Foto: pixabay.com

atma.hr – 47

Cvijeće – koliko slatkih tajni! Koliko ugodnih tajni! Kada ljudsko saznanje prohodi vidljive svjetove, pocrni od tuge; a kada se takne cvijeća – zablista, zasja, poraduje se. Jer, cvijeće – to je radost za naše ljudsko saznanje.

Sve može biti gorko, samo je tu neka čudesna slast, u cvijeću. Ima u tome nekog božanskog magnetizma, što dušu vuče neki raskoš. Jeste li primijetili, ljudi obično svoju predstavu o raju vezuju s cvijećem.

Nije li cvijeće – najskriveniji ostatak izgubljenog raja? Nije li u njemu raj najviše sačuvao sebe i prenio kroz stoljeća do nas? Zato je valjda i med od cvijeća! Rajska slast, i duša raja – probija se kroz cvijeće, izbjegavajući da se sretne sa ljudskim zlom. Jer naše zlo i jest pakao, najprije za cvijeće.

Jer je najosjetljivije, jer je najrajskije od svega što postoji u vidljivim svjetovima. Ako hoćete da se u ovom svijetu osjećate kao u raju – živite među cvijećem, s cvijećem: njegovim dahom i njegovim duhom. Cvijeće – najjači simbol i najizrazitiji, nekadašnjeg raja, nečeg rajskog.

I najmanji cvijet – koliko rajskog u njemu! Najmanji cvijet – čitav raj! A sve što je rajsko, rajsko je nekom slatkom beskonačnošću, nekom milom besmrtnošću.

Gle, po jedna slatka beskrajnost, po jedna mila besmrtnost se zavila, sakrila, primirila u svakom cvijetu, i najmanjem i najvećem. A svaka beskrajnost je rod sa svima beskrajnostima božanskim. I mi, kroz najmanje i s najmanjim putujemo kroz beskrajno i beskonačno.

Pogled ti pao na majušni cvjetić, i gle, ti si zaronio u bezmjernu beskrajnost, uplovio u sve beskrajnosti. To je Bog učinio, da čovjek ne bi bio sam, mali, već uvijek, s beskrajnim, beskonačnim = besmrtnim. A kroz sve to s – vječnim.

I kroz beskrajno malo, majušno, podsjeća nas na nešto beskonačno, besmrtno, božansko. Bog nas je sa svake strane zatvorio beskrajnim, beskrajno velikim, neizmjernim. I mi smo, u stvari, po svemu beskrajni, beskonačni, besmrtni.

Između malih majušnih cvjetića i zvijezda, koje su svjetlosni cvjetovi,stojimo i krećemo se mi ljudi. Pogledajte, i svuda ćete ugledati nju – beskrajnu, beskonačnu, i samim tim – vječnu tajnu, jednu istu, razlivenu svuda i po svemu i kroza sve.

Šaputala je mimoza:

Ljudi, vi ne vidite moju dušu kao što ne vidite ni svoju; a njome živite vi, njome živim i ja. To su naše najneposrednije stvarnosti. Ja bih vam se ispovjedila, ali vi nemate dovoljno fin sluh da biste me čuli i dovoljno fino saznanje da biste me razumjeli. Zasađena sam rukom nevidljivog nebeskog Rukosadnika.

atma.hr – 75



Kroz mene On je razlio neku svoju tajnu; i u meni ima više neba nego zemlje, – zar to ne osjećate? Čini mi se, trebate imati vid ravan Svevidu da biste do kraja sagledali tajnu moga bića. Vama je neophodan Svevideći da biste mi dušu vidjeli i Sveznajući da biste je saznali, i Svečujući da biste je čuli.

Zagledajte u moje živce, u moj živčani sustav: u njemu se vrši prijelaz nebeskog u zemaljsko, natprirodnog u prirodno. A vi mislite, da sam sva od prirode, od onoga što vi ljudi nazivate prirodom, a ne vidite da je u meni natprirodno postalo prirodnim. Ta i sva priroda nije drugo nego – natprirodno preobraženo u prirodno. Ljudi proglašavaju: prirodom, prirodu! – i time završavaju krug svojih misli, svojih istraživanja, svojih argumenata.

