Kako krenete u razgovor s nekim, spoznate jako brzo da se ljudi silno plaše smrti. No, strah od smrti je besmislen. Svakoga od nas čeka trenutak umiranja.
Ponekad mislim da se ljudi plaše načina na koji će umrijeti ili se jednostavno plaše što je to trenutak nad kojim nemaju kontrolu? Ali kad bolje pogledaju nad svojim životom nemaju kontrolu, ali ih to ne brine ni najmanje.
Ljudi žive živote, koji su neispunjeni ili nedovršeni. Mnogo toga bi u životu htjeli, ali je teško usuditi se i krenuti, lakše je čekati da se okolnosti promijene izvana, da se stvari riješe same od sebe. Ali stvari se nikad ne rješavaju same od sebe. Mi smo ti, koji ih riješe ili zakompliciraju. Nije sporno, da neke stvari u životu treba sačekati, ali ne zbog toga što su nemoguće, već zato što mi nismo spremni na njihovo ostvarenje ili nismo u stanju povjerovati da se nama to može dogoditi.
Neki ljudi se plaše ići kod doktora, kako im ne bi ustanovili neku strašnu dijagnozu, koja ima za posljedicu smrt. S druge strane imamo i one koji jedva čekaju otići kod doktora da se druže s njim i malo popričaju kako im je loše u životu, kako ih muž / žena ne poštuju, djeca ne slušaju ili su otišla svojim putem.
Svakoga dana kad se probudimo zbilja trebamo biti zahvalni, što nam je pružena nova prilika, da nešto uradimo sa svojim životom. Hoćemo li je prokockati ili iskoristiti ovisi isključivo o nama. Život nam je dao dar, a većina ga samo pogleda, kaže da nije odgovarajući i baci ga u stranu. Ne postoje savršeni dani i trenuci, postoje obični trenuci koji postanu savršeni. Kad se probudimo zahvalni i ustanemo s novom vjerom, imamo osjećaj da kroz taj dan nećemo koračati sami. Neko nas čuva, a mi vjerujemo da će se sve slagati baš onako kako treba.
Smrt je samo jedan trenutak, koji će doći ovako ili onako, htjeli mi to ili ne, pristajali ili odbijali povjerovati. Doći će.
Ali život koji proživljavamo sastoji se od mnoštva trenutaka, koje vrijedi mudro iskoristiti, koje ne treba zaboraviti, dok bježimo, a sjenka smrti nas prati u stopu, da nas podsjeti da je uvijek tu.
Widget not in any sidebars
Ljudi koji su živjeli ispunjene živote, ne mogu se plašiti smrti, jer su živjeli živote najbolje što su mogli. Upravo tu je poanta. Onaj tko je sve završio na ovoj planeti, nema razloga da se plaši zadnjeg putovanja. Pa što ako nakon smrti nema ništa? To je sasvim u redu. Mi smo uradili sve što smo željeli dok smo bili ovdje.
Neki ljudi se toliko grčevito drže života, da su im tijela gotovo u stanju raspadanja, ali oni nisu spremni da se prepuste. Nevjerojatno je to s nama, tijekom života se ne umijemo prepustiti, ni u trenutku smrti nam to ne polazi za rukom. Kao da nam je najteža lekcija naučiti vjerovati da netko zna bolje od nas, kad je trenutak da krenemo.
Ali kako i kad ljudi odlaze? Kažu da Duše putuju, kad obave zadatak, nauče lekciju zbog koje su došli.
Ako je neko bolestan, ta osoba odluči da ode kad odustane, kad joj je dosta borbe. Može imati malu djecu, partnera ili roditelje, kojima toliko treba, ali ta osoba unutar sebe se izmorila i treba je pustiti. Niko od nas nije u nečijoj glavi i ne znamo kakve se unutrašnje borbe vode u ljudima. Bez obzira koliko oni predstavljali za nas bitna Bića, trebamo pustiti da njihova tijela odu svojim putem. Od onih, koji su nam bitni ne rastajemo se, niti ih prestajemo voljeti i nakon što umru.
Sama bolest nije slučajna i dolazi iz dva razloga, jer se ljudi unutar sebe opiru nečemu, to nešto uslijed otpora pokreće reakciju organizma, duhovno/energetsko tijelo se ne može uskladiti i umiriti pa se to odrazi i na fizičko tijelo.
Nemate se razloga uspoređivati s drugima ljudima, koji su imali vašu bolest i umrli. Vi ćete živjeti, ako ste tako odlučili, ne opirite se niti se uvjeravajte, da je vaše stanje trajno.
Drugi način je kad ljudi nastradaju u nesretnom slučaju (ovdje ulaze i nasilne smrti oružjem – tzv. na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme). Ti ljudi možda nisu bili spremni otići, ali im je nešto na višem nivou govorilo, da je vrijeme da idu. I danima poslije, i godinama se prisjećaju kako se je osoba pred smrt pozdravljala i opraštala s bliskim ljudima, kako je posjećivala ili pozivala rođake i prijatelje, koje dugo nije vidjela ili s kojima se nije čula. Kako kažu, kao da je predosjećao/la da će umrijeti. Vjerojatno jeste.
Stavite fokus na Život, ne na smrt i vidjet ćete da će trenutak prije nego što sklopite oči biti najbolji trenutak u vašem životu, jer će imati svrhu. Bez kraja i ograničenja, sve ovo prije ne bi imalo smisla.
Budimo kao maslačak, dok vjetar ne puhne, uživajmo u svakom trenutku, a kad vjetar puhne, ne obraćajmo pažnju što je sumrak, osmjehnimo se i letimo u susret Novom i Nepoznatom.
Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba
