Ono što je isto tako lako došlo s četrdesetima, jest sposobnost reći ljudima – OPROSTI. Znam ljude koji gaze prema svojim sedamdesetima i još uvijek nisu razvili tu vještinu. Reći nekome oprosti neće uništiti naše postojanje, nego će graditi našu zrelost kojoj je potreban svaki dan da očvrsne.
Prije četiri godine prešla sam 40.-e. Vele, četrdesete su nove tridesete. No, nešto promatram vrijeme otkako sam ušla u novo desetljeće svoga života. Život prokleto brzo leti. Time dolazi i ona inventura, gdje sam bila i što sam radila tijekom svojih tridesetih. Loše veze, naivnost kako se sve može riješiti razgovorom i da je vrijeme ispred mene neograničeno.
Bila sam u krivu. Da, jest, vrijeme je bilo ispred mene, ali školovanje života koštalo je živaca, učenja, spoznaja, koje još procesuiram. Ponekad se čak i stidim nad svojim aktima. Trebala mi je revolucija i time posljedica koja će mi promijeniti život na bolje. I jest. Promijenila je. Život jest postao bolji, kvalitetniji. Biti u trenutku valjalo je naučiti, ali mnogo je više sada prisutno nego prije.
No, u čemu je problem? U našoj programiranosti, uvjetovanju. Još uvijek smo nečije kćeri, sinovi, koji nose nasljedstvo svojih predaka, u čijim glavama odjekuju očekivanja roditelja, koji se vjerojatno bore sa svojim uvjetovanostima.
U tim famoznim tridesetima započela sam odlaziti na psihoterapiju. Nije to bila individualna, već grupna psihoterapija. Biti spreman čuti kako grupa čuje sve one boli, ego borbe. Nisam uvijek bila spremna čuti ih. Prošle se godine, dok su određene riječi doprle do mene. Tek tada sam mogla činiti promjene. Ne velike, ali opet korisne za moje bivstvovanje. Znači, koristila sam mnogo alata, od praktičnih, duhovnih, svjetovnih. Nekako dospiješ do balansa. No, ta ravnoteža uvijek biva narušena vanjskim utjecajima. To bi značilo ponovno ustajanje, skupljanje svojih razasutih dijelova, kako bi se ponovno našla u balansu.
Moram priznati, sastavljanje sebe sada ide mnogo brže. No, brine me ta prolaznost vremena. To što vrijeme odjednom odmiče velikom brzinom. Odjednom sam se našla u četrdesetima, koračajući prema pedesetima. Opet, s druge strane, drago mi je da uopće imam priliku starjeti i hoditi prema životu. Život se nije zaustavio. Malo se jest ubrzao. Nekada to ubrzanje prihvaćam olako, ali ima tih dana…
Tih dana, kada misliš, kada se propitkuješ, što si učinio, što si ostavljaš iza sebe. Ima li smisla neke stvari i dalje činiti tim načinom. To se u dvadesetima i tridesetima ne bih pitala, jer još uvijek nisam imala sposobnost propitkivanja i shvaćanja kako sve to jest jedan dugi proces.
Život je težak. Patimo. To je istina koju moramo prihvatiti. Onog trenutka kada to prihvatimo, lakše se nosimo s izazovima. Lakše podnosimo poraze. Lakše prepoznajemo zloću ljudi, jer lakše razumijemo njihove bazalnu bol. No, treba li to prihvatiti? Prihvatiti kako netko može od naše egzistencije napraviti rasulo? Odgovor je jasan – NE.
Iako vrijeme brže prolazi, uz toliki prijem informacija, nastupala je i ta donekle mudrost. Ne poznajem mudre ljude, ali poznajem ljude koji donose mudre odluke. Divim im se. Divim se njihovom pristupu životu, načinu na koji se postave pred grabežljivcima, čuvajući svoje kosti, svoje tijelo, svoj um, svoju čistu dušu. I divno ih je gledati. Divno je što usput nađeš učitelje koje nisi tražio, koji olakšavaju tvoj život. Time što ćeš primijeniti njihovu formulu.
Ono što je isto tako lako došlo s četrdesetima, jest sposobnost reći ljudima – OPROSTI. Znam ljude koji gaze prema svojim sedamdesetima i još uvijek nisu razvili tu vještinu. Reći nekome oprosti neće uništiti naše postojanje, nego će graditi našu zrelost kojoj je potreban svaki dan da očvrsne.
Tako da, iako vrijeme brže prolazi, brže i shvaćam one situacije, susrete, koje bih prije gurala u koš čiji otpad je potrebno baciti na smetlište. Sada je ipak drukčije. I dalje je teško, ali i drukčije.
Ne zaustavljam se na situacijama predugo (priznajem još uvijek neke rješavam), ali generalno, zrelija sam. Mnogima se ne sviđa ono što velim, kako riješim situaciju. I to dovodi do spoznaje, kako oni ljudi koji su u mom životu desetljećima nemaju nikakav problem s tim. Oni novi ljudi, koje još uvijek naivno znam pustiti u svoj život, zamjeraju.
Ne želim i ne mogu biti Mesija. Nisam tu da razumijem sve. Mogu prihvatiti činjenicu da mnogi žive drukčijim stilom života. No, meni je bitan moj, moj mali krug velikih ljudi, koji su uz mene i kada bi me „ovi novi“ otpisali s pola snage. Tako da, vrijeme neka prolazi. Uz prave ljude, lakše se preživi prolaznost vremena. Do tada, izađite sa mnom iz kaveza.
Ana-Marija/izvan kaveza