Kao da su te riječi neko objašnjenje. To je isto kao kada bi kazali: sunce je sunce, zato što je sunce; plavo je plavo, zato što je plavo; slavuj je slavuj, zato što je slavuj; čovjek je čovjek, zato što je čovjek. Time se ništa ne objašnjava niti dokazuje, već samo posredno priznaje neznanje …

Da, ništa natprirodnije od prirode. Ajde, objasnite mi to što nazivate prirodom. I što od “prirodnog” uđe u vaš razum, u vaša čula? Sva je priroda u suštini natprirodna, jer živi nekim tajanstvenim silama, čije izvore ne znamo i čije zalihe ne spoznajemo.

I vi se ljudi još trudite logikom objasniti prirodu. I govorite: logika, logika! A što je to – logika, što je to – logično? Sve sama neznanja u nerazmrsivoj jednačini života.

atma.hr – 47

Posljednjom tajnom svoga bića, sve je cvijeće – natprirodno. Najtajanstvenijim, no najživljim korijenom svoga bića mi se držimo za nebo, nevidljivo živimo nebom. I vidljivo!

Gle, nama treba mnogo sunca i svjetlosti nebeske, mnogo zvijezda i njihove svjetlosti, mnogo neba i njegovog plavetnila, da bismo mogle živjeti ovdje, na zemlji, u “prirodi”. Ta i mi smo prijelaz natprirodnog u prirodno!

Zašto da to bude privilegija samo ljudskog bića, ljudske logike? I u nama je Logos i Logika Božja, i Smisao. Zar vas sklop našeg lista ne iznenađuje i ne zaprepašćuje? Ta vi još ne znate, otkuda boje u svijetu i otkud tolike nijanse boja? Vi ne možete našu tajnu ni zamisliti. Tajnom svojom mi smo sakriveni u natprirodi; zar ne?

Evo: moja osjetljivost! Kako je vi objašnjavate svojom “logikom? Čim tko dodirne jedan moj listić, svi za njim polegnu; a kada sam na livadi, čim jedan stručak dodirne netko, on učini da svi po svoj livadi polegnu, signalizirajući opasnost.

Aparat prirode vrlo kompliciran i osjetljiv: na dodir pa i na dah. Kad dahne, kad uzdahne zrak, listići se skupljaju, savijaju, kao skrivaju, i onda grančica za grančicom. Primam najfinije zvuke.

Aparatura najfinija, živci zapanjuju. Vene od daha, vene od ružnog pogleda, od ružne čovjekove misli, od prljavog osjećaja. A kako li se osjeća u ognjenom moru našeg ljudskog, našeg zemaljskog zla? Od najmanjeg napada, uvrede, ja se stresem, i – umirem. Jer sam od najfinije građe. Zemlja, zar ne znate – podnožje neba.

Bosiljak je pjevušio:

Miris me vezuje sa svijetom. Ja osjećam: veza ovog svijeta si mirisom. Tko mi dade tu mirisavu dušu? Veza s  Bogom; veza s vidljivim svijetom. Ja doživljavam to čudo: Srce svijeta ulazi u mene i u vodu. O, taj osjećaj!

Miris, zar to nije čudo? Veliko čudo Božje? Čime to miris – miriše? Zemlja ne miriše, a srce miris – meni! Oprostite mi tu zagonetku! Bosiljak u ovom svijetu – u smrdljivoj bari, u prikrajku.

Petonija je govorila:

Ja mirisom živim. Tu su svi moji unutrašnji svjetovi. I kad umirem – kroz miris umirem. Kroz miris dišem i izdišem. I kroz miris umirem: bez agonije, bez ropca, bez grčeva. Moji mirisi putuju kroz nježnost. A svaka moja pora, to je prozor na mojoj mirisnoj duši. A duša moja – sva je u meni oko mene. Duša mi je sva od mirisa. Kad me miris napusti – ja umrem. Takva sam ja.

