Duša je živo biće, ili životna energija, čiji je energetski izvor sam Bog. Budući da je Bog vječan, sve što izvire iz Boga također je vječno.
To znači da duša, kao i Bog, nema ni početka ni kraja. Postojanje duše neograničeno je i ničim se ne može prekinuti, bez obzira na uništenje materijalnog tijela. Naša su tijela zapravo neživa, poput automobila u kojem se nalazi vozač.
Duša je ta energija koja daje život tijelu i umu. Čim duša napusti tijelo, tijelo pokaže svoju pravu prirodu, postaje inertno i beživotno. Dakle, ono što osjećamo kao “ja” unutar našeg tijela i uma zapravo je neprolazna i neuništiva životna energija božanskog podrijetla. Naše pravo “ja” nikada neće prestati biti to što jest u ovom trenutku.
Nitko i ništa ne može zaustaviti postojanje i osjećaj našeg jastva. Shvatiti i prihvatiti ovu izjavu izuzetno je jednostavno i svatko to može učiniti u bilo kojem trenutku.
Premda jednostavno, ipak nije lako, ali isključivo zbog navike identifikacije s tijelom i umom. Predugo se družimo s tijelom i razvili smo naviku osjećanja tijela. Čitav proces samospoznaje temelji se na razvijanju nove navike: navike razmišljanja o sebi, tko sam i što sam. Vede kažu kako se duša (jastvo) sastoji od tri duhovna elementa.
Prvi smo upravo opisali, a to je vječnost postojanja (sat). Drugi je element duše potpuno znanje (cit) o sebi i svome izvoru, odnosno Bogu. Mi postojimo sa svim znanjem koje nam je potrebno za naše savršenstvo. Razlog zbog kojeg trenutno nemamo pristup tom savršenom znanju jest zaborav ili prekrivenost iluzijom (maya).
Svi smo svjesni svoje urođene mane zaborava. Koliko smo puta bili neuspješni u svojim naporima samo zbog jednog zaboravljenog detalja (zaboravimo nečiji rođendan, godišnjicu, sastanak, ime, broj, zaporku i sl.) Zaborav je nepredvidiv pratitelj utjelovljene duše i glavna činjenica koju smo zaboravili jest znanje o našem pravom identitetu.
To bi se moglo usporediti s bogatim čovjekom koji je zaboravio da je bogat i zbog toga sjedi na ulici proseći milostinju. Međutim, dovoljno je da ga netko podsjeti na njegov pravi identitet i on će se sjetiti svega; kuće u kojoj živi, posla kojim se bavi, bankovnog računa i sl. Čim se prisjeti detalja, može se ponovno vratiti svojoj ulozi bogataša i svemu što ta uloga nosi.
Ista je situacija i sa svima nama u materijalnom svijetu. Zaboravili smo tko smo i odakle smo došli, a time i sve detalje tog identiteta. Budući da duša uvijek ima identitet, svoj osobni i jedinstveni osjećaj svjesnog postojanja (ja postojim), u stanju zaborava traži zamjenski identitet, nešto s čime će se poistovjetiti, identificirati.
Naše tijelo i um objekt su našeg poistovjećivanja u ovom svijetu. Doživljavamo tijelo i um kroz osjetila i vjerujemo kako je to naš jedini identitet. To nam je vjerovanje utisnuto jako duboko u podsvijest i potrebno je uložiti određeni napor kako bismo promijenili tu naviku.
Ono što je uistinu predivno kod procesa samospoznaje jest to što ne moramo ponovno naučiti ili steći sve znanje koje nam je prirodno dano od Boga kao dio našeg vječnog postojanja. Ne, duša se treba samo prisjetiti svog pravog identiteta i svog pravog odnosa s Bogom i sve znanje koje je već prisutno u nama samima odmah nam postaje dostupno.
Na svako moguće pitanje koje možemo postaviti možemo dobiti savršeni odgovor. Jedino znanje koje trebamo steći jest znanje o svom identitetu i mi upravo sada usvajamo to znanje. Kada to znanje dostigne nivo povezanosti s našim emocijama, nalazimo se na nivou samospoznaje.
