – to nam se i vraća. Ovo je dosta popularan način razmišljanja u tzv. „new age“ pokretu, ali poznata je i ona izreka iz Novog zavjeta: „što tko sije, to će i žeti“. U istočnjačkim tradicijama ovakvo razmišljanje najčešće se vezuje uz koncept karme. Ipak, ovdje govorim isključivo iz vlastitog iskustva i svjestan sam da se mnogi neće s ovim složiti. Ali svejedno, mislim da ćemo svi opet biti u savršenoj harmoniji: za one kojima je život borba, a svijet mjesto puno problema i nepravde, dokaze za to mogu pronaći svugdje oko sebe. Onima koji vjeruju da je život najveći dar kojeg imaju i da su sposobni sami stvarati prilike na putu vlastitog ispunjenja i zadovoljstva, najveći će problem biti taj što nemaju problem jer – sve je u redu. Naravno, život je ipak puno složeniji od načina kakvim ga ovdje nastojim prikazati, ali vjerujem da je dobar primjer za ovo o čemu govorimo.

Mnogi vas znaju kao glazbenika. Je li se vaše bavljenje glazbom na neki način odrazilo na vaše pisanje i kako?

– Jest. Ova knjiga ima i svoj „soundtrack“, odnosno popis pjesama koje se spominju u pričama, a koje se ovdje nalaze u službi radnje, kako bi još jače istaknule teme o kojima je riječ. (…) Glazba ima sličnu moć kao i oni kolačići iz Proustovog „Traganja za izgubljenim vremenom“, kada vas jasno vraća u prošlost, budi sjećanja, emocije, mirise, boje… Vjerujem da svaki zaljubljenik u glazbu ima neki svoj „soundtrack“ određenog životnog razdoblja, ljubavne veze, putovanja i sl. i da takvo iskustvo može ponovo jasno proživjeti upravo uz pomoć glazbe.

Postoji li nešto u stvaranju glazbe što vam je pomoglo kod stvaranja prve knjige?

– Oba procesa su dosta slična, barem u mom slučaju. I kod glazbe i kod pisanja ideju dobijete u obliku kratkotrajnog nadahnuća, u vidu nekakvog bljeska inspiracije, i onda tu ideju dorađujete do iznemoglosti.

Koliko vam je u shvaćanju života pomogla religija, koliko znanost, a koliko neka osobna iskustva i spoznaje?

– Išao bih obrnutim redom. Mislim da je osobno iskustvo uvijek najdragocjenije i na njemu se ova knjiga najviše i temelji. U knjizi „Čudo u Andama“ od Nanda Parrada ima rečenica koja kaže da je najbolji put za pronalaženje vjere imati hrabrost sumnjati. S tim se slažem. Vjerujem i da su sva razmišljanja ili svjetonazori koji ignoriraju znanstvene činjenice promašeni i na dobrom su putu prema šarlatanstvu. Postaje zabrinjavajuće kako naše društvo čini upravo to – zanemaruje znanost i obrazovanje, što baš i nije vrijedno nasljeđe našoj djeci. Ipak, ne mislim da znanost može dati odgovore na sva pitanja, pogotovo kada govorimo o temama duhovnosti. Maloprije smo spominjali nadahnuće, stvaranje glazbe, kreativno pisanje i sl. To je svijet izvan granica fizičkog u kojem znanstveni pokusi i mjerenja nemaju što raditi. Ali ne mislim da bi zbog toga jedno s drugim trebalo biti u suprotnosti. Čini se apsurdno da je čovječanstvo napravilo tako veliki korak u razvoju znanosti i tehnologije, a da nam je teologija ostala tisućama godina u prošlosti. Tehnološki razvoj odavno ne prati razvoj naše duhovne svijesti. Zato svijet i izgleda kao prilično kaotično mjesto. (…) Povijest je više puta potvrdila riječi George Bernard Showa kako sve velike istine počinju kao blasfemija. Meni religija nije pomogla u shvaćanju života jer mi se čini da je tu forma često važnija od sadržaja. Ali mi je zanimljiva kao tema, ponajviše u povijesnom, sociološkom i tradicijskom smislu. Ovim ne želim ni na koji način obezvrijediti ljude koji kroz religiju pronalaze smisao ili utjehu i ne mislim da je moje mišljenje vrjednije od bilo čijeg drugog. Tradicijski tekstovi na kojima se temelje svjetske religije često u sebi kriju velike vrijednosti i mogu nam biti odličan putokaz. Jedan od najboljih primjera mi se čini drevni kineski tekst Tao Te Ching koji i nakon više od dvije tisuće i petsto godina može poslužiti kao odličan priručnik za moralni i duhovni život svakog pojedinca, bez obzira na tako veliki vremenski odmak u kojem je nastao. Problem se javlja kada se takvi tekstovi u cjelini tumače doslovno, a ne alegorijski. Ali, ako se netko osjeća sretno i zadovoljno kao pripadnik bilo koje religije, ili nekog drugog sustava vjerovanja, ili nevjerovanja, mislim da je najbolje da tamo i ostane. Za svakoga od nas je najkorisnije da budemo – tu, gdje se najbolje osjećamo. Samo da pri tom ne ugrožavamo slobodu i izbor drugih.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje: https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=magazin&id=1039590

