A, kako sam je izgubila? Davno nekada, u tišini odrastanja, prvo si djevojčica, o kojoj svi vode računa, onda mlada djevojka, puna ambicija i misli da ne postoji nitko pametniji od nje, a onda se iz mlade djevojke pretvaraš u ženu, ženu već svjesniju života, dok konačno ne postaneš zrela žena i shvatiš da ništa shvatila nisi.
Ženu u sebi sam otkrila onda kada sam je i pustila… pustila da diše, da se smije i kad ništa smiješno nije, da trči bosa, na štiklama, nije ni bitno, bitno je bilo da se žena u meni vraćala ponovo meni.
A, kako sam je izgubila?
Davno nekada, u tišini odrastanja, prvo si djevojčica, o kojoj svi vode računa, onda mlada djevojka, puna ambicija i misli da ne postoji nitko pametniji od nje, a onda se iz mlade djevojke pretvaraš u ženu, ženu već svjesniju života, dok konačno ne postaneš zrela žena i shvatiš da ništa shvatila nisi.
Gušiš se u vlastitoj spoznaji kako je vrijeme brzo prošlo, a ti si i dalje ti, samo malo drugačija. Sad si zakovana u ženu u kojoj ne želiš biti. Sve si pogrešno napravila.
Počinje horror u glavi. Strah. Što sada? Samokritičnost. Samosažaljenje. Suze. Tuga. Anksioznost.
A, onda poslije svih mogućih i nemogućih emocija, dolazi čupanje od sebe. Zaista, da bi dotaknuo vrh, moraš prvo dotaći dno. Tako i bi.
Čupanje je počelo biti i najbolji dio života do tada, zato što sam počela vraćati se sebi, osluškivati, udisati zrak svom snagom.
Naravno, put nije bio nimalo lak, ali voljela sam ga, voljela svim srcem, zato što me vodio u pravom smjeru. Više nije bilo bitno što mi neke šale nisu smiješne, nije bilo čudno što se u neke životne forme ne uklapam, bitno je bilo što sam sretna jer me nije briga.
Put sam putovala zaista dugo, ali sam doputovala uspješno. Sada razumijem ovu ženu koja sam postala, ustvari, koja sam i bila, a koju sam sakrila i zakopala u sebi.
Ona je grebala i molila da izađe i pokaže se, ali uvijek bih je iznova i iznova ignorirala praveći se da nije tu, da ne postoji.
Zato se i jesam gušila, zato sam i bila bolesna od boli koja ne boli. A, danas, danas sjedim potpuno drugačija, a ista, danas sam žena koja želi voljeti i koju vole, majka koja svoju djecu uči da se ne guše, da žive život, da se ne predaju nekim bezvrijednim načelima, koje ionako nitko ne cijeni.
Sada sam mirna. Došla sam kući. Našla sam ženu u sebi i uživam da joj dajem moć, moć da bude sve ono želi biti, sve ono što želim biti.
Za mene, danas traje zauvijek, nema jučer i sutra, trenutak je vječan…
Ne čekajte, probudite ženu u sebi, dajte joj šansu i ona će vama zauzvrat pružiti Moć života, isplati se, vjerujte!!!
Daliborka Petrović/lolamagazin
