Najdublje rane ne zadaju nam stranci, nego oni čije smo ruke jednom držali s povjerenjem i ljubavlju. Kada nas povrijedi netko koga volimo, bol prodire dublje od riječi – pogađa srce, vjeru i samu srž naše duše. Takvi trenuci mogu nas slomiti ili nas preobraziti. Oni su ispit naše unutarnje snage, ali i prilika da naučimo što znači voljeti bez uvjeta. Zašto nas najbliži najviše rane – i kako iz te boli izaći snažniji, mirniji i još povezaniji s ljubavlju?
Postoji trenutak u životu kada nas bol pritisne toliko snažno da se čini kako je nemoguće ostati povezan s ljubavlju. No upravo tada se pokazuje naša prava snaga – sposobnost da izdržimo patnju bez okretanja od Boga i bez odustajanja od ljubavi prema drugima.
Prvo pravilo duhovne zrelosti i istinske povezanosti s Bogom jest očuvati ljubav prema bližnjemu, bez obzira na to što je učinio. To znači znati voljeti i onda kada je najteže. Ljubav bez uvjeta nije teorijska fraza – to je praktična, svakodnevna odluka da nastavimo voljeti čak i kada nas netko povrijedi.
Mnogi ljubav bez uvjeta zamišljaju ovako: netko je grub, neugledan, zloban, a mi ga svejedno volimo jer smo “dobri ljudi”. No to nije suština. Prava ljubav bez uvjeta nije “volim te unatoč tvojim manama” nego “volim te čak i kada si mi nanio bol”. To je ljubav koja se ne povlači kad nastupi uvreda ili izdaja.
Bit je: što god da se dogodi, od ljubavi se ne odustaje. Ljubav može biti nježna ili stroga, ali se ne smije prekidati njezina unutarnja struja. Onog trenutka kad zaustavimo njezinu inerciju, kad dopustimo da se prekinu njezini tokovi, počinje udaljavanje i od Boga i od života kakav bismo željeli živjeti.
Najveća bol dolazi od onih koje najviše volimo
Nije slučajno da nas najdublje rane pogađaju upravo od onih koji su nam najbliži. Oni postaju naši “najveći neprijatelji” ne zato što to žele, nego zato što upravo oni imaju pristup onim dijelovima nas koje nitko drugi ne može dosegnuti. Najveća bol na svijetu je izdaja ili uvreda od voljene osobe.
Ako, usprkos toj boli, uspijemo nastaviti voljeti – ne upravljati ljubavlju, ne gušiti je, nego je zadržati živom – tada prolazimo jedno od najvećih životnih iskušenja. To je test koji određuje našu unutarnju otpornost.
Naravno, ljubav ne znači pasivnost. Možemo se svađati, raspravljati, postavljati granice, ali ako ljubav ostane prisutna, postoji šansa da iz te situacije izađemo snažniji.
Što nas odvaja od ljubavi
U duhovnom smislu, najveći protivnik ljubavi je idoliziranje užitka. Kada užitak postane važniji od ljubavi, gubimo orijentaciju. Užitak može biti vezan uz bilo što – moć, kontrolu, hranu, seks, adrenalin.
Svi ti doživljaji uključuju snažan “izljev energije”, a kada energija postane cilj sama sebi, ljubav pada u drugi plan.
To je trenutak kada se okrećemo od Boga – jer Bog se spoznaje kroz ljubav, a ne kroz robovanje užitku.
Novi čovjek: stalno stanje ljubavi
Često čujemo da svijet ide prema “novoj dimenziji” ili “novom čovjeku”, ali rijetko tko objašnjava kakav će taj novi čovjek biti. Odgovor je jednostavan – on će biti sposoban neprekidno osjećati ljubav prema Bogu, neovisno o vanjskim okolnostima.
To “neprestano stanje ljubavi” je ono što se u Svetom pismu naziva “Kraljevstvo Božje u nama”. To nije emocija koja dolazi i odlazi, nego trajna prisutnost ljubavi koja nije uvjetovana događajima ni ponašanjem drugih.
Onaj tko ne može stalno nositi ljubav u srcu – bez obzira na uvrede, gubitke i promjene – duhovno nije održiv.
Primjer iz života
Razgovarao sam s jednom ženom čiji se sin nalazio na samrti. Dok sam “gledao” njezino energetsko polje, vidio sam obrazac koji ukazuje na smrt potomaka do četvrtog koljena. Uzrok: duboko ukorijenjeno nepoštovanje i prijezir prema muškarcima te nemogućnost prihvaćanja sloma idealizirane slike ljubavi.
Na razini svijesti tvrdila je da je oprostila svim muškarcima koji su je povrijedili. No na razini podsvijesti, povrede su bile još uvijek prisutne – duboko zakopane.
