„Zašto bih im ja oprostila“ – rekla je. Nije željela oprostiti, radije je bivala u svom zamjeranju. Nažalost nije shvaćala da upravo to zamjeranje nju komadić po komadić jede. Upravo ta mržnja koju gaji prema drugom. Njene otrovne strelice su se uvijek vraćale ka njoj, poput bumeranga. I dalje nije željela oprostiti.
Nije razumjela kako je taj oprost važan radi nje same, ne radi njih. Kako je oprost izlaz, izlaz iz pakla u kojem je sama nastavljala živjeti, a izlaz se krenuo otvarati ovako:
M: Što bi se dogodilo kada bi im oprostila?
A: Izgubila bih sve
M: A što je to sve ?
A: Trauma. Moja trauma.
Tu smo već došli do nečeg.
M: Što bi se dogodilo kada bi pustila svoju traumu?
A: Ne bi ostalo ništa.
M: Zašto to misliš?
A: Jer ja sam ništa.
M: Ti Jesi Sve
Vidite li kako je isplivalo van uvjerenje „ja sam ništa“ ?
Dakle, osoba je bila vezana uz svoju traumu i jer je toliko tugo bivala u tom modusu, nije željela, niti znala drugačije. Poistovjetila se s njom. Mislila je da, tko je ona ako pusti tu traumu, što će ostati? Ništa. Udarci zadobiveni njima su bili toliko duboki da nije znala živjeti bez njih, no znate li što? Bila je voljna naučiti. I jeste.
Tako je na kraju oprostila i njima, a i sebi isto tako. Danas se ne pita zašto bi ikome opraštala jer ona zna da, isto poput nje, svak zaslužuje oprost. Zar je išta vrijedno zamjeranja u srcu Vašem?
© Marina Knüsel, healing terapeut
Facebook grupa – Za empate, duhovnjake i sve vrste svjetlosnih ratnika
