Ne bave se samo svećenici pojmom duše, već i psihoanalitičari, ali ne preko poimanja grijeha i onoga što se brani, već istraživanjem snova, maštanja i asocijacija, razvojnih faza čovjeka, nastojeći tako razotkriti dušu preko psihe čovjeka. Duševna bolest se javlja kad se zanemare potrebe duše.
U mentalnom životu pojedinca redovito postoji netko drugi kao uzor, objekt, pomagač i kao protivnik. Psihoanaliza te utjecaje razotkriva preko međuljudskih odnosa, osobnog doživljaja života, emocionalnog i psihičkog razvoja. Postoje ustaljeni uzorci ponašanja stečeni u djetinjstvu koje psihoanalitičari istražuju, a određuju put mentalnog i duševnog razvoja osobe. Oni utječu na oblikovanje slike o sebi i svijetu, na društveni, politički, kulturni i religiozni svjetonazor.
Psihoanaliza je psihologija podsvjesnih nagona i poriva, poput gladi, ljubavi, libida, ega, samoodržanja, destruktivnosti. Kao terapija postavlja pitanje: što mogu saznati o svrsi života na osnovu svog ponašanja? Polazi od toga da su funkcije društva ili da zadovolje potrebe čovjeka ili da izazovu frustraciju zbog nemogućnosti njihova zadovoljenja, preko pravila i ograničenja te okvira moralnih zakona u društvu, politici, kulturi, religiji.
Psihoanalitičko istraživanje bavi se pojedincima za koje je karakteristično da se psihički nisu uspjeli prilagoditi svojoj okolini. Takve osobe dolaze u sukob s okolinom i realnošću. Pritom su česte pojave infantilnosti karaktera i razne fiksacije.
U psihoanalitičkoj terapiji se razmatraju osjećaji nemoći i poslušnosti pred roditeljima, osobito ocem, a kasnije se ti osjećaji i stavovi preslikavaju na odnos prema društvu, državi, religiji. Preko autoriteta ovih sustava umanjuje se psihička nezavisnost pojedinca, autentičnost ljudi te ih se intelektualno zastrašuje. Pritom je poslušnost češće ishod infantilnosti pokorno odgojena čovjeka nego njegove zrelosti. Psihoanaliza također na ovaj način razmatra kako preko odgoja nastaje osobno shvaćanje boga i religioznosti, odnosno što se smije, a što ne smije činiti.
Budući da pojedinac osjeća frustraciju zbog zabrana i ograničenja koja nameću roditelji, potom društvo i kultura u kojoj živi, religija s druge strane nastupa kao ventil kojim se otpušta osjećaj nemoći u kreiranju vlastite realnosti. Religija pomaže čovjeku da izmakne osjećaju osamljenosti i ograničenosti, vjerom u višu silu. Međutim, religija istovremeno budi osjećaj zaštićenosti i osjećaj straha, tako da opet dolazimo do ljudske bespomoćnosti nad vlastitom sudbinom.
Funkcija bogova i religija jest buđenje nade za oslobađanjem od straha pred okrutnošću sudbine i smrti, dok moralni red daje nadu u pravdu kao konačan ishod. Međutim u suvremenom dobu tehnološkog napretka i ovladavanja prirodom, čovjeku se sve više nameće pitanje: je li vjerovanje u Boga i višu silu zaista nužno za sreću? Javlja se sumnja jer religija djeluje kao sila koja ima vlast. Štoviše, ona je oduvijek počivala na politici, a politika se kroz ratnu povijest čovječanstva pokazala jačom silom od religije.
Stoga se suvremeni čovjek sve više okreće unutarnjoj duhovnosti i alternativnoj religioznosti. Teži za oslobađanjem od egzistencijalne i duhovne neizvjesnosti želeći znanje iz svih religija i duhovnih metoda, a ne samo one koju se steklo odgojem.
Na tom putu samospoznaje čovjek se mora doživjeti strancem u svijetu kako bi mogao ponovno postati jedno sa samim sobom, ali na višoj razini. Kroz patnju, egzistencijalnu neizvjesnost i neizvjesnost ljudskih odnosa, čovjek se budi preko transformativne snage svog duha, a ne zadanih odgojnih i društvenih uvjerenja.
Iz istih razloga se kroz povijest javljao ateizam, kao želja za neovisnošću od bilo kakvog vrhovnog vladara, ali nedostatak ateizma jest taj što ne daje odgovore na duhovne probleme čovjeka. Svaki će se pojedinac u životu zapitati o višoj svrsi života, koju mnogi traže u religijama.
Ne bave se samo svećenici pojmom duše, već i psihoanalitičari, ali ne preko poimanja grijeha i onoga što se brani, već istraživanjem snova, maštanja i asocijacija, razvojnih faza čovjeka, nastojeći tako razotkriti dušu preko psihe čovjeka. Duševna bolest se javlja kad se zanemare potrebe duše. Zato psihoanalitičar otkriva živi li čovjek ljubav i moralnost, bez obzira na religioznost i vjeru u Boga, jer ako čovjek nije duševno sretan, tada nikakvi simboli ništa ne znače.
Sanja Vuković Grbac
Inspiracija: Dogma o Kristu, bit ćete kao Bog, psihoanaliza i religija
(1986) Erich Fromm