Na tom nivou možemo osobno razgovarati sa samim Bogom. Tad prestaje svaki strah i više se nikada ne pojavljuje ni u kakvom obliku. Pravilnim razumijevanjem sebe, duša otkriva svoj treći element, a to je blaženstvo (ananda). Blaženstvo je osjećaj neprolazne i potpune sreće koja izvire iz same spoznaje o tome tko smo i tko nam je izvor.
Dovoljno je u potpunosti prihvatiti svoj pravi identitet duše i blaženstvo nam je osigurano. Vede kažu kako osoba koja osjeća patnje materijalnog svijeta kroz bolove i negativne emocije duboko vjeruje da je prolazno tijelo, a ne vječna duša. Osoba koja prihvati sebe kao neprolaznu dušu nije više sposobna doživljavati bilo koju vrstu patnje koja dolazi od tijela.
Za sve koji vjeruju kako je patnja sastavni dio našeg postojanja, prestanite ovo čitati i uživajte, jer vam je takav život već osiguran u ovom svijetu. 😉
Ali za sve one koji duboko vjeruju kako nije potrebno patiti jer je patnja neprirodna, nastavite čitati i proučavati filozofiju Veda, jer će vam se vrlo brzo otkriti put u beskonačnu i neprolaznu sreću potpunog postojanja i znanja.
Svi spomenuti detalji o svojstvima duše samo su mali dio opisa koji se mogu naći u vedskoj literaturi. Svi smo mi poput onog bogataša koji je, prekriven zaboravom, prihvatio lažni identitet prosjaka i tako se izložio svim patnjama koje proizlaze iz te uloge. I da je ostao u tom zaboravu 30 godina, sigurno bi mu bilo teško ponovno igrati ulogu bogata čovjeka, bez obzira na razliku u kvaliteti života.
Navike su vrlo moćan alat, poput ruku i nogu. Ukoliko naučimo pravilno koristiti svoju moć navike, vrlo brzo možemo promijeniti kvalitetu svoga postojanja do nezamislivih razmjera. Možemo doslovno promijeniti svaki svoj doživljaj i čitavo iskustvo života. Ova nas vježba poziva da svaki dan, čim ujutro ustanemo, izjavimo sebi na glas tko smo i što smo: “Ja sam duhova duša, vječno živo biće, puna znanja i neprolazne sreće.”
Izgovorite ovu rečenicu više puta na dan, podsjećajte se što je više puta moguće, posebno u kriznim situacijama. Sljedeći put kad osjetimo pritisak vanjskog svijeta, kad nam navru negativne emocije bilo koje vrste, prisjetimo se svog pravog identiteta i ponovimo tu rečenicu.
Vidjet ćemo kako se situacija u kojoj se nalazimo odmah mijenja. Eksperimentirajmo, ništa nas ne košta. Ovu izjavu novog identiteta možemo nazvati apsolutni argument. Znači, apsolutni argument je argument koji je istinit i važeći u svakoj situaciji. Bez obzira što nam se događalo, najvažnije je podsjetiti se kome se to događa.
Kad se naviknemo podsjećati na svoj pravi identitet, život nam se mijenja u potpunosti, strah nestaje, problemi se transformiraju i naše najdublje i najiskrenije želje ispunjavaju se jedna za drugom.
Ali gdje je dokaz naše vječnosti? Je li vjerovanje vedskoj tvrdnji slijepo vjerovanje? Postoji li neki pokazatelj koji potvrđuje tu izjavu? Svakako nije poželjno u nešto vjerovati potpuno slijepo, bez ikakva dokaza. Zato ću sada izložiti neke od argumenata u korist naše vječne prirode.
Spomenuo sam ispunjenje naših iskrenih želja. Idemo sada vidjeti kakve su naše želje, koja je njihova prava priroda. Koja je najdublja kvaliteta svake naše želje?
Pretpostavljam kako svatko od nas želi biti sretan, uživati obilje i imati odnose ljubavi s drugim osobama. To su neke od najosnovnijih želja koje svatko od nas duboko u sebi njeguje.
- Želimo biti sretni, ali koliko dugo želimo biti sretni?
- Je li u redu da smo danas sretni, ali ne i sutra?
- Slažemo li se s tom promjenom?