Te skrivene rane ne nestaju same od sebe. One ostaju sve dok ne izađu na površinu kroz bolest ili kroz ponavljanje iste situacije, u kojoj ćemo ovaj put reagirati drukčije.
Podsvijest je zatvorena s razlogom – kako bismo preživjeli – ali postoje trenuci pročišćenja, poput duhovnog prosvjetljenja, katarze ili dodira sa svetim mjestom, kada se može dogoditi iscjeljenje i na toj dubokoj razini.
Što znači istinski oprostiti
Mnogi misle da oprost znači “zaboraviti” ili “prijeći preko nečega”. No prava suština oprosta je promjena odnosa prema onome što se dogodilo.
Prvi korak je ukloniti agresiju – svjesno odlučiti da prestajemo hraniti povrede i osudu. Dokle god se vraćamo na situaciju i ponavljamo “bio je u krivu”, svaki put šaljemo novu porciju negativne energije prema toj osobi.
Pokajanje znači odlučiti prekinuti taj destruktivni proces. Da bismo to učinili, moramo promijeniti sebe – svoje stavove, svoje unutarnje reakcije. Kad to postignemo, vidimo da je svaka osoba u suštini božanska i da svaka situacija dolazi s višeg plana, radi našeg rasta.
Shvaćamo i da smo mi, barem djelomično, uzrok onoga što nam se dogodilo. Time dobivamo pravo da radimo na drugome – ali ne kroz osvetu, nego kroz zajedničko učenje i samodisciplinu.
Prihvaćanje gubitka
Ono što zovemo “povredom” često je zapravo vezivanje za nešto – novac, odnos, stabilnost, status. Kada nam to nešto bude “oduzeto”, osjećamo se prevareno ili ranjeno.
No ako vjerujemo da sve dolazi od Boga, shvaćamo da gubitak može biti lekcija: podsjetnik da ne smijemo voljeti stvari ili uloge više od ljubavi same.
Ako ne naučimo prihvatiti gubitak kroz međuljudske odnose, život će nam to pokazati kroz bolest ili smrt. To je univerzalni obrazac. Zato je važno razviti sposobnost prihvaćanja boli bez mržnje – to je ujedno i prevencija bolesti i prerane smrti.
Kako smanjiti bol i izbjeći izdaju
Ključ je smanjiti ovisnost o instinktima i materijalnim vrijednostima. To činimo tako da se povremeno odvajamo od njih, da se fokusiramo na ljubav i da održavamo ispravne životne ciljeve.
Ako je naš cilj novac, moć ili užitak, gubitak će nas uništiti. Ako je naš cilj razvoj duše i jedinstvo s Bogom, onda su sve druge stvari samo sredstva – a sredstva mogu doći i otići bez da unište naš unutarnji mir.
Duhovna disciplina poput posta, umjerenosti i svjesnog odricanja od sebičnih interesa pomaže nam ostati u stanju unutarnje harmonije, gdje izdaja i prijevara imaju sve manju moć nad nama.
Opasnost ovisnosti o drugima
Često čujemo: “Vjerovao sam mu, a on me izdao.” No ponekad to nije pravo povjerenje, nego lijenost – odustajanje od odgovornosti i prebacivanje svega na drugoga. Kada ovisimo o nekome, prije ili kasnije osjećamo izdaju.
U prirodi postoje zanimljive paralele. Dubokomorska riba udičarka ima velike ženke i sitne mužjake. Mužjak se pričvrsti za ženku, a s vremenom mu atrofiraju svi organi osim spolnog. Ostaje vezan, bez vlastitog identiteta, potpuno ovisan. Na suptilnoj razini, mnogi ljudi koji se oslanjaju na druge iz sebičnih razloga izgledaju upravo tako – lišeni svojih unutarnjih potencijala.
Bez vlastite energije lako postajemo plijen. Kada je imamo dovoljno, krećemo se slobodno, donosimo odluke i prestajemo biti meta. Što je više energije, to je manje problema.
No ta energija mora biti ukorijenjena u ljubavi i moralu – inače se vraćamo na isti začarani krug.
Ljubav kao jedini trajni temelj
Oprostiti drugome znači ukloniti agresiju, promijeniti sebe i voljeti čak i one koji su nas povrijedili. To nije slabost, nego najviša razina snage.
Ljubav je jedini temelj na kojem možemo graditi život koji neće srušiti izdaja, gubitak ni bol.
Tko se nauči kretati kroz život s ljubavlju koja ne ovisi o okolnostima, taj je već zakoračio u “novog čovjeka” o kojem svi govore – biće koje je spremno za novu dimenziju postojanja.
S. N. Lazarev
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