75



Iz intervjua za Dubrovački dnevnik objavljenog 19. 3. 2018. izdvojili smo:

Tolle je puno pisao i govorio o važnosti sadašnjeg trenutka, a i naslov vašeg djela „Tu sam!“ govori upravo o tome. Kako biti sada i ovdje, spriječiti um da neprekidno luta po prošlosti i budućnosti?

Kad bih znao odgovor na ovo pitanje pretpostavljam da ne bih ni imao potrebu za pisanjem (smijeh). Da, o ovoj temi su često govorili gotovo svi učitelji kroz povijest, kao i mnogi autori današnjice poput Ram Dassa ili Ercharta Tollea. Postoji rečenica u ovoj knjizi koja glasi: „tišina je glas kojim Bog najglasnije progovara“Stoga bi meditacija sigurno mogla biti korisna vježba za postizanje unutarnjeg mira, ali vjerujem da to ovisi od čovjeka do čovjeka. Ne postoji samo jedan put. I nije važno o kojoj se tehnici radi, važno je da pomaže. Teško bi bilo zamisliti neku baku, koja svake nedjelje ide na misu, da uči tehniku transcendentalne meditacije i da u sebi ponavlja mantru. Mislim da se potpuno jednaki učinak može dobiti kada se, primjerice, moli krunica, kada se trči, vježba joga, planinari… Vjerujem da to stanje svijesti, o kojem govore Tolle i drugi, osjeti svaka majka kada po prvi put zagrli svoje novorođenče. Da bi to postigli neki vole ekstremne sportove ili brzu vožnju. Nažalost, i razne vrste ovisnosti mogu često izazvati ovakva stanja samo što one sa sobom nose i posljedice. Izazov je pronaći put kako na jednostavan i bezbolan način cijelo vrijeme biti tu. Pretpostavljam da bi krajnji rezultat bilo stanje nirvane o kojem je govorio Buda.

Evo jedno lagano pitanje. Što je poslije smrti?

Uh, to je pitanje od kada je vijeka i svijeta. U knjizi se tema smrti posebno obrađuje u dvije priče: „Nisam tu!“ i „Dvije-tri obične priče o smrti“. U njima likovi govore o tome s više različitih razina; od osobne, religijske, pa čak i znanstvene. Ne bih se želio zavaravati da imam pouzdane odgovore na ova pitanja iako o tome dosta razmišljam, čitam i pišem. Mislim da je naš pogled na sve ovo ograničen jer nam to uvjetuju zakoni materijalnog svijeta u kojem živimo. Zbog toga nismo ni u mogućnosti spoznati život u cijelosti. Svako razmišljanje i svaki razgovor o tome, pa tako i ovaj naš, unaprijed je osuđen da bude nepotpun. Ove teme su osobne i zadiru u vjerovanje svakog pojedinca. Jasno je da nakon smrti život ne postoji ako ljudsko biće poistovjetimo s njegovim tijelom. Osobno sam skloniji vjerovati da je tijelo nešto što imamo, a ne ono što jesmo. Točnije, mislim da je ljudsko biće cjelina tri neraskidiva dijela: tijela, uma i duše. E, sad tu dolazimo na „sklizak teren“, jer prelazimo iz svjetovnog u duhovno. Takav svijet, ako uopće vjerujemo da postoji, nemoguće je doživjeti kroz naših pet osjetila. Nemoguće ga je proučavati ili mjeriti, pa nam znanost po tom pitanju ne daje odgovore koje bismo željeli čuti, iako postoje tvrdnje da razvojem kvantne fizike ovaj raskol postaje sve manji. Ovo metafizičko područje moguće je doživjeti više na razini vjerovanja ili intuicije, a razum nam tu ne može pomoći. Zato će netko sve ovo odbaciti i reći da nakon smrti ne postoji ništa. Drugi će prihvatiti religijska tumačenja i slijediti njihova pravila i prihvaćati dogme. Većina će se možda naći između ove dvije krajnosti ili, zaokupljeni svakodnevnicom, neće o ovome puno ni razmišljati. Ne tvrdim da je ijedan od ovih puteva ispravan ili pogrešan. (…) Meni je teško povjerovati da je cijeli svijet nastao i razvio se slučajno, isključivo kao posljedica kemijskih i bioloških procesa. I sam Max Planck, poznati atomski fizičar i nobelovac, je rekao da ne postoji materija kao takva i da moramo pretpostaviti kako iza te sile koja drži sustav atoma na okupu stoji svjestan i inteligentan um. Već ste spomenuli Ercharta Tollea. On je u svojoj knjizi „Govor tišine“ rekao: „Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti je rođenje. Život je vječan“.  Slažem se s ovom izrekom, ali uvažavam i mogućnost da tome nije tako.