- Je li u redu da ovaj mjesec uživamo obilje (novac, hranu, odjeću i si.), a da sljedeći mjesec to obilje nestane?
- Je li u redu da nas netko danas voli, a sutra mrzi?
Odgovor je, pretpostavljam – NE! Nitko od nas ne želi privremenu sreću, obilje ili ljubav, već želimo da to traje zauvijek. Zapravo, SVE što želimo, želimo zauvijek.
Ali priroda čitavog materijalnog svijeta upravo je suprotna, odnosno prolazna. Ne postoji nijedan kvadratni milimetar ovog univerzuma koji ostaje nepromijenjen iz jednog momenta u drugi. Sve se giba, mijenja i transformira. Svaka se molekula i svaki atom na ovaj ili onaj način mijenjaju, iz trenutka u trenutak.
Naš se planet okreće oko svoje osi nekih 700 km/h, oko Sunca još brže, zatim čitav sunčev sustav putuje u našoj galaksiji, a naša galaksija opet putuje beskrajnim prostorom milijunima kilometara u sekundi. To znači da smo mi svi u svakom momentu milijunima kilometara u drugom prostoru, na drugome mjestu, u drugoj situaciji. Apsolutno sve u ovom svijetu prolazi kroz konstantne promjene.
Ako smo mi dio ovog materijalnog svijeta (dakle, ako nismo vječna duša već prolazno tijelo), onda su i naše želje također dio materijalne energije i njihova bi priroda trebala biti ista kao i sva ostala materija. Kako je onda moguće da u našim željama postoji dimenzija vječnosti ako toga nigdje u svemiru nema? Zašto nam nije prirodno da smo danas sretni, a sutra ne?
Odgovor je: zato što je duša vječna, a pošto želja dolazi direktno iz duše i naše želje također vječnoga karaktera. Kada bi mi bili materija i naše želje bi bile materijalne. Međutim, ono što u sebi nosi komponentu vječnosti nije materijalnog karaktera, već duhovnog.
Sljedeći je argument naše jastvo, odnosno osjećaj samog sebe. Znamo da smo mi “mi”, i imamo jedinstven osjećaj toga “ja”. Ta svijest 0 sebi postoji čitav naš život, od rođenja do napuštanja tijela (tzv. smrti). Ukoliko smo samo materija i ništa drugo, onda bi i naše jastvo trebalo biti materijalno, drugim riječima, promjenjivo.
Danas bismo se trebali doživljavati kao jedna osoba, a sutra kao neka druga. Nakon nekoliko godina bilo bi nemoguće sjetiti se svojih prijašnjih identiteta, kao što se sada ne možemo sjetiti što smo bili u prijašnjim životima. Ali to nije činjenica. Svatko od nas, čak kad gledamo fotografije iz svog djetinjstva, reći će, to sam isto “ja”.
Nećemo reći kako je to bila neka druga osoba, drugi identitet. Sjećamo se sebe iz djetinjstva i znamo da je to ista osoba. Ono što se promijenilo, materijalnog je karaktera (tijelo, misli, emocije, stavovi, vjerovanja), ali nije se sve promijenilo, nešto je ostalo potpuno isto, a to je naš identitet, odnosno osobna svijest o sebi kao jedinki.
Kako je moguće da išta ostane nepromijenjeno? Rekli smo kako se materija konstantno transformira, stoga bi i naše jastvo nakon nekog vremena trebalo biti nešto sasvim drugo.
Ali nije, ostali smo nepromijenjeni u svome doživljaju jastva, ostali smo ista osoba.
Zašto je to tako? Zato što je jastvo nematerijalne prirode (antimaterija) i kao takvo ima sve suprotne karakteristike od materije. Nepromjenjivo je, neuništivo i vječno. Naše jastvo i naše želje pokazuju nematerijalnost one najdublje i najstvarnije prirode našeg postojanja. Ukazuju nam na stvarnost vedske izjave o našem vječnom postojanju.
Stoga nije slijepa vjera ponavljati sebi “ja sam vječna duša”, već je to apsolutna istina koju treba do kraja osvijestiti u sebi i naviknuti se nju.
Kristijan Kolega, samoozdravljenje.com
