“Živimo u svijetu laži” čujem ponekad, ali sve rjeđe i rjeđe jer ne mogu boraviti dugo u istoj pa valjda više i ne čujem koliko živimo u laži ni od prolaznika. Evo ne znam drugi mogući razlog.
Volim upoznavati nove ljude, otvorena sam prema životu.
Ne vjerujem u “VJEČNA” prijateljstva, veze, sad smo tu i to je vječno, jer eto tako shvaćam te “zdravo za gotovo”, vjerujem da na svemu treba raditi.
Vjerujem u duboku ljubav, istinsku, duhovnu. Ne odustajem lako od nekoga. Ako odem dugo sam promatrala situaciju, razgovarala, ulagala.
Iskrenost otvara put. Može nam se, a i ne mora svidjeti, ali je tako.
Ako je netko autentičan, otvoren, pokaže sebe, postoje stvari koje nam se neće svidjeti i koje hoće.
Ako u određenom trenutku vidim da narušavam svoj integritet, prelazim svoje granice, ranjavam unutarnje dijete, “gazim” po svoj rani jer želim biti tu za nekoga tko se otvara, a nemam trenutni kapacitet podržati njenu / njegovu istinu, to ću i reći.
Može boljeti, ali više boli izdavanje sebe da bi podržali drugog. Svakako je potrebno otvoreno reći.
E sad se postavlja pitanje – je li netko spreman na to?
Ne znam. Ja jesam. Biti tu za nekog, ali poštovati svoj integritet. Ako nemam kapaciteta, u najvećoj ljubavi ću reći da trenutno ne mogu.
Neću ući u masku, pokušavati razumjeti osobu, jer eto, konačno je tu, divno je što je netko tu tko mi odgovara. Ne.
Pratiti sebe iznutra. Osluškivati. Nije jednostavno, jer za biti budan, u kontaktu, treba jako dobro poznavati sebe, a istodobno osjećati drugoga i poštovati njene / njegove granice.
Ili živjeti u laži, taktizirati diplomatski, možda i manipulirati – pa kako ću sama / sam, nije tako loše, razne su varijacije na temu.
Treća opcija je potpuno se odvojiti od ljudi.
“Ne treba mi nitko”.
“Ne isplati se bit dobar”.
Tražiti utjehu u duhovnosti, sportu, pornografiji, poslu – pa čak i prirodi, putovanjima, samo da se izbjegne neugodno mjesto u nama.
Svatko bira za sebe. Za svaku od navedenih opcija važno je preuzeti odgovornost za eventualne “posljedice”, stajati iza svojih odluka.
Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana terapeutkinja pod supervizijom