A tko je taj Plavi nada mnom. Plavi, ja tebi šaljem svoju dušu. Nađi joj novu krunicu – moju besmrtnost! Ja volim takvu besmrtnost, žeđ srcu. Ah, u mom rječniku nema mnogo riječi, jer mnogo osjećam. Samo nekoliko riječi: miris, duša, ljubav, besmrtnost.

atma.hr – 75



Moj miris, otima se za suncem: predvečer juri za njim, što je zašlo, skrilo se. Prolazi li čovjek pored cvijeta s rđavom mišlju: prolazi s požarom, od koga vene cvijet. Nečist pogled padne li na list, pada kao raspaljeni žar.

Đurđica je zvonila:

Najsitniji sam cvijet, a znate kroz mene je prostrujala neka slatka sila, sigurno božanska. Ja sam uzdrhtao – to je Logos prošao kroz mene, i ja sam se osjetio živim, postojećim. Biti, to je slast i radost. Jer me to vezuje s Logosom. A vi ljudi, vi sve mislite: mi smo mrtvi, mi cvijeće. A gle, kroz nas živi riječ Božanskog Logosa; time smo mirisni, time – besmrtni.

Znate, ja sam vezan s nebom više nego li vi. Moj miris, ta u njemu ima više neba i sunca nego li u ljudskim mislima, osjećajima. I s unutrašnjim tajnama zemlje ja sam u srodstvu, jer me one hrane svojim sokovima.

Duša mi je mirisna, jer je to riječ Logosa, a riječ – Logosa, nosi u sebi i širi sobom mir i božansko. A miris – to je nešto uistinu božansko, natprirodno. Jer naš miris, to je naša duša; izdahnemo li, on ide Bogu, koji ga čuva u besmrtnim riznicama.

Mi cvijeće, gledamo na vas ljude i tražimo sličnosti s vama. Ima je samo u jednome: u vašoj bogolikoj duši, u vašoj logosnoj /Kristolikoj/ duši – tu se, samo tu dodirujemo. Ali, većim dijelom svoga bića vi se ljudi otiskujete u neki strašan mrak, u neki strašan smrad. To ukoliko bježite od Logosa i od nas.

atma.hr – 39

Znate, i vi ste ljudi mirisni, i vi mirišete – samo molitvom, ljubavlju. Molitva i ljubav, to su miris, neprolazni miris vaše ljudske duše, ljudskog bića. Ja Đurđica, osjećam da moj miris izlazi iz vas kada ste na molitvi i u ljubavi.

Uh, ali, vi ljudi – vi ste nesretnici, smrad ove planete, kad ste zli. Zlo – smrdi. Zlo je najodvratniji smrad. Ni jedno biće nad zemljom i na zemlji ne može imati čulo mirisa kad su ljudi zli.

Mi smo vaši dobrotvori, veći no vi naši: mi pročišćavamo zrak za vas; udišemo ugljični monoksid, da se ne biste otrovali. Mi smo na taj način vaši liječnici i vaši lijekovi: liječnici duša i tijela. Bog nas je tako napravio: Umjetnik Svemudri!

Autor: Sveti Justin Ćelijski u djelu “Za dušom cvijeća”

bastabalkana

67 STVORITE NOVO JA

DR. JOE DISPENZA: STVORITE NOVO JA

Oslobodite se sputavajućih navika i obrazaca i izgradite svoju novu stvarnost

Želite li promijeniti naviku, ali ne uspijevate? Želite li stvoriti novo „ja“, ali ne znate kako? Dr. Joe Dispenza objašnjava nam da su naše navike povezane s našim mozgovima te kako ih promijeniti.

Knjiga Stvorite novo „ja“ Biblija je koja će vas naučiti „da postanete tvorac svoje sudbine“. Njegov se pristup temelji na kvantnoj fizici koja nas uči da se u nevidljivom polju energije kriju beskrajne mogućnosti te da energija odlazi onamo kamo usmjerimo svoju pažnju. Posljedično, svi smo tvorci materijalnog svijeta.

POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.