Sebična molitva ubija našu dušu. Što više zahtjeva osoba ima u svojoj molitvi, to je veća je vjerojatnost da će u budućnosti upasti u velike probleme. Što smo više izgubili dodir s Bogom, to nam više boli i patnje može donijeti iskrena molitva. Da biste molitvom promijenili svoju dušu, potrebna vam je velika snaga.
Glavno značenje molitve je osjećati ljubav prema Bogu kao najveću sreću, radi koje se može prihvatiti bol gubitka i poniženja bilo koje ljudske vrijednosti. Molitva pomaže osobi da se odvoji od svog ljudskog ja i osjeti da je naše više ja Bog i ljubav.
Molitva počinje djelovati kada se učvrsti i potvrdi djelima.
Osoba se može moliti dugi niz godina, ali ako u isto vrijeme nastavi živjeti kao prije i ne poduzima određene radnje da promijeni svoj karakter, tada je takva molitva beskorisna. “Vjera bez djela je mrtva”, kaže Biblija. Ako čovjek previše jede, ako osuđuje i žuri, ako je pohlepan, razdražljiv i ljubomoran, onda su njegova duhovna stremljenja obično protresanje zraka. Ako takva osoba počne žarko moliti, težeći za ljubavlju i Bogom, može se razboljeti i umrijeti. Odvajanje od vezanosti u koje je uronio može biti preteško.
Ljubav prema Bogu dokazuje se nadvladavanjem vlastite sebičnosti, pohlepe, ljutnje i požude, sposobnošću suzdržavanja od užitaka, sposobnošću žrtvovanja i brige za bližnjega, sposobnošću da se bude sretan i u radosti i u nesreći.
Najviša molitva je molitva bez riječi. Ovo je kontinuirano očuvanje i povećanje ljubavi u duši u bilo kojoj situaciji. Ali budući da je prilično teško postići takvo stanje, povremeno si možete pomoći riječima molitve. Možete se moliti ne samo čitajući kanonske molitve, možete moliti i svojim riječima.
Što manje riječi u molitvi i što je sličnija pjesmi, to bolje. U pjesmi se misao pretapa u osjećaj. Ista stvar bi se trebala dogoditi u molitvi. Riječi su potrebne da bi se osjećaji pojavili. Osjećaji koji se jave moraju se pretvoriti u jedan osjećaj ljubavi, a onda riječi postanu nepotrebne.
Kada čovjek pokušava izgovarati riječi molitve bez osjećaja ljubavi i potrebe za jedinstvom s Bogom, molitva postaje besplodna i besmislena. Molitva bez djela je mrtva. Molitva bez osjećaja također je mrtva.
Trebate biti spremni za molitvu. U onoj mjeri u kojoj smo spremni odreći se svega ljudskog u trenutku molitve, toliko nam je lakše osjetiti Božansko.
Krist je rekao: “Ako si ljut na brata, ne pristupaj oltaru.” To znači da prije molitve trebate oprostiti sve uvrede, ukloniti svako nezadovoljstvo iz svoje duše i osjećati da je svaka situacija usmjerena na povećanje ljubavi prema Bogu.
Svako dugotrajno nezadovoljstvo okolnim svijetom, društvom, državom, skupinama ljudi, potraživanja prema roditeljima, voljenima i bliskim osobama, nezadovoljstvo situacijom, sobom, svojom sudbinom – to su neizravna djela protiv Boga. Ne možete se moliti nekome koga mrzite.
Važno je odreći se ne samo sadašnjosti, nego i budućnosti. Što više zahtjeva osoba ima u svojoj molitvi, to više raste njegova ovisnost o budućnosti i veća je vjerojatnost da će u budućnosti upasti u velike probleme.
Ako se osoba ne može dobrovoljno odreći privrženosti i pritužbi, tada se odvajanje događa prisilno i prilično bolno.
Ako duša počne boljeti kada molite, to znači da je u tom trenutku duša očišćena od vezanosti. Ako tijelo počne boljeti, to znači da je oslobođeno ogorčenosti, mržnje, osude i nezadovoljstva. Što smo više izgubili dodir s Bogom, to nam više boli i patnje može donijeti iskrena molitva.
Mnogi se vjernici, kada dođu u crkvu, bave okultnim stvarima, a da to i ne znaju, jer umjesto riječi molitve zapravo bacaju uroke. Bog je za njih sredstvo za postizanje zdravlja, blagostanja i svijetle budućnosti. Tijekom molitve čovjek treba osjećati da je sekundaran, a Bog primaran. I kada čovjek ne osjeća tako, on sam je na prvom mjestu, a riječi uroka koristi kao sredstvo za ispunjenje vlastitih želja.
Što su naše molitve sebičnije, što više tražimo novac, blagostanje, ispunjenje želja, zdravlje, to se ta sebičnost jače taloži u dubinama naše podsvijesti. Kada komuniciramo s ljudima, to oblikuje naše površinske emocije. Kada se obratimo Bogu otkrivaju se skrivene dubine naše podsvijesti koje oblikuju našu dušu i duše naših potomaka.
Odnosno, kada se obratimo Bogu, oblikujemo svoju budućnost. Što manje nesebične ljubavi imamo prema Bogu, to će manje ljubavi i energije imati naši potomci. Ispada da sebična molitva ubija našu dušu i čini naše potomke nesretnima. Zato postoje ateisti: umjesto da se Bogu obraćamo iz sebičnih razloga, bolje je ne znati ništa o Njemu.