75



Ne vjerujete u pakao. Što kažete o reinkarnaciji?

Zapravo, vjerujem da pakao postoji, ali ne kao mjesto već isključivo kao iskustvo koje smo sposobni doživjeti u vlastitom umu. To je vrsta mentalnog ropstva. Čak je i Papa u jednoj svojoj enciklici o ovoj temi slično govorio. Zbog takvog stanja kolektivne svijesti u nekim krajevima svijeta stvorili smo pakao na Zemlji gdje sedamnaest tisuća djece svakog dana umire od gladi dok mi u „sretnijem“ ostatku svijeta sliježemo ramenima. A o ratovima da i ne govorimo. Ali da ne budemo previše ozbiljni, sjetio sam se jedne priče o Svetom Augustinu na ovu temu. Navodno je netko pitao sveca što je Bog radio prije nego je stvorio Zemlju. On je odgovorio da je Bog tada bio zauzet stvaranjem pakla za ljude koji postavljaju takva pitanja. Poslije je rekao da je ovo blesavi odgovor na jako važno pitanje. Prema njegovim riječima, vrijeme nije ni postojalo prije nego što je stvoren svijet, odnosno, vrijeme je nastalo zajedno s njim. A to nam je kasnije potvrdio i Albert Einstein u svojoj Posebnoj teoriji relativnosti po kojoj su prostor i vrijeme povezani, odnosno jedno su te isto, tzv. prostorno-vremenski kontinuum. Što se tiče vjerovanja u raj i pakao, reinkarnaciju i sl. možda bi bilo najbolje da ovdje upotrijebim dio iz knjige gdje jedan od likova govori upravo o toj temi. A kako se obično slažem s većinom likova iz svog romana, ovo bi donekle mogao biti i moj stav (smijeh): „Život bi bilo zgodno usporediti s predstavom u kazalištu. Naše duše su zapravo glumci koji pripremaju predstavu. Međusobno se dogovaramo tko će u njoj igrati, što će biti tema, tko će kome biti dijete, a tko roditelj, u koje vrijeme i mjesto ćemo smjestiti predstavu, kakve kostime ćemo obući… Svatko od nas odabire svoju ulogu. Tako se netko zbog određenih razloga želi okušati u ulozi nasilnika, netko u ulozi žrtve. Kombinacije su bezbrojne. Jedina razlika od uobičajene predstave jest ta što ovdje nemamo do kraja napisani scenarij. Možemo improvizirati, imamo slobodan izbor. (…) Uvjeren sam da ne postoji ni raj ni pakao, ili ono što neki zovu karmičkim dugom koji ćemo trebati odraditi u budućem životu. Ako ste susjedu ukrali grablje iz vrta, ili niste pomogli starici da prijeđe cestu, ili ste možda napravili nešto još puno gore, ne mislim da će vas zbog toga nakon smrti dočekati sveti Petar zbrajajući vaše grijehe i zasluge da bi odlučio ulazite li na vrata lijevo ili desno, kako to često tumače neki pripadnici kršćanskih tradicija. Ili ćete se, možda, u sljedećem životu roditi kao štakor u londonskoj kanalizaciji da bi otplatili svoj karmički dug, kako tumače neka istočnjačka učenja. Sve su to izmišljotine ljudskoga uma. Dobro i zlo su relativni pojmovi i ovise o tome tko ih i na koji način promatra. Ipak, to ne isključuje zakon uzroka i posljedice. U Bibliji je zapisano: „Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.“ i u tih nekoliko riječi krije se velika mudrost. (…) Naravno, život je suviše složena matrica da bi se mogao objasniti na ovako jednostavan način. Duša je sposobna igrati više uloga u različitim predstavama odjednom, s obzirom na to da tamo odakle dolazimo ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Od tuda i potječu sve te priče o prošlim životima, reinkarnaciji i slično. Jer krajnja je stvarnost puno složenija i teško je možemo u potpunosti pojmiti na ovoj razini svijesti.“

Cijeli intervju možete pročitati ovdje: https://dubrovackidnevnik.rtl.hr/intervju/intervju-vedran-mezei-ne-vjerujem-da-postoje-raj-i-pakao-kao-ni-da-sveti-petar-zbraja-nase-grijehe

Više o autoru i knjizi možete pronaći na: https://www.vedranmezei.com/

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.