Riječi “Budi volja tvoja, Gospodine!”, izgovorene u molitvi, znače da se želje rođene iz nesavršene duše ne bi trebale ostvariti ako je to u suprotnosti s voljom Svemogućeg. Tada će i besmislen zahtjev biti manje opasan. Što češće čovjek u molitvi ponavlja da su njegove želje, njegova volja, njegov život, njegovo ljudsko “ja” sekundarni, a ljubav prema Bogu, volja Božja primarna, to manje ovisi o ljudskim vrijednostima, to je njegova duša čišća i brže se njegove želje ispunjavaju, ne donoseći bol, gubitak i muku, već sklad ljudske sreće.
Ljudi često govore o čudnim metamorfozama koje su im se dogodile dok su molili. Neki su počeli osjećati pospanost, drugi su nekontrolirano zijevali, treći su htjeli psovati, treći su odjednom postali pohotni. Činjenica je da kada su se ti ljudi obratili Bogu, to se dogodilo samo izvana.
U jednom slučaju, duša takvih ljudi, po navici, molila je i obožavala svijest; nisu se molili Bogu, već svojim idejama o Njemu; nisu težili Bogu, već svojim idealima. Marljiva molitva je rađala oholost, osjećaj nadmoći i agresiju prema ljudima pa su se počeli uključivati zaštitni procesi koji su trebali prigušiti svijest, poniziti je, kako bi se smanjila razina obožavanja visokih osjećaja.
U drugom slučaju, sličan proces se dogodio kada je osoba u podsvijesti obožavala drugu osobu kao Boga i nije mogla razdvojiti Božansko i ljudsko u osobi. Moleći se Bogu, molila je ujedno i za vlastito zadovoljstvo koje prima od druge osobe. Čini se kao paradoks: čovjek se moli Bogu, ali se njegova ljubomora i požuda pojačavaju. Zapravo, sve je prirodno.
Malo ljudi razumije kolika je blagotvornost večernje i jutarnje molitve u današnje vrijeme, a posebno jutarnje molitve. Od 4 sata ujutro počinje se intenzivirati suptilna energija, što je vrlo važno za pravilnu orijentaciju.
Usmjerimo li je prema ljubavi, duša će početi oživljavati i tada nam nikakve dobrobiti koje u budućnosti dobijemo neće naškoditi. Ako ova energija počne služiti instinktima, tada će ponos brzo rasti, a najviša, suptilna energija ljubavi prestat će teći u dušu. Kao rezultat toga, u duši će neprimjetno rasti tendencija dijabolizma, odnosno obožavanja energije nauštrb ljubavi, što će dovesti do neplodnosti i bolesti, do urušavanja ljudskih vrijednosti.
Zašto je večernja molitva korisna? Ako se ujutro pojačava naš instinkt samoodržanja, odnosno ponosa, onda tijekom dana osoba koja teži užitku, produbljuje koncentraciju na instinkt rađanja. Ako od toga ne odustanete, žudnja za užitkom nauštrb ljubavi može prodrijeti u podsvijest. A budući da se vitalna energija raspoređuje upravo u podsvijesti, netočni prioriteti dovode do njezina smanjenja, a tada se javljaju, u najmanju ruku, zdravstveni problemi.
Molitva upućena Bogu, koja se izvodi prije jela, omogućuje vam da usporite i povežete negativnost prisutnu u hrani. Štoviše, može čak promijeniti sastav hrane, smanjujući njezinu moguću štetu.
Molitva je posebno djelotvorna u trenutcima gubitka i patnje, ako se u tom trenutku čovjek moli da mu se daruje ljubav prema Bogu kao najveća sreća.
Da biste molitvom promijenili svoju dušu, potrebna vam je velika snaga. Puno energije odlazi na komunikaciju s ljudima, jelo i kontrolu situacije. To znači da se trebate povremeno oslobađati svega toga kako bi molitva imala dublji učinak.
Molitva bolje funkcionira u crkvama, budući da energija crkve, hrama i njegovih službenika neko vrijeme blokira unutarnje zahtjeve prema Bogu, a zahvaljujući tome molitva pomaže osobi da se promijeni.
Imamo pravo moliti za druge ljude. Glavna stvar je zapamtiti da je osoba prije svega duša i da se trebate moliti za njegovu dušu: tako da je ljubazan, pun ljubavi, plemenit, tako da je ljubav prema Bogu za njega na prvom mjestu; kako bi mogao praštati, ne suditi i u svemu vidjeti Božansku volju.
Stereotipno razmišljanje najčešće poistovjećuje osobu s tijelom, a ljudi se često mole za drugoga, tražeći fizičko zdravlje i blagostanje. Ali što je tijelu bolje, duši je gore: u prvom slučaju čovjeku možemo pomoći molitvom, u drugom možemo naškoditi.
Da biste drugoga pročistili, trebate mu dati svoju čistoću. Ako za nekoga molimo, a nismo se još doveli u red, možemo jednostavno preuzeti njegovu “prljavštinu” na sebe i onda se razboljeti.
Ako sebe dovedemo u red, pomoći ćemo drugom čovjeku samim razmišljanjem o njemu.
Sergej Nikolajevič Lazarev
Prevela i prilagodila: Suzana Dulčić za atma.hr
